Kovački zanat, kao i mnogi drugi zanati, danas polako posustaje u trci sa industrijskim mašinama. I ovaj zanat bez kojeg se do prije pedesetak godina nije mogao zamisliti život čovjeka, posebno na selu, polako izumire. Ništa bolja situacija nije ni u Mrkonjić Gradu, koji je nekad bio čuven ne samo na prostorima bivše Jugoslavije nego i u svijetu po svojim kovačima. Od 36 kovačnica koje su radile u ovom gradu ostalo ih je tek tri.
Ahmet Zonić i njegov sin Nermin jedni su od posljednjih čuvara kovačkog zanata koji se prenosi sa koljena na koljeno. Njihova kovačnica stara je skoro 450 godina:
«Ova radiona, u kojoj se vi nalazite, je utemeljena 1569. godine. Izašlo je odavdje devet generacija čuvenih majstora. A vjerujte, ja bih volio da ima neko, izuzev mog maloga - moj Nermin radi koliko može i održavamo tu tradiciju da se ne bi ta vatra koja je dugačka 500 godina ugasila, 500 godina se grije tude.»
Nekada čuvene varcarske kose, koje su se zbog kvaliteta prodavale i u Americi, sada se prave sve rjeđe. Osim industrijalizacije, za to je krivo i sadašnji stanje na selu, ali i protekli rat na ovim prostorima, kaže Ahmet Zonić:
«Dijete radi sad te kovane ograde. A ovo ništa. Ovo je već suvenir – ta kosa je suvenir. Za moj posao, samo da vam kažem, usko vezano je selo. A vi znate da su emigrirali sa sela u grad. Mlado se nije zadržalo na selu. Staro bolesno, čemerno, ne radi. Selo popaljeno, selo opljačkano. I taj posao je već gotov. Možda se još malo otima, ali nema.»
Za kovački zanat mladi danas nisu zainteresovani, jer je ovo težak posao i ne donosi novac preko noći, kaže Nermin Zonić, izražavajući nadu da će njegov sin nastaviti porodičnu tradiciju:
«Ipak to je firma sa najdužom tradicijom što se tiče kovanja kosa i svih kovanih proizvoda, pa sam odlučio da se bavim s time kao i moj otac, s koljena na koljeno. Dokad će se to održavati, ne znam. Imam još jednoga sina, on je peti razred, pa sad - da li će i on opet nastaviti to, neće li, ne znam, ali baš nešto ekstra da je ovaj posao, da je od nekog velikog profita, nije. Ali eto može se živjeti ono normalno - i to je to.»
Najstariji kovač u Mrkonjić Gradu je devedesetogodišnji Stipe Demirović. Čekić i nakovanj odavno je zamijenio zasluženom penzijom. Za života je vidio četiri vlasti: Austro - Ugarsku, Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke Jugoslavije i ovu sadašnju. Sa sjetom se sjeća vremena kada su u Mrkonjić Gradu bile cijenjene zanatlije, a posebno kovači:
«Svak je imao nešto da radi, bilo je pravde, bilo je svega. Nije bilo vjerske mržnje, kao što je narod danas zašao u mržnju, u vjersku mržnju. Pa kavi su to ljudi koji vode narod na pobude vjerske? Pa mi smo gori nego oni tigrovi u onoj Africi, razumiš, u ovo doba. Od zanata se moglo živjeti. Bilo je svega, ganiluk, razumiš ti. A kovači su radili - uz kosu čeka čovjek dok je skuje, kod panja, da je kupi i da ide. I donese još čovjeku milošte da ide što prije, razumiš ti. Ljudi su kovali.»
Nadu da se kovački zanat u Mrkonjić Gradu neće ugasiti daje i Đuro Milanović, koji je nastavničku klupu zamijenio kovačnicom. Prije rata Đuro je bio nastavnik u Ključu, a kako je dok je bio dijete izučio i kovački zanat, odlučio se na ovaj korak zbog ljubavi prema ovom poslu:
«Prije svega, to se mora voljeti, a treba se znati. Kovački zanat se mora učiti najmanje deset godina. To je minimum. I poslije deset godina pitanje je da li je sazrio za kovača. Uvijek ima nešto što se ima naučiti. U kovačkom zanatu nemate nekih određenih jedinica mjera. Sve ti se nalazi u glavi, kao likovnom umjetniku. To je primijenjena umjetnost kao i svaka druga primijenjena umjetnost. Znači, od jednog komada željeza koji je recimo fi 50, dugačak 100 milimetara možete iskovati drugi materijal, ili napraviti pet gladiola, pet ruža - a to je već umjetnost. To se mora znati - odakle početi, kako završiti, koji proces traje.»
