Problema ima gdje god se okrenete, a brine što ni stanovanje nije do kraja riješeno, upozoravaju u Zajednici useljenih i naseljenih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Antun Tadić rodom je iz Banja Luke, a sada je u Petrinji, u Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje je najviše doseljenih Hrvata iz drugih država nastalih raspadom socijalističke Jugoslavije:
„Problem koji mi u toj županiji imamo uglavnom je neriješeno stambeno pitanje. Taj proces nije završen. Znači, prije smo bili u kućama čiji su vlasnici bili Srbi, a danas je vlasnik Republika Hrvatska. Ljudi ne znaju dokle će plaćati najamninu, kad će postati vlasnici, kad mogu upravljati tom imovinom.“
Kako sa mirovinom iz Republike Srpske živjeti u Hrvatskoj? Nikako, kaže predsjednik zajednice Tomo Aračić:
„Sto sedamdeset i tri konvertibilne marke nije dovoljno ni za režije. Kako ti ljudi s tim da uđu u bilo kakav otkup? Ne vidim na koji način bi mogli režije otplatiti, a kamoli otkup.
Kada su sredinom devedesetih Hrvati iz Bosne i Hercegovine pozivani u Hrvatsku, magična fraza bila je – za deset godina bit će vam sve riješeno:
„Kad će proći tih deset godina? Je li isteklo već jednom? Valjda je to više prošlo. Ono što mi tražimo je ustvari trajno i konačno rješavanje tih pitanja.“
Nikola Gvozdenović iz Drvara živi u novom naselju u Golubiću pored Knina. Tamo je glavni problem nezaposlenost:
„Sto dvadeset i osam kuća je napravljeno u novom naselju u Golubić. Od 128 kuća, 90 posto ljudi je na socijali. Ljudi razmišljaju da prodaju kuće nazad državi. Da smo željeli da se vratimo u BiH, vratili bi se još 1995-1996. godine.“
Nitko od naših sugovornika ne pomišlja na povratak. Kako se snalaze u ratom pogođenim dijelovima Hrvatske, koji su pak bremeniti svojim problemima? Sin gospodina Tadića ide u školu u Topuskom, gdje je nedavno izbio međuetnički incident kada je maloljetni Srbin nasrnuo
na maloljetnog Hrvata. Mogao i se i njegov sin potući, ali nije:
„Nije. Zašto? Zato što ja nastojim svaki dan da mu kažem da tako nešto nije dobro. Zavisi o čemu se danas u našim obiteljima više razgovara, da li se razgovara više o ratu ili o budućnosti.“
Po njegovoj ocjeni, međuetničke tenzije posljedica su visoke nezaposlenosti i rezultat manipulacije lokalnih političara koji tako skreću pozornost sa stvarnih problema koji podjednako muče i domicilne Hrvate i Srbe, i doseljene Hrvate:
„Svi koji su prošli taj rat, koji su prošli ta stradanja, koji su bili zatvarani i proganjani, kao što sam i ja, moraju jednom da shvate da je to bilo i da je prošlo. To ne možemo zaboraviti, ali s tim ne možemo dalje živjeti. Moramo sjesti i vidjeti koji su to zajednički problemi. Do svih tih sukoba i tenzija na tom području dolazi uglavnom zato što ljudi ne rade. I svako je svakom kriv, svako je na svakog nervozan, traži u drugome krivca. Moramo sjesti i vidjeti u čemu je taj problem. Tad će se ljudi početi družiti, tad neće razmišljati na način na koji sad razmišljaju. Svi se nađu u kafiću, popiju po jednu rakijicu i rješavaju tko je gdje bio, tko je što radio. Od tog se ne može živjeti.“
Uopće, u Zajednici prilično realno sagledavaju stanje na terenu. Goran Trtanj pred deset godina je iz Bosne doselio u Smilčić, u zadarskom zaleđu, gdje je do rata živjelo većinsko srpsko stanovništvo. Tamo je za 35 obitelji doseljenih Hrvata, par stotina metara od postojećeg naselja,
napravljeno kompletno novo naselje:
„To su nove kuće sa kompletnom infrastrukturom, dok recimo stari dio Smilčića još uvijek nema, recimo, gradsku vodu. I sasvim je razumljivo da su ti domicilni ljudi koji tamo žive nezadovoljni. Oni kažu: ,Evo vi ste došli prije 10 godina i odmah ste dobili i kuće i vodu‘ – uvjetno rečeno dobili – ,a mi smo ovdje ostali bez vode‘.“
„Problem koji mi u toj županiji imamo uglavnom je neriješeno stambeno pitanje. Taj proces nije završen. Znači, prije smo bili u kućama čiji su vlasnici bili Srbi, a danas je vlasnik Republika Hrvatska. Ljudi ne znaju dokle će plaćati najamninu, kad će postati vlasnici, kad mogu upravljati tom imovinom.“
Kako sa mirovinom iz Republike Srpske živjeti u Hrvatskoj? Nikako, kaže predsjednik zajednice Tomo Aračić:
„Sto sedamdeset i tri konvertibilne marke nije dovoljno ni za režije. Kako ti ljudi s tim da uđu u bilo kakav otkup? Ne vidim na koji način bi mogli režije otplatiti, a kamoli otkup.
