Predsjednica udruženja Žene žrtve rata Bakira Hasečić vjeruje kako je ovakva odluka donesena pod pritiskom Vijeća sigurnosti UN-a, koje traži okončanje rada Suda u Hagu, i ističe da je tako nešto nedopustivo:
«Izmijenjena optužnica nema jedan posto onoga što je rukom svojom uradio Milan Lukić na području općine Višegrad nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom. Znači da je Vijeće sigurnosti uticalo na Trubunal da skrati rad Tribunala. U optužnici se nalaze samo tri, četiri lokacije gdje su našli za shodno da imaju dovoljno argumenata da osude Milana Lukića, dok su ostalo zanemarili, a posebno stotine silovanih djevojčica, djevojaka i žena koje su ubijene, neke u odmakloj trudnoći, a stotinama nas je ostalo, od kojih sam ja samo jedna silovana od strane Milana Lukića.»
Admira Šabanović danas se sjeća kako je kao sedmogodišnja djevojčica u Višegradu tokom rata gledala zlostavljanje članova svoje porodice:
«Bila sam u logoru u Osnovnoj školi «Hasan Veletovac», tada sam imala sedam godina. Zoran Šimšić i Milan Lukić su zajedno bili kod nas u školi, a Milan Lukić je isto vodio moju majku na silovanje. Mene sa sedam godina tjerali su da se skidam, da gledam braću kako ih odvode na most da ih kolju, a ne smijete glas pustiti. Rane žive i danas. Došli smo ovdje da pošaljemo poruku Tribunalu da bar jednim dijelom oslobode nas ove boli koju osjećamo još uvijek, da ih osude jednim malim dijelom - kazna je minimalna za sve, bila ona 25 godina, za nas je to minimalno. Ali izgleda da nas niko ne sluša.»
Izmjena optužnice protiv Milana Lukića, zbog čega mu se neće suditi za silovanje, je nepravda nanesena ženama žrtvama zlostavljanja, kaže Amra koju je rat zatekao u Višegradu:
«Ovo što rade je stvarno velika nepravda. Bila sam zarobljena, zlostavljana, svašta je bilo, konkretno ne od njega nego od drugih ljudi u Višegradu, ali bile su moje sestre, zato što sam muslimanka, one su bile od tog čovjeka - što je uradio i jednoj majci koju ste gledali, ja mislim, ono je samo za plakanje – on je tjerao nju da odabira nož kojim će njeno dijete zaklati. To vam je...ne znam šta da vam kažem.»
U udruženju Žene žrtve rata ističu kako Haško tužilaštvo posjeduje dokaze, stotine iskaza i svjedočanstava zlostavljanih žena koje Lukića terete za silovanje i druga krivična djela ratnog zločina. Portparol Tužilaštva Haškog tribunala Anton Nikiforov kaže da optužnicu protiv Lukića u ovoj fazi postupka nije moguće promijeniti:
«Nažalost, u ovom trenutku mi ne možemo promijeniti optužnicu koja je bila potvrđena takva kakva je u to vrijeme kad nismo imali evidencije o onome o čemu one govore. Taj predmet je u postupku prebacivanja na lokalno, domaće pravosuđe i za sada je uopšte teško reći da li će ići u Bosnu, kao što mi želimo, ili će naše sudije odrediti da taj predmet ostane ovdje. Ali domaće pravosuđe, domaći sud može dopuniti našu optužnicu nakon što predmet bude prebačen na domaće pravosuđe.»
Milana Lukića je Sud u Hagu optužio, osim za ratne zločine u BiH, i za otmicu i ubistvo Bošnjaka iz Srbije 1993. godine. Sud u Srbiji u odsustvu ga je osudio na 20 godina zatvora zbog uloge u otmici 16 Bošnjaka iz autobusa u istočnoj Bosni 1992. Taj sud je naveo da je Lukić kao komandant zloglasne paravojne trupe "Osvetnici" oteo 15 muškaraca i jednu ženu, koji su kasnije mučeni i smaknuti, a tijela su im bačena u rijeku Drinu. Optužnica protiv Milana Lukića mijenjana je do sada tri puta.
