Enis ZEBIC, Radovan BOROVIC, Tina JELIN
Tijela javne vlasti u Hrvatskoj sve više poštuju pravo na pristup informacijama, no rezultati na tom području dobri su u usporedbi s primjerice Moldavijom, Kirgistanom i afričkom državom Burundi, ali ne i u usporedbi sa zapadnoeuropskim zemljama.Glad za informacijama u tranzicijskim društvima ima dvojake posljedice – otkriva se veo tajne sa onoga što ne treba biti tajna, ali istovremeno se u medijima pojavljuje sve češće nešto poput dimne zavjese, upozorava predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski:
„Ljude se obavještava o stvarima koje nisu važne i koje nemamo pravi znati, a istovremeno ih se ne obavještava o stvarima koje im trebaju i koje imaju pravo znati. Mi nemamo pravo znati kakve je izlučevine ispuštalo tijelo jednoga kirurga osumnjičenog za korupciju kad su ga uhitili, ali imamo pravo znati što se s korupcijom događa u najvišem državnom vrhu. Nas će međutim obavještavati o tomu u kakvom stanju je bio donji veš tog liječnika kad su ga uhitili, ali nas neće obavještavati o nekim drugim stvarima.“
Mađarski i poljski slučaj pokazuje da građani u tranzicijskim zemljama vrlo malo vjeruju političarima, a za Hrvatsku su pokazatelji o kredibilitetu političara još i gori, upozorava Puhovski:
„Na pitanje što se da učiniti da politička klasa povrati povjerenje, odgovor je veoma jednostavan – ako skandala ima, njih treba otkrivati politička klasa, pa će dobiti povjerenje.“
Hrvatska već tri godine ima Zakon o pravu na pristup informacijama, a o njemu govori i prigodni spot nevladine udruge GONG:
„Kada predsjednik i premijer smiju koristiti službeni avion?“
„Građani, tijela javne vlasti dužna su vam u roku od 15 dana dati odgovor na upit, omogućiti uvid u tražene dokumente ili dostaviti njihove preslike. Informaciju možete tražiti usmeno, poštom, faksom, e-mailom ili uručivanjem zahtjeva kod tijela od kojeg tražite informaciju. Upoznajte se sa svojim pravom na pristup informacijama. Neka se glas građana čuje.“
GONG je temeljem odredbi ovog zakona na 102 adrese javne vlasti poslao upite, i nedavno su obrađeni rezultati, kaže za naš radio pravna savjetnica GONG-a Arijana Vela:
„Uspjeli smo ustanoviti da je prosjek odgovaranja tih 102 institucije bio 24 odnosno 25 dana. Napominjem da je rok 15 dana. Nekim institucijama, kao što je recimo Ministarstvo poljoprivrede, trebalo je 90 i nešto dana da odgovore na postavljeni zahtjev.“
Sličnu jer akciju napravila i nevladina udruga Transparency International Hrvatska i njihov predsjednik Zorislav Antun Petrović vrlo je zadovoljan rezultatima:
„Mi šaljemo 200 upita tijelima javne vlasti i mogu reći da je ove godine ažurnost u odgovaranju bila apsolutno iznad našeg očekivanja.“
U pripremi je novi zakon o zaštiti tajnosti podataka. Struka ima primjedbi na predložena rješenja – primjerice, trebalo bi preciznije odrediti proces klasifikacije, odnosno deklasifikacije podataka, kaže za naš radio asistent na Katedri ustavnog prava zagrebačkog Pravnog fakulteta Đorđe Gardašević:
„Rješenje koje se sada nudi ima jednu soluciju koja kaže da će se podaci klasificirati ili u trenutku nastanka dokumenta koji je klasificiran ili u početku aktivnosti u kojoj se koriste. Početak aktivnosti u kojoj se koriste neki podaci kao tajni može biti onaj slučaj kada građanin dolazi i traži određene informacije. U tom trenutku diskreciono ovlaštenje tijela koje ima taj neki određeni podatak je toliko široko da može odlučiti da taj podatak proglasi tajnim, makar možda i ne postoje razlozi za to.“
A što o svemu misle građani? Oni su redom uvjereni da im vlast ne kaže sve ono što bi im trebala reći:
Da li vi kao građanin imate dojam da imate sve potrebne informacije?
„Pobogu ne, nemam.“
Zašto?