Kada su sredinom devedesetih Hrvati iz Bosne i Hercegovine pozivani u Hrvatsku, magična fraza bila je – za deset godina bit će vam sve riješeno:
„Kad će proći tih deset godina? Je li isteklo već jednom? Valjda je to više prošlo. Ono što mi tražimo je ustvari trajno i konačno rješavanje tih pitanja.“
Nikola Gvozdenović iz Drvara živi u novom naselju u Golubiću pored Knina. Tamo je glavni problem nezaposlenost:
„Sto dvadeset i osam kuća je napravljeno u novom naselju u Golubić. Od 128 kuća, 90 posto ljudi je na socijali. Ljudi razmišljaju da prodaju kuće nazad državi. Da smo željeli da se vratimo u BiH, vratili bi se još 1995-1996. godine.“
Nitko od naših sugovornika ne pomišlja na povratak. Kako se snalaze u ratom pogođenim dijelovima Hrvatske, koji su pak bremeniti svojim problemima? Sin gospodina Tadića ide u školu u Topuskom, gdje je nedavno izbio međuetnički incident kada je maloljetni Srbin nasrnuo
na maloljetnog Hrvata. Mogao i se i njegov sin potući, ali nije:
„Nije. Zašto? Zato što ja nastojim svaki dan da mu kažem da tako nešto nije dobro. Zavisi o čemu se danas u našim obiteljima više razgovara, da li se razgovara više o ratu ili o budućnosti.“
Po njegovoj ocjeni, međuetničke tenzije posljedica su visoke nezaposlenosti i rezultat manipulacije lokalnih političara koji tako skreću pozornost sa stvarnih problema koji podjednako muče i domicilne Hrvate i Srbe, i doseljene Hrvate:
„Svi koji su prošli taj rat, koji su prošli ta stradanja, koji su bili zatvarani i proganjani, kao što sam i ja, moraju jednom da shvate da je to bilo i da je prošlo. To ne možemo zaboraviti, ali s tim ne možemo dalje živjeti. Moramo sjesti i vidjeti koji su to zajednički problemi. Do svih tih sukoba i tenzija na tom području dolazi uglavnom zato što ljudi ne rade. I svako je svakom kriv, svako je na svakog nervozan, traži u drugome krivca. Moramo sjesti i vidjeti u čemu je taj problem. Tad će se ljudi početi družiti, tad neće razmišljati na način na koji sad razmišljaju. Svi se nađu u kafiću, popiju po jednu rakijicu i rješavaju tko je gdje bio, tko je što radio. Od tog se ne može živjeti.“
Uopće, u Zajednici prilično realno sagledavaju stanje na terenu. Goran Trtanj pred deset godina je iz Bosne doselio u Smilčić, u zadarskom zaleđu, gdje je do rata živjelo većinsko srpsko stanovništvo. Tamo je za 35 obitelji doseljenih Hrvata, par stotina metara od postojećeg naselja,
napravljeno kompletno novo naselje:
„To su nove kuće sa kompletnom infrastrukturom, dok recimo stari dio Smilčića još uvijek nema, recimo, gradsku vodu. I sasvim je razumljivo da su ti domicilni ljudi koji tamo žive nezadovoljni. Oni kažu: ,Evo vi ste došli prije 10 godina i odmah ste dobili i kuće i vodu‘ – uvjetno rečeno dobili – ,a mi smo ovdje ostali bez vode‘.“