«Izmijenjena optužnica nema jedan posto onoga što je rukom svojom uradio Milan Lukić na području općine Višegrad nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom. Znači da je Vijeće sigurnosti uticalo na Trubunal da skrati rad Tribunala. U optužnici se nalaze samo tri, četiri lokacije gdje su našli za shodno da imaju dovoljno argumenata da osude Milana Lukića, dok su ostalo zanemarili, a posebno stotine silovanih djevojčica, djevojaka i žena koje su ubijene, neke u odmakloj trudnoći, a stotinama nas je ostalo, od kojih sam ja samo jedna silovana od strane Milana Lukića.»
Admira Šabanović danas se sjeća kako je kao sedmogodišnja djevojčica u Višegradu tokom rata gledala zlostavljanje članova svoje porodice:
«Bila sam u logoru u Osnovnoj školi «Hasan Veletovac», tada sam imala sedam godina. Zoran Šimšić i Milan Lukić su zajedno bili kod nas u školi, a Milan Lukić je isto vodio moju majku na silovanje. Mene sa sedam godina tjerali su da se skidam, da gledam braću kako ih odvode na most da ih kolju, a ne smijete glas pustiti. Rane žive i danas. Došli smo ovdje da pošaljemo poruku Tribunalu da bar jednim dijelom oslobode nas ove boli koju osjećamo još uvijek, da ih osude jednim malim dijelom - kazna je minimalna za sve, bila ona 25 godina, za nas je to minimalno. Ali izgleda da nas niko ne sluša.»
Izmjena optužnice protiv Milana Lukića, zbog čega mu se neće suditi za silovanje, je nepravda nanesena ženama žrtvama zlostavljanja, kaže Amra koju je rat zatekao u Višegradu:
«Ovo što rade je stvarno velika nepravda. Bila sam zarobljena, zlostavljana, svašta je bilo, konkretno ne od njega nego od drugih ljudi u Višegradu, ali bile su moje sestre, zato što sam muslimanka, one su bile od tog čovjeka - što je uradio i jednoj majci koju ste gledali, ja mislim, ono je samo za plakanje – on je tjerao nju da odabira nož kojim će njeno dijete zaklati. To vam je...ne znam šta da vam kažem.»
U udruženju Žene žrtve rata ističu kako Haško tužilaštvo posjeduje dokaze, stotine iskaza i svjedočanstava zlostavljanih žena koje Lukića terete za silovanje i druga krivična djela ratnog zločina. Portparol Tužilaštva Haškog tribunala Anton Nikiforov kaže da optužnicu protiv Lukića u ovoj fazi postupka nije moguće promijeniti:
«Nažalost, u ovom trenutku mi ne možemo promijeniti optužnicu koja je bila potvrđena takva kakva je u to vrijeme kad nismo imali evidencije o onome o čemu one govore. Taj predmet je u postupku prebacivanja na lokalno, domaće pravosuđe i za sada je uopšte teško reći da li će ići u Bosnu, kao što mi želimo, ili će naše sudije odrediti da taj predmet ostane ovdje. Ali domaće pravosuđe, domaći sud može dopuniti našu optužnicu nakon što predmet bude prebačen na domaće pravosuđe.»
Milana Lukića je Sud u Hagu optužio, osim za ratne zločine u BiH, i za otmicu i ubistvo Bošnjaka iz Srbije 1993. godine. Sud u Srbiji u odsustvu ga je osudio na 20 godina zatvora zbog uloge u otmici 16 Bošnjaka iz autobusa u istočnoj Bosni 1992. Taj sud je naveo da je Lukić kao komandant zloglasne paravojne trupe "Osvetnici" oteo 15 muškaraca i jednu ženu, koji su kasnije mučeni i smaknuti, a tijela su im bačena u rijeku Drinu. Optužnica protiv Milana Lukića mijenjana je do sada tri puta.