„Kriju uvijek sve od nas. Stvari koje izlaze u javnost se dogovaraju u raznim političkim laboratorijima. Znamo da imamo spin-doktore i tako dalje, prema tome van izlaze samo one informacije koje vlast želi da građani čuju.“
„Lažu i muljaju kratko i odlučno.“
* * * * *
Podaci prikupljeni u istraživanju javnog mnenja kazuju da samo jedna trećina građana Srbije zna kome treba da se obrati sa zahtevom za pristup informacijama, a tek 8,3 posto kome da izjavi žalbu ukoliko im pravo na pristup bude uskraćeno. U danu kada se obeležava Međunarodni dan prava javnosti da zna, najbolja ilustracija stanja obaveštenosti građana Srbije o njihovim pravima su reči vicepremijerke Ivane Dulić Marković na skupu posvećenom ovom međunarodnom danu:
„Ja sam zaista celo jutro razmišljala da li da se pojavim ovde, iz jednog jedinog razloga, što treba da obeležimo Međunarodni dan prava javnosti da zna, a ja kao građanin, kao potpredsednik vlade i kao potpredsednik stranke ne znam šta piše u ustavu. Tako da je ovo možda dobra prilika da tražimo tu informaciju. Svakako da očekujem da ću, i kao građanin i kao član vlade biti upoznata sa sadržajem ustava. Naravno, kada se ja upoznam sa njim, to mi nije dovoljno, mislim da mi treba i mišljenje eksperata za ustavno pravo.“
Izvesno je dakle da, izvan uskog kruga predstavnika političkih stranaka, niko još uvek ne zna ta tačno piše u nacrtu ustava, pa su predstavnici nevladinih organizacija zatražili od autora novog Ustava Srbije da u njemu, na listi ljudskih prava, bude i „pravo javnosti da zna“. S druge strane, građani, novinari i preduzetnici, koji koristeći prava koja im ovaj zakon pruža treba da privole organe vlasti da se pridržavaju svojih obaveza, još uvek u nedovoljnoj meri poznaju sadržaj i postupak za ostvarivanje svojih prava:
„Najviše bi me interesovale privreda i ekonomija, da to budu tačni podaci, da znamo šta je sa zaposlenošću, šta je sa privredom, kakvi su stvarni pokazatelji, šta se tu stvarno radi jer to je ono od čega se živi.“
„Nije otkriveno nijedno ubistvo, nijedan funkcioner, niti tajkun iz SPS-a nije osuđen. Znači pravosuđe ne funkcioniše, informacije ne postoje. Nova vlast je obećala da će rasvetliti sve afere, a ništa do sada nije rasvetljeno.“
Nema sumnje da je ovako slabom odzivu organa vlasti u velikoj meri doprinelo i to to je poverenik za informacije od javnog značaja, koji je ovlašćen da odlučuje po žalbama nezadovoljnih podnosilaca zahteva, dobio prave uslove za rad tek pola godine nakon izbora. Glavni problem u funkcionisanju i kvalitetnom radu poverenika za informacije od javnog značaja Republike Srbije je u odsustvu podrške izvrsne vlasti, rekao je za naš radio povrenik Rodoljub Šabić:
„Vlada Srbije do danas još nije aktivirala dva mehanizma koje je morala da aktivira. Jedan je mehanizam nadzora, u okviru kojeg je i prekršena odgovornost od strane prekršioca zakona. Više hiljada puta je ovaj zakon prekršen i zakon je predvideo kaznu za tako nešto. To je prekršaj i to se kažnjava novčanom kaznom, ali nadležno ministarstvo Republike Srbije nije pokrenulo nijedan takav postupak pred nadležnim organima za prekršaje. A drugi je problem izvršenja odluka poverenika. Naime, Vlada Srbije je dužna da obezbedi odluku poverenika onda kad organ vlasti, iako je dužan da postupi po njoj, ipak to ne učini. Na svu sreću nema mnogo takvih problema, uglavnom ih izvršavaju dobrovoljno, ali ipak ih ima par desetina i ružna je poruka da ni u jednom od tih slučajeva Vlada Srbije nije obezbedila prinudno izvršenje rešenja.“
Da u Srbiji postoje pojedine informacije od javnog interese za državu i društvo, koje ne mogu biti dostupne, pokazuje zatvaranje za javnost suđenja Mladićevim pomagačima. Čak i kada skrivanje informacija nije uzrokovano željom da se prikriju neke malverzacije, ono stvara plodno tlo za širenje netačnih i neproverenih vesti, to teti radu državnih organa, pa stoga šef Misije OEBS-a Hans Ula Urstad ističe da je od ključnog značaja primena Zakona o dostupnosti informacija od javnog značaja:
„Slobodni pristup informacijama čini dobru vladu i one treba da pozdrave razmatranje njihovog rada od strane građana“, naglašava ambasador Urstad.
