Slavica BRAJOVIC, Esad KRCIC
PAVIĆEVIĆ: Završila sam Filozofski fakultet u Nikšiću, odsjek za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost 2001. Odradila sam iznenađujuće brzo pripravnički staž u Osnovnoj školi „Štampar Makarije“ i imala jako dobra iskustva. Šta se dešava nakon toga? Pokušala sam da ispratim sve konkurse. Možda mi je samo slučajno negdje nešto promaklo, ali nisam uspjela do dana današnjeg da zasnujem radni odnos.RSE: Da li je bilo makar poziva na razgovor?
PAVIĆEVIĆ: Da, naravno. Jeste. Bilo je poziva na razgovor. Ako im promakne ta činjenica pa ne znaju. Ja sam očekivala, s obzirom da se pričalo o reformi školstva o inkluziji, znači uvođenju sve djece u redovan sistem školovanja, da će neko uspjeti regularno da se zaposli. Htjela sam da kažem da je tragično da se niko od nas, makar slučajevi za koje ja znam, nije mogao zaposlit bez intervencije makar nekog ministra, predsjednika Vlade, Republike... I ja da imam neko zvučno prezime možda mi ne bi predstavljalo problem. Očekivala sam da se nešto promijenilo u odnosu na deset godina ranije. Ovdje se samo zalažu formalno, suština nije bitna. Mi prihvatamo evropske trendove zato što se to radi negdje drugdje tako, održavaju se seminari, toliko se priča o tome, zapravo ništa se ne radi.
RSE: Šta je sa Zavodom za zapošljavanje?
PAVIĆEVIĆ: Mislim da su oni nemoćni. Zavod za zapošljavanje radi nekakve projekte u kojima ja kao pojedinac nikako ne mogu biti uključena. I po meni je to malo zloupotreba. Napravimo radioničicu, „sunčanu radionicu“, lica sa posebnim potrebama prave čestitke. Kada ste je vi poslali nekome posljednji put i da li se može živjeti jedanaest mjeseci od plate koju dobijete za dvanaesti?
RSE: Da li tu mogu šta udruženja da urade?
PAVIĆEVIĆ: Vrlo malo. To su sad nevladine organizacije.
RSE: Neki pritisak na društvo?
PAVIĆEVIĆ: Pritisak na društvo možda, ovo je još ostalo, putem medija. Pravo na rad nije posebna potreba, nego je to jedna osnovna ljudska potreba koja je zagarantovana Ustavom. Radi se o dostojanstvu čovjeka. Kad vi uporno pokušavate da kucate na zatvorena vrata čovjek se osjeća poniženim. Ja ono što znam da radim u stanju sam i da dokažem.
RSE: Da li imaš osjećaj prije nego što kreneš ne neki konkurs da tu neće biti ništa i kakva je motivacija za učešće u tome?
PAVIĆEVIĆ: Otprilike znam da neće biti ništa, a jedina motivacija da se uradi da me neko ne pita a zašto to nisi uradila.
RSE: Mada je vrlo teško dokazati da vi niste primljeni zato što ne vidite.
PAVIĆEVIĆ: Niko to baš neće tako reći. Malo je ljudi koji to tako konkretno kažu, ali ja sam zaista samo razočarana reagovanjem Ministarstva obrazovanja. Isti odgovor koji sam ja dobila tri puta. Četvrti put sam dobila od zaštitnika ljudskih prava kojeg sam kontaktirala, a on ministra prosvjete. Isto ono što je napisao meni napisao je i njemu. „Ministarstvo ne odlučuje o zapošljavanju profesora“. To je nekakvo resorno Ministarstvo. Ja sam ipak profesor. Odradila sam i taj pripravnički koji me vezuje za to. Tako je to moglo da bude i negdje drugdje.
RSE: Na kraju, kakvu poruku bi mogla da izvučeš iz svega? Da nije bilo potrebno da se školuješ ako već ne možeš da dobiješ posao ili...
PAVIĆEVIĆ: Ima trenutaka kad zaista kažem da nije bilo potrebe da se školujem. Zašto ljude školovati ako im se ne da šansa? Ali, mislim da i ponovo bih uradila isto. Radi se prvenstveno o nesposobnosti ljudi da prihvate nešto što je drugačije. Mislim da postoje svijetli primjeri, da ima ljudi koji drugačije razmišljaju. Oni su uvijek 1:100. Neprimijećenom broju i to je to.
