Tina JELIN i Marko DIVKOVIC
Grupa od tridesetak Bošnjaka prekinula je u utorak vjerski obred u crkvi u Diviču kod Zvornika, koji su dvojica sveštenika obavljali bez prisustva vjernika. U policijskoj stanici u Zvorniku je rečeno da su sveštenici ispraćeni pod policijskm zaštitom, da bi se izbjegli veći incidenti. Crkva posvećena Svetom Arhiđakonu Stefanu, sagrađena je u Diviču 1996. godine, na temeljima džamije porušene 1992. godine. U ovom mjestu pretežno žive Bošnjaci povratnici, dok su izbjegli Srbi, koji su poslije rata u BiH privremeno naselili to mjesto, u posljednjih nekoliko godina napustili svoja privremena boravišta.U Diviču kod Zvornika, na temeljima u ratu srušene džamije sagrađena je crkva u kojoj se ne obavlja bogosluženje, jer su se Srbi koji su tu živjeli vratili u svoja prijeratna naselja. Mještani Bošnjaci traže da se sporna crkva izmjesti, ali ih malo ko razumije. Svake godine, kada pravoslavni sveštenici navrate u pratnji policije, događaju se neugodne situacije.
Događaj koji su lokalne vlasti u Zvorniku nazvale incidentom dogodio se 15. avgusta kada su dva pravoslavna sveštenika u pratnji tri policajca došla u divičku crkvu, sagrađenu na temeljima u ratu porušene džamije i navodno bili izloženi vrijeđanjima. Mještani tvrde da incidenta nije bilo i da je riječ o neugodnostima koje se ponavljaju. Amra Pezerović i Behara Efendić:
«Niko njima ništa nije rekao. Nit ih je ko vrijeđao. Jedino im je, možda, zasmetalo, uvrijedili su se, možda, na moju riječ - što sam im ja rekla:’Imate li vjere u srcu, da dolazite, da se molite Bogu na temeljima džamije?’»
«Samo sam ih pitala šta ovo sad znači, kakva je ovo sad posjeta, ko je dozvolio da se uđe u crkvu , jer, znate vi, da je ovaj spor na sudu i da nema niko prava da ulazi.»
Kontaktiran telefonom, sveštenik Rade Tešić, koji je prisustvovao spornom događaju, odbio je govoriti za medije.
Crkva služi samo za tjeranje inata, jer je Divič bošnjačko naselje. Ne smeta nam ona kao objekat, ali smeta to što je na temeljima džamije, a mi ne možemo po vjerskim propisima ispratiti naše mrtve - Mehmed Hodžić i Amir Efendić:
«Vidite, ovo je od džamije, ove stepenice, kud se ovo ulazi. I ovdje je naša džamija bila, evo. I oni su na ove temelje postavili ovu crkvu.»
«Pod hitno ovo treba riješiti. Mi ne možemo naše da ispratimo - jer pred tuđim objektom, kako ćemo izvršiti sahranu, dženazu i sve to?»
Tokom rata u Diviču je živjelo oko 300 mještana sela Željova kod Banovića, koji su se dijelom tamo i vratili. Nadležnima su predlagali rušenje sporne crkve, a materijal da se upotrijebi za dovršenje započete crkve u Željovi, kaže Vlado Gajić:
«Pa, mi smo tražili koliko je bilo moguće, ali pošto je to crkva većih dimenzija, možda ne bi ni koristilo, ali taj materijal nije moguće ni prenijeti, ali bi mogli dati nam neka sredstva, pa da mi ovdje uradimo neki manji objekat.»
Ispred ulaza u spornu crkvu mještani su postavili pano sa imenima 117 nestalih Divičana, za koje kažu da su strijeljani u Čelopeku, za šta još niko nije odgovarao. Njihove zahtjeve za rješenjem problema kao da niko ne čuje. Primjedbe upućuju poglavarima Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice u BiH jer, kako kažu, izgleda da su se oni nešto i dogovorili, ali da to od njih kriju.
* * * * *
U mjestu Grabovica kod Mostara počela je izgradnja spomen obilježja sa velikm krstom na privatnom posjedu Saide Duraković. Ono je posvećeno žrtvama zločina kojeg su počinili pripadnici Armije BiH 9.septembra 1993. godine kada su u ovom selu ubijena 32 mjestanina hrvatske nacionalnosti. Spor je izbio oko toga da li je mjesto gradnje privatni posed ili ne. Lokalna vlast kao da se ne miješa u svoj posao a međunacionalne tenzije rastu.
Prošle godine Saida Duraković dobila je ponudu od nepoznatih osoba koje su se, navodno, interesirale za zemljište njene porodice u mjestu Grabovice, kod Mostara. Ugovor o prodaji nikada nije sklopljen, jer do drugog sastanka nije došlo. U međuvremenu, započela je izgradnja velikog spomen-obilježja sa križem upravo na dijelu zemljišta koje je Saida trebala prodati:
«Nikada nit su me nazvali, ništa - do prije četiri, pet dana, čovjek me zove, kaže:’Na tvome prave spomenik’. I sad oni, kanadžoja, tvrde da to nije moje. Ja imam jedan kroz jedan, sve.»
Spomenik sa križem posvećen je žrtvama zločina koji su pripadnici Armije BiH počinili 1993. godine, kada su u ovom selu ubijena 32 mještanina hrvatske nacionalnosti. Predsjednik Udruge Grabovica i član Inicijativnog odbora za izgradnju spomenika Ivica Drežnjak navode o privatnom posjedu odbacuje, te dodaje da je riječ o državnom zemljištu:
«Šta ona ima, gospođa? Ima katastar, ima ’giometra’. Znači, izvede ’giometra’ na lice mjesta. ’Giometar’ fino rekne: ’Gospođo, vaša zemlja je tu i tu’ - i gotovo.»
Ipak, Saidi Duraković, kako tvrdi, ne treba geometar jer papire ima, zbog čega je odlučila angažovati advokata, što Ivica Drežnjak nije želio komentirati.
Nezgodna sutuacija, koja prijeti narušavanjem obnovljenih međunacionalnih odnosa u ovom kraju, ipak se mogla riješiti da se u cijeli slučaj uključila građevinska inspekcija, koju je Seida Duraković, po obavijsti o početku gradnje, kontaktirala. To se do danas nije desilo jer, prema riječima Marina Muse, glavnog inspektora, još uvijek nije došlo na red:
«Nije niko bio gore još.»
RSE: Kada možemo očekivati to?
MUSA: Pa ne znam, ne znam kad može, jer jedan je inspektor na cijeli grad. Vi podnesite zahtjev, pa kad dođe na red. Kad se radi na privatnoj zemlji, onda gospođa ima pravo da zovne policiju i da stvar riješi.
Iako Musa tvrdi kako je za slučaj zapravo nadležna policija, u policiji saznajemo da vlasništvo ipak treba prvo provjeriti inspekcija. Dok se nadležni organi vlasti, kao i obično, ne mogu usaglasiti, lokalni političari, zbog njihove neažurnosti, dobili su još jedan povod međunacionalnim prepucavanjima, po kojima ovaj put «Hrvati nemaju pravo na žrtve», dok se «Bošnjacima otima zemlja». I sve to u situaciji kada je problem zapravo vrlo lako riješiti - da u BiH funkcioniše pravna država, zaključili bi zlobnici.
