Srdan JANKOVIC, Petar KOMNENIC, Sead SADIKOVIC
Namjera aktuelnog premijera Mila Đukanovića da se povuče sa političke scene stara je više od dvije godine, otkrio je za Radio Slobodna Evropa bivši šef diplomatije Branko Lukovac. Prema njegovim riječima Đukanović je u martu 2004. godine saopštio odluku o povlačenju„Još tada je saopštio svoju namjeru da se povuče i tada je dogovor postignut sa njime da to on odloži do ostvarenja našeg najvećeg istorijskog cilja. Mi smo ga molili da ostane da bi on bio na čelu snaga za nezavisnost, jer bez njegovog liderstva ne bi mogli ostvariti takav cilj. On je to tada prihvatio i sada je fer poštovati njegovu želju.“
Profesor Srđan Vukadinović smatra pozitivnim Đukanovićevo povlačenje i ocjenjuje da je takav potez u suprotnostima sa potezima drugih političkih lidera koji su ostali na sceni, iako su najavljivali povlačenje o slučaju neupjeha njihovog političkog projekta. Vukadinović procjenjuje da ipak postoji opasnost da se, nakon Đukanovićevog povlačenja sa državnih funkcija, centar moći preseli na partiju, što ne postoji nigdje u Evropi. Poznato je da je centar moći u Crnoj Gori bio tamo gdje u upravo bio Đukanović:
„Kada je bio predsjednik Republike centar moći je bio u instituciji predsjednika Republike, kada je bio premijer, centar moći je bio u izvršnoj vlasti, znači ako sada on ostane na mjestu predsjednika Demokratske partije socijalista, što se nagovještava, onda centar moći se seli u političku partiju i to je nešto što je nespojivo sa pokušajima Crne Gore da napravi jedan demokratski iskorak, jer, bukvalno, imaćemo da partija bude država i da se kao nekad u neko vijeme upravlja iz jednog partijskog centra državom.“
Na pitanje da li će Đukanović biti u prilici da sa pozicija lidera najjače partije kontroliše Vladu i državne poslove, Branko Lukovac procjenjuje da će sa mjesta najjače partije Đukanović moći da učestvuje u političkim i ukupnim procesima u Crnoj Gori:
„Ja mislim da je Đukanović bez sumnje sabrao dosta znanja i iskustava o Crnoj Gori, o našem prostoru, o međunarodnoj zajednici i da će to njegovo znanje i to njegovo iskustvo objektivno biti potrebno, tako da sam ja uvjeren da će on davati i dalje doprinos koji će biti dalje važan za kontinuitet politike jačanja Crne Gore, njenih integracionih procesa i njenog punog razvoja u skladu sa onim što su utvrđeni prioriteti.“
Oba sagovornika smatraju da je bio pogrešan rezon opozicionih partija da je Đukanović lično bio ključna prepreka za zetegnute odnose na crnogorskoj političkoj sceni. Vukadinović i Lukovac ocjenjuju da su pitanja na kojima je opozicija sticala poene kod građana zauvjek definisana, ali da je sada Đukanovićevim odlaskom opozicija izgubila veliki dio prostora na kome su zasnivali politiku. Srđan Vukadinović:
„Opozicija je uglavnom cjelokupni svoj angažman i cjelokupno svoje političko djelovanje svodila na kritiku Đukanovića i vlasti koju on personifikuje. Sada sa tim odlaskom nema više ni tog prostora. Ona mora da pokaže neku vitalnost svojih programa, mora da pokaže neku održivost svojih programa, ako misli da i dalje opstene na političkoj sceni, odnosno da joj se ne desi ono što se desilo Socijalističkoj narodnoj partiji. Znači, opozicija mora da u svojim programima razradi neka pitanja koja se tiču kvaliteta života, prije svega to, to je ono što je bitno i što se očekuje od nje i ukoliko ne bude spremna za tako nešto, onda neće moći da predstavlja jednog respektabilnog faktora na političkoj sceni na političkoj pozornici Crne Gore.“
Na pitanje kako će se ova promjena odraziti na odnos međunarodne zajednice prema Crnoj Gori, Branko Lukovac, koji je sarađivao sa odlazećim premijerom dok je bio šef diplomatije, kaže:
„Međunarodna zajednica voli da ima sagovornika koji ima dovoljno snage da sa autoritetom iznosi stavove, saopštava opredjeljenja i da se na njega mogu osloniti, a to je Đukanović imao bez sumnje. Ja se nadam da koalicija koja će voditi Crnu Goru u narednom periodu uživati i dalje, ja bih čak rekao, još veću podršku međunarodne zajednice.“
* * * * *
Različito motivisan odlazak crnogorskog premijera Mila Đukanovića i nekadašnjeg lidera opozicije Predraga Bulatovića sa čelnih državnih, odnosno partijskih funkcija, pokreće pitanje da li je u Crnoj Gori prošlo vrijeme harizmatičnih vođa i da li se otvara prostor za djelovanje političara čiji uticaj i ugled neće počivati prvenstveno na kultu ličnosti.