* * * * *
Odgovorni i sami priznaju da je zapošljavanje osoba sa invaliditetom i pored izvjesnih programa i kredita koji su na raspolaganju preko Zavoda za zapošljavanje teško. Među ključnim razlozima je nedostatak odgovarajućih zakona koji bi uvođenjem obaveze, ali i stimulativnih mjera uticali na poslodavce da više zapošljavaju osobe za invaliditetom.
Vladina nastojanja u vezi zapošljavanja osoba sa invaliditetom se svode na deklarativna zalaganja, bez konkretnih poteza i rezultata, rekao je za naš program Zoran Rajković, predsjednik Udruženja paraplegičara Crne Gore koji, govoreći o ovom posebnom aspektu zapošljavanja, ukazuje na postojeću inertnost Vlade, uprkos sve težoj situaciji u kojoj se nalaze osobe sa invaliditetom:
„Ovi ljudi nemaju dovoljno sredstava ni da prežive, a da ne govorimo o ljekovima i rehabilitaciji.“
Rajković naglašava da se, uprkos najavama o usvajanju Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, ovaj akt već tri godine nalazi u fazi nacrta:
„Crna Gora ima obavezu prema osobama sa invaliditetom, a i prema Evropskoj uniji, da donese jedan set zakona koji se odnosi na zaštitu prava interesa osoba sa invaliditetom. Tu je da pomenom, prije svega, Zakon protiv diskriminacije, Zakon o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, nacionalnu Strategiju za osobe za invaliditetom. Konkretno, ništa nije urađeno. Samo je urađen Nacrt zakona o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba sa invaliditetom koji mi guramo već tri godine: Udruženje paraplegičara i Savez slijepih. Nacrt je napravljen još prije tri godine. Bilo je obećanje Vlade da taj zakon bude donesen krajem 2004. godine.“
Iako postoji u zakonima svih zemalja u okruženju, kvotni sistem, odnosno zakonska obaveza preduzeća da zapošljavaju određeni procenat osoba sa invaliditetom, još uvijek nije dio crnogorske legislative, ali će biti uključen upravo u još uvijek neusvojeni zakon koji reguliše ovu oblast. Zoran Rajković, predsjednik Udruženja paraplegičara, se ipak zalaže za davanje prednosti stimulativnim mjerama poslodavcima pri zapošljavanju osoba sa invaliditetom:
„To je upravo ono što ima ovaj Nacrt koji smo mi doradili i tu su razne stimulativne mjere, počev od poreske stimulacije, carinske. Postoje subvencije za lične dohotke.“
Zvanični podaci govore da se u evidenciji Zavoda za zapošljavanje nalazi nešto manje od 2800 osoba sa invaliditetom. Slavica Radusinović, savjetnik direktora Zavoda, kaže da je do sada u prethodne dvije godine dodijeljeno 28 kredita u iznosu od 130.000 eura za zapošljavanje 35, a da je za prvih šest mjeseci ove godine na posao primljeno svega šest lica sa invaliditetom:
„Težimo ka povećanju tog broja, mada moramo da radimo na edukaciji ovih lica kako bi oni shvatili o čemu se radi, da pokrenu svoj sopstveni biznis. Tu postoji otežavajuća okolnost, što oni teško da imaju sredstava zbog njihovog socijalnog stanja i sredstva za obezbjeđivanje kredita. Mi im i tu izlazimo u susret.“
Prema riječima Slavice Radusinović, Zavod za zapošljavanje ima čitav niz programa za stručno osposobljavanje osoba sa invaliditetom:
„Ove godine je realizovano stručno osposobljavanje za 29 lica sa invaliditetom, a realizovana je i obuka za 22 lica. Onda imamo obuke za izradu suvenira i aranžiranje cvijeća, izradu dekorativne keramike, a imamo takođe i uključenje ovih lica, invalida rada, kada je u pitanju informatika i razne vrste zanimanja: voćara, vinogradara... Imamo jedan stalni javni rad koji se naziva „Sunčana radionica“ gdje se obično oko 50 ljudi angažuje na izradi čestitki i suvenira za Novu godinu.“
