Enis ZEBIC, Mirjana RAKELA
Bilaterala, hrvatski ulazak u članstvo NATO-a i Evropske unije i razvoj situacije u regiji – to su teme koje je hrvatski premijer Ivo Sanader najavio za susrete sa prvim ljudima američke politike. Iako hrvatski mediji špekuliraju kako bi se među temama moglo naći i hrvatsko odbijanje da pristane na neizručivanje američkih državljana osumnjičenih za ratne zločine Stalnom međunarodnom kaznenom sudu, Sanader ne vjeruje da će to biti među važnijim temama, a takvu procjenu u izjavi za Radio Slobodna Evropa zastupa i bivši hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim Državama, sveučilišni profesor Ivan Grdešić:„Ono što Busha zanima da čuje od Hrvatske jeste doprinos borbi protiv terorizma i mogućnost proširenja NATO saveza, sudjelovanje u Afganistanu i pomoć Iraku, eventualno ne vojnim sredstvima, situacija u regiji – da čuju što mi o tome mislimo i što možemo napraviti. Dakle, sve ostale teme, od gospodarskog izvoza i uvoza do članka 98 i vojnih vježbi, uopće se neće spominjati na toj razini sastanaka. Dakle, govori će se o općim temama i mnogo više o regiji nego o samoj Hrvatskoj.“
Što to Hrvatska može ponuditi, a Sjedinjene Države podržati u zajedničkoj želji da se stabilizira regiju?
„Što se tiče regije, Hrvatska može ponuditi vlastitu stabilnost i demokratski razvoj, svoj put u Evropu. Ako u tome uspije, onda je učinila za regiju najviše što je moguće, a to je da jedna tranzicijska zemlja, koja je izašla iz rata, postane europska članica. To je perspektiva regije gdje Hrvatska treba biti primjer. Ne lider, ne most, ne supersila, nego jedan mogući dobar primjer. Amerikanci od nas očekuju samo to i ništa više.“
Profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i stručnjak za evropska pitanja Damir Grubiša ocjenjuje da će Sanaderov posjet dovesti do zbližavanja Zagreba i Washingtona nakon zahlađenja odnosa do kojeg je došlo, ne samo zbog hrvatskog odbijanja da pristane na neizručenje američkih osumnjičenika za ratne zločine, nego i zbog hrvatske osude američke intervencije u Iraku, gdje je veliku ulogu imalo hrvatsko javno mnijenje:
„U ovoj situaciji, naravno, bilo je isto tako s američke strane zaleđenje američke vojne pomoći i sada se to odblokiralo. Očito je da je i administraciji u Sjedinjenim Američkim Državama, a i ovoj administraciji u Hrvatskoj itekako potrebno ovo približavanje. Pogotovo ako se zna da su Sjedinjene Američke Države najmanje kritične prema unutarnjem razvoju u Hrvatskoj. Za razliku od Evropske unije i OSS-a, oni nemaju takve kritike spram Hrvatske. Prema tome, za očekivati je, naravno, da će jedan dobrohotni stav prema Hrvatskoj rezultirati isto tako zahtjevom za dobrohotni stav Hrvatske prema ovoj administraciji i da je to zapravo jedan proces koji objema administracijama ide u prilog.“
Premijer Sanader u ponedjeljak se u State Departmentu sastaje s američkom državnom tajnicom Condoleezzom Rice, u utorak će u Bijeloj kući razgovarati s predsjednikom Bushom i u Pentagonu s ministrom obrane Donaldom Rusmfeldom. U srijedu će održati predavanje na Sveučilištu John Hopkins, a posjet će završiti radnim ručkom s američkim potpredsjednikom Dickom Cheneyjem.
* * * * *
Profesor međunarodnih odnosa na sveučilištu Georgtown, Charles A. Kupchan u razgovoru sa Mirjanom Rakela analizira domete boravka premijera Ive Sanadera u Sjedinjenim Američkim državama.
RFE: Hrvatska želi bit lider u regiji, to želi i Srbija. Da li Balkanu uopće treba regionalni lider i zašto Hrvatska na tome ustrajava?
KUPCHAN: Na djelu su dva scenarija. Jedan je da Hrvatska želi izgraditi posebne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama i na neki način osloboditi se regije, jer želi pokazati da je ispred Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore ili Kosova i na taj način se izvuči iz problematične regije. To je, po mom mišljenju, prilično upitno stajalište. S druge strane, Hrvatska želi preuzeti odgovornost kao regionalni lider i "gurnuti naprijed" cijelu regiju u "pravom smjeru". Radi se o ambivalentnoj politici koja se mijenja ovisno u hrvatskim, unutar političkim prilikama. Trenutačno hrvatska vlada želi bolje odnose, rekao bih posebne odnose s Washington, a s druge strane, ovisno o procjeni, ili želi biti partner susjedima u regiji ili se želi nametnuti kao regionalni lider u integracijama.
RFE: Ipak, mnogi u Hrvatskoj smatraju da u ovom trenutku nisu poželjne črvste veze sa Washingtonom i da, možda, nije trenutak da se partner za željene euroatlantske intgeracije traži preko Atlantika?
KUPCHAN: Hrvatska vlada će tražiti partnera u Washingtonu kada je riječ o članstvu u NATO-u, jer SAD su ipak vodeća sila u Alijansi i ako oni odluče čvršće stati uz Hrvatsku, ostale članice neće imati značajnije primjedbe. Istovremeno, iako je Evropska unija otvorenija prema Hrvatskoj, koja je zemlja kandidat, u Bruxellesu se oko daljneg proširnja vode oštre rasprave. No, Hrvatska je odlučna ispuniti ono što se do nje traži, nužne reforme, koje neće biti bezbolne, no sebe vidi kao članicu obje integracije i tom će cilju stremiti. Podsjetio bih da je prije nekoliko mjeseci u Dubrovniku održan summit gdje su bile i ostale države regije, a na njemu je ipak bilo rječi o ostajanju u regiji, a nikoa njenom napuštanju.
RFE: U Hrvatskoj postoji bojazan da će čvršće veze sa NATO-om i SAD značiti slanje dodatnih voknika u Afganistan i moguće sudjelovanje u koalicijskim snagama u Iraku. Da li mislite da će to pitanje biti postavljeno tijekom susreta premijar Sanadera i američkih domaćina?
KUPCHAN: To je tema koja se spominje u cijeloj Srednjoj Evropi. Naime, zemlje koje žele unaprijediti strateške veze sa Washingtonom moraju demonstrirati svoju "dobru volju" preuzimajući obaveze u Iraku i Afganistanu. Poljska je za to najbolji primjer. U Irak je poslala više od 1.000 vojnika, preuzela vodstvo u pojedinim sektorima. I rekao bih da je upravo to ono što se zove "unaprijeđenje strateških odnosa" sa Washingtonom. Čini mi se da će Hrvatska morati jednako postupiti, iako će se raditi o manjem broju vojnika, jer Hrvatska je ipak znatno manja zemlja od Poljske, i sa manjom oružanom silom. To će hrvatsku Vladu staviti u težak položaj, jer će, na neki način, životi Hrvata biti ugroženi. Uostalom, slično se događa i u Kanadi, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, gdje raste nezadovoljstvo zbog činjenice da su njihovi vojnici izloženi sve žešćim okršajima i u Iraku i u Afganistanu i sve je više otpora prema vladama koje su se doučile sudjelovati u ovim misijama.