Kolumnista nezavisnog dnevnika „Monitor“ Andrej Nikolaidis kaže da je već mnogo riječi potrošeno u pokušaju da se analiziraju svi aspekti demisioniranja bivšeg premijera Mila Đukanovića. Nikolaidis smatra da su dva posljednja poteza koje je Đukanović povukao njegova istinska politička zaostavština. Prvi, što se stavio na čelo projekta za stvaranje nezavisne države, a drugi što je odlaskom sa političke scene nakon referenduma nezavisnu državu oslobodio jednog dominantnog lidera:
„Dakle, samoga sebe i na taj način najdirektnije otvorio prostor za demokratizaciju društva, za smjenjivost vlasti, za jednu eru profesionalnih političara koji neće biti očevi nacije i neće biti predvodnici.“
Odluka Đukanovića da napusti politiku bez pritisaka sa strane i na vrhuncu svoje moći, prema riječima političkog analitičara Svetozara Jovićevića, predstavlja veoma mudar potez. Jovićević kaže da je Đukanović u Crnoj Gori stvorio kult ličnosti na kojem je počivala njegova vladavina:
„Volio bih, ako ovo jeste kraj toga i volio bih ako je on bio svjestan toga i sa tom sviješću upravo povukao takav potez. Van svake sumnje, tamo gdje postoji kult nema demokratije, nema pravog progresa društva. Ovo jeste otvorilo vrata upravo takvom trendu i sad taj jedan strah koji su se sve do sad zaklanjali iza njegovih širokih političkih leđa, strah koji se stvara, to je više strah za sopstvene pozicije nego za sudbinu države ili državnog projekta.“
Naročito je dobro, ističe Jovićević, što nakon odlaska autoritativnog lidera ljudi koji su vegetirali u njegovom okruženju više ne uživaju zaštitu kulta što otvara prostor za stvaranje zdravih i normalnih rukovodilaca i političara:
„Nego da se stvaraju normalni ljudi koji imaju svoje mene i svoje vrline, čije se mane mogu kritikovati, koje se mogu popravljati i čije se, naravno, vrline mogu cijeniti. Ja to ne smatram ni slabom ličnošću, niti slabom Vladom. Naprotiv, smatram to jednom normalnom okolnošću.“
Andrej Nikolaidis ipak strahuje da Đukanović ne može sam staviti tačku na priču o balkanskim liderima, jer ti ljudi nijesu proizvodili sami sebe već je to, prema njegovim riječima, činio narod koji je iskazivao potrebu za vladarom:
„Đukanović se jeste povukao, ali naši narodi i narodnosti se nijesu povukli, njihove navike su i dalje iste i njihove mane su i dalje iste, tako da ukoliko pred nama bude jedan period političke stabilnosti, a to bi trebalo potrajati deceniju ili koju deceniju, doista bi se mogli pozdraviti od lidera. Međutim, ja se bojim da ukoliko dođe do političke radikalizacije i neke vrste političke nestabilnosti ponovo će se javiti potreba za liderima i bojim se da će ljudi ponovo pribjeći proizvodnji lidera. U tom slučaju bojim se da, ako se bude javio neki drugi lider, neće nam preostati ništa drugo nego da žalimo za Đukanovićem.“
* * * * *
Kako građani komentarišu odlazak Đukanovića sa premijerske funkcije? Pokušali smo saznati u Bijelom Polju.
