Alen BAJRAMOVIC
«Ja sam Selimhodžić Damir. Rođen u Zenici, dolazim iz Zenice. Deminiranjem se bavim od 1997. godine, humanitarnim deminiranjem. Cijelo vrijeme sam također u ratu bio pionirski ves. Trenutno se nalazimo u fabrici Bugojno, lokacija UNIS - Dinas 1, gdje se proizvode eksploziv i nitroglicerinski dodaci.»Rusmir Hanić, direktor deminerske kompanije Amfibija:
«Fabrika Slavko Rodić je bila jedna od najvećih fabrika mina na Balkanu. Prije rata je JNA napravila takvu aktivnost da je minirala njenu ogradu, odnosno njenu površinu da bi zaštitila objekte. Te mine su ostale, evo kao što vidimo, i nakon rata 10 godina - možemo reći da je bila zarobljena sama sa sobom, odnosno svojim minama.»
60.000 kvadratnih metara kompleksa tvornice minsko - eksplozivnih sredstava nalazilo se u prstenu mina koje je sama proizvodila. Minsko polje protezalo se uglavnom duž ograde kompleksa. Rusmir Hanić:
«Mi smo pronašli, ja ću okruglu cifru reći, 800 ubojnih sredstava, od toga je nekih 750 mina u minskom polju.»
Najteži deminerski zadatak izvršen je u vrijeme kada Amfibija obilježava 10 godina svog postojanja. Od prvog uklanjanja mina 1996. godine sa sarajevskog aerodroma do danas na stotine hiljade mina manje je u BiH:
«Veliki broj deminera iz Amfibije je otišao vani, postali su dosta važni, možemo reći dosta značajni stručnjaci u realizaciji deminerskih projekata od Avganistana, od sada Iraka, Libana, Hrvatske, Srbije, Kosova itd.»
Od šljemova i pancirnih prsluka ljude koji su svjesni da mogu pogriješiti samo jedanput više pritišću sjećanja. Mevludin Imamović iz Zenice jedan je od najiskusnijih deminera u Amfibiji:
«Većina mina je ona koja mi nazivamo promovima, jedna od najopasnijih mina. Od tih mina, ako je u blizini bio, pa je, recimo, greškom demontirao, pa se ona aktivirala - dolazi sto posto do smrtnog slučaja. Recimo, prije dvije godine radio sam u Foči i imali smo gubitak - taj momak je stradao. Stvarno nam je svima bilo žao - deminera izgubiti, to je jedan veliki gubitak za nas, jednostvano, tada nikom nije bilo lako.»
Gorak okus nakon deset godina rada ostavlja činjenica da je danas skuplje krečenje jednog kvadratnog metra stana od uklanjanja mina sa kvadratnog metra zemljišta. Damir Selimhodžić:
«Mislim da je potcijenjen ovaj posao, jer ga treba malo više donirati i povećati plate, dnevnice.»
Mevludin Imamović:
«Ovakvim radom i načinom rada, a tim nivoom plaćanja, stvarno nijedan nije zadovoljan. Isto tako i po pitanju osiguranja kod pojedinih firmi. Recimo, ja u sadašnjim godinama koje imam, vjerovatno bi da imam sa svim beneficijama otišao u penziju. I to je jedna boljka koja jednostavno svakog deminera tišti i boli.»
Rusmir Hanić:
«BiH je kroz Londonsku konfereneciju preuzela obavezu, a to je oslobađanje i organizacija i cijelog sistema deminiranja od taksi, poreza, doprinosa. Međutim, to nikad nije realizovano, što bi naravno povećalo naknadu ovim momcima koji zaista kad ujutro krenu na posao ne znaju da li će se vratiti. Pokušavamo da nametnemo BH Maku unapređenje i statusa deminera i kvaliteta rada i da pomognemo BH Maku. To ide malo teže, jer ipak su tu procedure pravne koje treba donositi i u parlamentu i kroz ministarstvo civilnih poslova, ali to je tako kako je. Što kažu, imamo perspektivu, jer još sto godina će biti mina u BiH.»
U posljednjih 10 godina više od 40 deminera na bh. minskim poljima izgubilo je život. Poslovi deminiranja u ovoj zemlji, ističu u Amfibiji, dodjeljuju se putem tendera, a najniža cijena deminiranja kvadratnog metra zemljišta najvažniji je kriterij. I dok se broj deminera smanjuje, broj uposlenih u administraciji koja planira, predlaže, odlučuje, crta karte i troši novac - ostaje nepromijenjen.
