U BiH postoji 13 ustava i 13 ministarstava koji provode vlastitu politiku obrazovanja. Ovo je, prema riječima Sabahete Bijedić, direktorice Pedagoškog zavoda Mostar, i osnovni problem zbog čega se bh. obrazovni model smatra skupim, konfliktnim i unikatnim modelom koji zakonito nameće podjele:
«Mislim da je osnovni problem što je u BiH dozvoljeno da se na svim nivoima vodi politika, znači svako vodi svoju politiku, da se uvoze tuđi obrazovni sistemi i programi, bez praćenja i podrške od strane naučnih instituta.»
Iako je 2003. godine i zvanično krenula reforma obrazovanja, podjele su i dalje vidljive na svim razinama školovanja. Bijedić navodi Hercegovačko-neretvanski kanton i model devetogodišnjeg obrazovanja koji se počeo primjenjivati prije tri godine, ali samo u školama koje rade na bosanskom jeziku:
«Taj dualizam na nivou jednog kantona mislim da vodi u još veće udaljavanje i u veće podjele.»
Iako se godinama pokušavao implementirati projekat Dvije škole pod jednim krovom, Bijedić priznaje kako je na području Hercegovačko - neretvanskog kantona jedino administrativno-pravno objedinjena škola mostarska gimnazija. Nacionalni programi i dalje se provode u paralelnim osnovnim i srednjim školama, primjer Mostara, ili pak u jednoj školi koja funkcioniše sa dva pravna subjekta, dva odvojena ulaza, sa posebnim rasporedom za korištenje dvorišta, kao što je slučaj Stoca. Amela Medar, Osnovna škola Stolac:
«Promjeni tog stanja vladajuće strukture se ne protive, već ga nastoje produbiti formiranjem dvije etnonacionalne škole. Time se definitvno uspostavlja segregacijski poredak, pa preko njega i novi ciklus radikaliziranja djece za nove ksenofobične i netolerantne projekte.»
Osim različitih historije i geografije i odvajanja po nacionalnom ključu, prisutna je i diskriminacija učitelja i nastavnika pri zapošljavanju - kao Bošnjaka, Srba i Hrvata. Rijetke su škole poput 7. osnovne u Mostaru gdje je zaposleni kadar multietnički zahvaljujući, prije svega, entuzijazmu direktorice Hikmete Rizvanović:
«Činjenica da nijedan roditelj ispred naše škole nije odveo svoje dijete kada ga je na vratima prvi dan u školi dočekala Irena, Radmila, Nerma, Remza, govori da građani, odnosno mi svi dole nismo formirali dvije škole pod jednim krovom, niti formirali škole po nacionalnoj pripadnosti učenika.»
Rizvanović dodaje kako da hoće, sve može riješiti politika, te podsjeća na dokument koji su pred Vijećem za provedbu mira 2002. godine potpisali bh. dužnosnici, a kojim su se obavezali da će osigurati kvalitetno obrazovanje u integriranim, multietničkim školama, oslobođenim vjerskih, kulturnih i drugih predrasuda, sa punim uvažavanjem prava svakog djeteta. Što se od toga provelo, dovoljno pokazuje situacija u Hercegovačko - neretvanskom kantonu.
«Mislim da je osnovni problem što je u BiH dozvoljeno da se na svim nivoima vodi politika, znači svako vodi svoju politiku, da se uvoze tuđi obrazovni sistemi i programi, bez praćenja i podrške od strane naučnih instituta.»
Iako je 2003. godine i zvanično krenula reforma obrazovanja, podjele su i dalje vidljive na svim razinama školovanja. Bijedić navodi Hercegovačko-neretvanski kanton i model devetogodišnjeg obrazovanja koji se počeo primjenjivati prije tri godine, ali samo u školama koje rade na bosanskom jeziku:
«Taj dualizam na nivou jednog kantona mislim da vodi u još veće udaljavanje i u veće podjele.»
Iako se godinama pokušavao implementirati projekat Dvije škole pod jednim krovom, Bijedić priznaje kako je na području Hercegovačko - neretvanskog kantona jedino administrativno-pravno objedinjena škola mostarska gimnazija. Nacionalni programi i dalje se provode u paralelnim osnovnim i srednjim školama, primjer Mostara, ili pak u jednoj školi koja funkcioniše sa dva pravna subjekta, dva odvojena ulaza, sa posebnim rasporedom za korištenje dvorišta, kao što je slučaj Stoca. Amela Medar, Osnovna škola Stolac:
«Promjeni tog stanja vladajuće strukture se ne protive, već ga nastoje produbiti formiranjem dvije etnonacionalne škole. Time se definitvno uspostavlja segregacijski poredak, pa preko njega i novi ciklus radikaliziranja djece za nove ksenofobične i netolerantne projekte.»
Osim različitih historije i geografije i odvajanja po nacionalnom ključu, prisutna je i diskriminacija učitelja i nastavnika pri zapošljavanju - kao Bošnjaka, Srba i Hrvata. Rijetke su škole poput 7. osnovne u Mostaru gdje je zaposleni kadar multietnički zahvaljujući, prije svega, entuzijazmu direktorice Hikmete Rizvanović:
«Činjenica da nijedan roditelj ispred naše škole nije odveo svoje dijete kada ga je na vratima prvi dan u školi dočekala Irena, Radmila, Nerma, Remza, govori da građani, odnosno mi svi dole nismo formirali dvije škole pod jednim krovom, niti formirali škole po nacionalnoj pripadnosti učenika.»
Rizvanović dodaje kako da hoće, sve može riješiti politika, te podsjeća na dokument koji su pred Vijećem za provedbu mira 2002. godine potpisali bh. dužnosnici, a kojim su se obavezali da će osigurati kvalitetno obrazovanje u integriranim, multietničkim školama, oslobođenim vjerskih, kulturnih i drugih predrasuda, sa punim uvažavanjem prava svakog djeteta. Što se od toga provelo, dovoljno pokazuje situacija u Hercegovačko - neretvanskom kantonu.