Od crnohumornog pitanja da to neće, zaboga, da nam uvedu demokratiju, pa sve do osjećaja da su prevareni jer su na posljednjim izborima dali podršku njegovoj koaliciji, Bjelopoljci gledaju na povlačenje Mila Đukanovića sa premijerske funkcije. Rafet Hot spada upravo u razočarane, a od ’97., kaže, podržava Đukanovića:
„Mislim da je to čisto prevara naroda, pošto je narod koji je dao vladajućoj partiji povjerenje sad prevaren istupom predsjednika Vlade. Pokajao sam se iz razloga tog što sad napustaju kormilo. Brod koji tone zadnji treba da napusti kapetan. Vjerovatno neće biti potop, nadamo se boljem.“
Suad Balić nije podržavalac politike Mila Đukanovića, kaže. Ipak:
„Pa, nije mi baš drago što ide sa funkcije premijera jer on je taj koji je preuzeo odgovornost da njegova partija koja ima većinu izvede ovu zemlju ka Evropi. Pretpostavljam da osjeća da više nije sposoban da izvede ovo društvo iz krize. Ne znam šta poslije Mila. I poslije Mila će se živjet“.
Ali kako? Pitanje je sad:
BJELOPOLJAC 1: Teško. Nikako. Crnogorci su navikli na gospodara, nema tu šta.
BJELOPOLJAC 2: Ne znam, bogomi. Navikli su na njega. To će bit crne muke. Treba još neko vrijeme možda neke ta’ki, ali daće Bog.
Većina Bjelopoljaca ipak sa znatno manje ležernosti gleda na Đukanovićevo povlačenje i u njihovim komentarima dominira žal:
BJELOPOLJKA 3: Nema neki određeni razlog. Nego mi onako žao.
BJELOPOLJAC 4: Jeste mnogo, zato što je doprinio dosta našoj državi i donio na nezavisnost. Samo zbog toga što je mnogo pametan.
BJELOPOLJAC 5: Ipak je Milo masu uradio za Crnu Goru. Kada bi Crna Gora bila svoja zemlja da nije bilo Mila Đukanovića? Nikad.
Žaljenje Bjelopoljaca zbog odlaska Đukanovića sa premijerske funkcije doktor Svetozar Cerović razumije:
„Vjerovatno da će biti razočarani ljudi. Meni je žao što odlazi, ali mislim da mu je to pravi potez. Mislim da je čovjek koji u ovom trenutku u Crnoj Gori je pod broj jedan čovjek i može da vodi Vladu i ovu državu“.
Postoje svakako i drugačija gledanja:
BJELOPOLJAC 6: Ja mislim da je vrijeme i da ode. Sedamnaest godina je dosta bio na vlasti.
BJELOPOLJAC 7: Bio je problem oko nekog napada na Dubrovnik koji se desio i trebao je prvo da završi sve ove gluposti posle rata što su bili izvinjavanja, čuda i greške. Sada kada je sve to završio treba Crna Gora da se uvede u Evropsku uniju. Crna Gora može da ima sve. To je mala Švajcarska.
BJELOPOLJAC 8: Na vrijeme se i povlači. On je pametan čovjek i zna kada treba puštit. Bolje sada nego kad izgubi vlast.
Šomi je prohodao kada je Đukanović došao na mjesto premijera i razumljivo danas kaže:
„Ne znam, nešto smo navikli na njega. I žao mi i nije mi žao. Totalno mi svejedno jer ne pratim politiku. Ali, evo, nekako laični, vjerovatno će nam i nedostajati ono: ’Milo pošao, Milo došao’. Mogu li da ga pozdravim? Veliki pozdrav za njega.“