Da li će se kovačke vatre u Mrkonjić Gradu ugasiti ili ne, zavisiće i od ljudi na vlasti. Ovo bi, kažu posljednji kovači, trebalo sačuvati bar kao turističku atrakciju, kao što je urađeno u nekim drugim zemljama.
Ahmet Zonić i njegov sin Nermin jedni su od posljednjih čuvara kovačkog zanata koji se prenosi sa koljena na koljeno. Njihova kovačnica stara je skoro 450 godina:
«Ova radiona, u kojoj se vi nalazite, je utemeljena 1569. godine. Izašlo je odavdje devet generacija čuvenih majstora. A vjerujte, ja bih volio da ima neko, izuzev mog maloga - moj Nermin radi koliko može i održavamo tu tradiciju da se ne bi ta vatra koja je dugačka 500 godina ugasila, 500 godina se grije tude.»
Nekada čuvene varcarske kose, koje su se zbog kvaliteta prodavale i u Americi, sada se prave sve rjeđe. Osim industrijalizacije, za to je krivo i sadašnji stanje na selu, ali i protekli rat na ovim prostorima, kaže Ahmet Zonić:
«Dijete radi sad te kovane ograde. A ovo ništa. Ovo je već suvenir – ta kosa je suvenir. Za moj posao, samo da vam kažem, usko vezano je selo. A vi znate da su emigrirali sa sela u grad. Mlado se nije zadržalo na selu. Staro bolesno, čemerno, ne radi. Selo popaljeno, selo opljačkano. I taj posao je već gotov. Možda se još malo otima, ali nema.»
Za kovački zanat mladi danas nisu zainteresovani, jer je ovo težak posao i ne donosi novac preko noći, kaže Nermin Zonić, izražavajući nadu da će njegov sin nastaviti porodičnu tradiciju:
«Ipak to je firma sa najdužom tradicijom što se tiče kovanja kosa i svih kovanih proizvoda, pa sam odlučio da se bavim s time kao i moj otac, s koljena na koljeno. Dokad će se to održavati, ne znam. Imam još jednoga sina, on je peti razred, pa sad - da li će i on opet nastaviti to, neće li, ne znam, ali baš nešto ekstra da je ovaj posao, da je od nekog velikog profita, nije. Ali eto može se živjeti ono normalno - i to je to.»
Najstariji kovač u Mrkonjić Gradu je devedesetogodišnji Stipe Demirović. Čekić i nakovanj odavno je zamijenio zasluženom penzijom. Za života je vidio četiri vlasti: Austro - Ugarsku, Kraljevine Jugoslavije, Socijalističke Jugoslavije i ovu sadašnju. Sa sjetom se sjeća vremena kada su u Mrkonjić Gradu bile cijenjene zanatlije, a posebno kovači:
«Svak je imao nešto da radi, bilo je pravde, bilo je svega. Nije bilo vjerske mržnje, kao što je narod danas zašao u mržnju, u vjersku mržnju. Pa kavi su to ljudi koji vode narod na pobude vjerske? Pa mi smo gori nego oni tigrovi u onoj Africi, razumiš, u ovo doba. Od zanata se moglo živjeti. Bilo je svega, ganiluk, razumiš ti. A kovači su radili - uz kosu čeka čovjek dok je skuje, kod panja, da je kupi i da ide. I donese još čovjeku milošte da ide što prije, razumiš ti. Ljudi su kovali.»
Nadu da se kovački zanat u Mrkonjić Gradu neće ugasiti daje i Đuro Milanović, koji je nastavničku klupu zamijenio kovačnicom. Prije rata Đuro je bio nastavnik u Ključu, a kako je dok je bio dijete izučio i kovački zanat, odlučio se na ovaj korak zbog ljubavi prema ovom poslu:
«Prije svega, to se mora voljeti, a treba se znati. Kovački zanat se mora učiti najmanje deset godina. To je minimum. I poslije deset godina pitanje je da li je sazrio za kovača. Uvijek ima nešto što se ima naučiti. U kovačkom zanatu nemate nekih određenih jedinica mjera. Sve ti se nalazi u glavi, kao likovnom umjetniku. To je primijenjena umjetnost kao i svaka druga primijenjena umjetnost. Znači, od jednog komada željeza koji je recimo fi 50, dugačak 100 milimetara možete iskovati drugi materijal, ili napraviti pet gladiola, pet ruža - a to je već umjetnost. To se mora znati - odakle početi, kako završiti, koji proces traje.»
Da li će se kovačke vatre u Mrkonjić Gradu ugasiti ili ne, zavisiće i od ljudi na vlasti. Ovo bi, kažu posljednji kovači, trebalo sačuvati bar kao turističku atrakciju, kao što je urađeno u nekim drugim zemljama.