Nagrada instituciji koja je učinila najveći pomak u primeni Zakona o slobodnom pristupu informacijama pripala je Ministarstvu za nauku i životnu sredinu. Ministar Aleksandar Popović priznaje da puno ljudi ne zna kakve mogućnosti nudi zakon, a ključno je da javnost bude upoznata da ima pravo na informaciju:
„Naravno da ga treba sprovoditi dalje, naravno ako postoje problemi u sprovođenju da ih treba otklanjati, ali mislim da je ključna stvar informisanje zapravo javnosti da ima pravo na informaciju.“
* * * *
Zakon o slobodi pristupa informacijama važan je segment u demokratizaciji bh. društva. Ovim zakonom jasno je rečeno da je svaka informacija pod kontrolom javnog organa, bilo da se radi o općini ili preduzeću, javno dobro.
U odnosu na 2000. godinu kada je Zakon usvojen na državnom nivou, njegova primjena danas ipak ohrabruje, kaže za naš radio Amira Krehić, voditeljica Centra za slobodan pristup informacijama:
«Posljednja dva monitoringa u prethodne dvije godine su u suštini pokazala da u najvećem stepenu, gotovo sto posto, Zakon primjenjuju adekvatno opštine, znači lokalni nivo, i pravosuđe negdje u sto posto slučajeva. To su bili monitorinzi koje smo radili.»
Zakoni se najbolje primjenjuju u razvijenim sredinama Federacije. Nešto slabija primjena je u RS-u, a najmanja je na nivou državne uprave. Prema izvještaju Kancelarije ombudsmena, najslabije reaguju javna preduzeća, ustanove, agencije, instituti i zavodi. Problemi, prema očekivanju, najčešće nastaju kada su u pitanju finansijski dokumenti ili, kako za naš radio pojašnjava Mehmed Halilović, zamjenik federalnog ombudsmena:
»U najvećem broju slučajeva to su, da tako ih nazovem, osjetljive finansijske informacije, informacije koje govore o raznim isplatama, uplatama itd.»
Halilović dodaje i kako problemi u primjeni Zakona u BiH nastaju zbog nekoordiniranja zakonodavne aktivnosti Parlamenta. U praksi je, naime, doneseno i nekoliko novih zakona, poput Zakona o poreskoj upravi i Zakon o krivičnom postupku, kojima su određene informacije automatski isključene. S druge strane Srđan Blagovčanin, iz Transaparency Internationala, podsjeća kako je nužno uskladiti i zakone koji postoje na nivou BiH, te RS-a:
«Jer zakon kakav sad važi na nivou BiH i RS-a ne omogućava građanima da efikasno ostvare pravo jer ne omogućuje žalbu - s obzirom da se građanima odgovor dostavlja u formi dopisa, a dopis nije upravni akt, tako da građani ne mogu uložiti žalbu višoj instanci, odnosno pokrenuti upravni spor zbog kršenja ovog prava.»
Iako se predstavnici nevladinih i međunarodnih organizacija, te Ureda ombudsmena slažu kako je sve više građana koji se pozivaju na Zakon o slobodi pristupa informacijama, primjer Mostara ne svjedoči tome u prilog. Predrag Šupljeglav, mostarska gradska uprava:
«Tako npr. u ovoj godini imamo 25 do 30 zahtjeva za pristup informacijama na osnovu Zakona o slobodi pristupa informacijama, što je za grad veličine Mostara vrlo, vrlo malo. Mi smo uglavnom sve zahtjeve riješili.»
Činjenica da sankcije za neprovođenje Zakona ne postoje i da je tek instanca ombudsmena kojoj se građani mogu žaliti ne ulijevaju, čini se, previše povjerenja u postojeći zakon. Da bi se situacija unaprijedila, osim zakonskih pretpostavki, kako zaključuju naši sagovornici, od presudne je važnosti interesovanje samih građana, jer može poslužiti kao pritisak na javne institucije da profesionalno i u skladu sa zakonom obavljaju svoj posao.
