Oko 10.000 učenika koji su završili osnovnu školu ne nastavlja dalje obrazovanje u Federaciji BiH. Bosni i Hercegovini prijeti opasnost da postane zemlja nepismenih i neobrazovanih, upozorava profesorica na Prirodno - matematičkom fakultetu u Sarajevu i bivši bh. koordinator za bolonjski proces Lamija Tanović:
«Prije rata 80 - 90 posto mladih ljudi je iz osnovne prelazilo u srednje škole. Sadašnje oskudne i opskurne statistike kažu da je taj broj pao na jedva više od 50 posto.»
Najteža situacija je u Unsko-sanskom kantonu, gdje više od 1.000 djece nije upisalo srednju školu. Ukratko, svaki četvrti učenik u ovom kantonu prekida školovanje nakon osnovne škole. Vlada Unsko-sanskog kantona naredne će sedmice pripremiti studiju po kojoj će se tačno znati koliko je djece školovanje okončalo na najnižoj razini. Prema podacima, najviše neškolovanih su djevojčice iz ruralnih sredina. Tanovićeva napominje da je ugroženo i osnovno obrazovanje, te da je procenat nepismenih u BiH danas veći od 20 - i lošiji od zemlja koje su imale najviši stupanj nepismenih prije rata:
«Od 1991., kad smo mi zadnji put pravili popis stanovništva, do danas većina zemalja u regionu s kojima se možemo upoređivati, kao što su Albanija, Makedonija, Hrvatska, su duplo smanjile, prepolovile nivo nepismenosti. Mi smo ga duplo povećali, tako da danas u odnosu na Albaniju imamo namjanje 10 puta veći procenat nepismenih.»
U BiH ne postoje ni tačni pokazatelji koliko onih koji završe četverogodišnje srednje obrazovanje nastavi dalje obrazovanje, kaže šef Odjela za obrazovanje pri misiji OSCE-a u BiH, Klod Kifer, te iznosi pretpostavke zašto je sve manje obrazovanih:
«Mislim da je to veoma povezano sa siromaštvom i nedostatkom svijesti o tome da osnovno obrazovanje nije više dovoljno da osigura budućnost mladom čovjeku.»
Kad u ruralnim predjelima upitaju roditelje, odnosno oca, koji obično odlučuje o školovanju svoje djece, zašto ih ne školuju, dva su osnovna razloga, pojašnjava Lamija Tanović:
«Kaže: ’Šta fali mojoj supruzi, ni ona nije išla u školu, pa evo udalase, izrodila djecu?’ Ali on je već neobrazovan i to je nekakvo nasljeđe koje se ponavlja. S druge strane, mi smo jako osiromašena populacija. Takav roditelj kaže:’Ja nemam para da joj plaćam autobus do škole, jer je to toliko i toliko. Nemam para da obučem tu moju djecu ili tu moju djevojčicu. Nemam para ni da platim globu zato što je ne šaljem u školu, ali ja ću otići u zatvor pa ću odležati tu kaznu’.»
Evropska unija teži trendu stvaranja društva znanja, gdje je akcenat stavljen upravo na tehničke vještine i znanje, što bi BiH trebala imati na umu, napominje Klod Kifer:
«Ovo je deprimirajuće za stvaranje šanse za budući razvoj BiH, jer teško da je osnovno obrazovanje dovoljno u 21. vijeku da ponudi radnu snagu koja će Bosni i Hercegovini, kao zemlji u razvoju, trebati u budućnosti kako bi se priključila Evropi.»
Uprkos svemu, BiH ni 11 godina nakon rata nema pokazatelje o tome koliko je visokoobrazovanih ljudi, nema državnog ministarstva obrazovanja, zakona o visokom obrazovanju na državnom nivou, niti jasnu strategiju o tome koliko je kojih kadrova potrebno zemlji. Iako bh. vlasti potcrtavaju značaj ulaska u Evropsku uniju, prema sporom provođenju reformi moglo bi se zaključiti da je težnja za sada tek deklarativna.
«Prije rata 80 - 90 posto mladih ljudi je iz osnovne prelazilo u srednje škole. Sadašnje oskudne i opskurne statistike kažu da je taj broj pao na jedva više od 50 posto.»
Najteža situacija je u Unsko-sanskom kantonu, gdje više od 1.000 djece nije upisalo srednju školu. Ukratko, svaki četvrti učenik u ovom kantonu prekida školovanje nakon osnovne škole. Vlada Unsko-sanskog kantona naredne će sedmice pripremiti studiju po kojoj će se tačno znati koliko je djece školovanje okončalo na najnižoj razini. Prema podacima, najviše neškolovanih su djevojčice iz ruralnih sredina. Tanovićeva napominje da je ugroženo i osnovno obrazovanje, te da je procenat nepismenih u BiH danas veći od 20 - i lošiji od zemlja koje su imale najviši stupanj nepismenih prije rata:
«Od 1991., kad smo mi zadnji put pravili popis stanovništva, do danas većina zemalja u regionu s kojima se možemo upoređivati, kao što su Albanija, Makedonija, Hrvatska, su duplo smanjile, prepolovile nivo nepismenosti. Mi smo ga duplo povećali, tako da danas u odnosu na Albaniju imamo namjanje 10 puta veći procenat nepismenih.»
U BiH ne postoje ni tačni pokazatelji koliko onih koji završe četverogodišnje srednje obrazovanje nastavi dalje obrazovanje, kaže šef Odjela za obrazovanje pri misiji OSCE-a u BiH, Klod Kifer, te iznosi pretpostavke zašto je sve manje obrazovanih:
«Mislim da je to veoma povezano sa siromaštvom i nedostatkom svijesti o tome da osnovno obrazovanje nije više dovoljno da osigura budućnost mladom čovjeku.»
Kad u ruralnim predjelima upitaju roditelje, odnosno oca, koji obično odlučuje o školovanju svoje djece, zašto ih ne školuju, dva su osnovna razloga, pojašnjava Lamija Tanović:
«Kaže: ’Šta fali mojoj supruzi, ni ona nije išla u školu, pa evo udalase, izrodila djecu?’ Ali on je već neobrazovan i to je nekakvo nasljeđe koje se ponavlja. S druge strane, mi smo jako osiromašena populacija. Takav roditelj kaže:’Ja nemam para da joj plaćam autobus do škole, jer je to toliko i toliko. Nemam para da obučem tu moju djecu ili tu moju djevojčicu. Nemam para ni da platim globu zato što je ne šaljem u školu, ali ja ću otići u zatvor pa ću odležati tu kaznu’.»
Evropska unija teži trendu stvaranja društva znanja, gdje je akcenat stavljen upravo na tehničke vještine i znanje, što bi BiH trebala imati na umu, napominje Klod Kifer:
«Ovo je deprimirajuće za stvaranje šanse za budući razvoj BiH, jer teško da je osnovno obrazovanje dovoljno u 21. vijeku da ponudi radnu snagu koja će Bosni i Hercegovini, kao zemlji u razvoju, trebati u budućnosti kako bi se priključila Evropi.»
Uprkos svemu, BiH ni 11 godina nakon rata nema pokazatelje o tome koliko je visokoobrazovanih ljudi, nema državnog ministarstva obrazovanja, zakona o visokom obrazovanju na državnom nivou, niti jasnu strategiju o tome koliko je kojih kadrova potrebno zemlji. Iako bh. vlasti potcrtavaju značaj ulaska u Evropsku uniju, prema sporom provođenju reformi moglo bi se zaključiti da je težnja za sada tek deklarativna.
