Sinoćnje ubistvo na jednom od najposjećenijih mjesta u Sarajevu sedmo je ubistvo u prvih šest mjeseci ove godine, prema statističkim podacima policije. Posljedica je to velikog broja nelegalnog naoružanja zaostalog nakon rata u Bosni i Hercegovini. U MUP-u Kantona Sarajevo kažu kako su u prvoj polovini ove godine, primjera radi, zaplijenili 2 teška oruđa, 77 pušaka, 150 pištolja, te preko 8.500 metaka. Uprkos ovim podacima, portparol kantonalnog MUP-a Jusuf Zornić kaže da je glavni grad Bosne i Hercegovine siguran za život građana:
«Ova statistika daje za pravo da se građani osjećaju sasvim sigurni. Mi imamo samo jedno neriješeno ubistvo. Sva ostala smo uspješno riješili.»
Građani Sarajeva, pak, tvrde, da se ne osjećaju sigurnim. Poslove, kako kažu, obavljaju danju, a noćne izlaske izostavljaju:
«Meni je prije dva dana, pri ulazu u haustor, dva lančića debela zgulio muškarac s vrata, iza leđa. I zgrabiše me ovako, ja se prepadoh, kaže evo ti sad.»
«Pošten svijet nema zaista nema ni sekunde jedne sigurnosti.»
«Nemam toliko ja da bi mi se moglo nešto desiti, tako da sam bezbjedan.»
«Osjećam se bezbjednim, ali ima i razlog - uveče ne izlazim. Ne zalazim onda u kafane gdje ima problematičnih tipova. Imam svoju kafanu, penzionersku, gdje je jeftino, nema ekscesa.»
«Ja lično ne hodam tako kasno, ne ostajem kasno. Mislim da bi trebalo poraditi na tome, građani očito da nisu bezbjedni.»
«Do pola 10 vraćam se kući. Ali ja se nadam da će to sad ovi novi izbori sve srediti.»
Prema podacima Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, u posljednjih nekoliko godina broj krivičnih djela ubistava je u opadanju. Prema riječima zamjenika ministra Dragana Mektića, policija, kao institucija, ne može sama rješavati pitanja sigurnosti građana. Za to su potrebni i drugi mehanizmi, odnosno, kako navodi Mektić, neophodno je stvoriti zakonsku regulativu koja će pomoći da se nelegalno oružje oduzme građanima:
«Da se stvore takve zakonske procedure koje organizuju aktivnosti na prikupljanju takvog oružja, da se putem određenih zakona izvrši amnestija tih lica kod kojih se nalazi to oružje u slučajevima njihove predaje takvog oružja, pa čak de se vide i mogućnosti da se na određen način stimuliše predaja takvog oružja u smislu neke novčane nagrade, otkupa itd.»
Sociolog Slobodan Nagradić smatra da je BiH bezbjednija država u odnosu na druge evropske zemlje. Ipak, prema njegovim riječima, nije bezbjednija ako se trenutno stanje uporedi sa prijeratnim. Ratne traume, nezaposlenost i neimaština građana samo su neki od faktora pojave nasilja na ulicama bosanskohercegovačkih gradova, navodi Nagradić:
«Mnogi radnici, npr., koji su radili u dobrim firmama, u firmama koje su dijelile 13 ili 15 plata sada su u situaciji da se nađu na ulici ili da budu naprosto izloženi nemilosrdnoj utakmici na tržištu, procesu privatizacije u kojoj ima malo pravde i pravičnosti. Takvi ljudi će biti izloženi djelovanju zakona tržišta i mnogi će se od njih odjednom, za vrlo kratak vremenski period, naći u poziciji da budu socijalno deprivilegovani slojevi i staleži - i mnogi, usljed psihičkih trauma koje nose iz rata, usljed nemogućnosti snalaženja u novim uslovima, usljed nemogućnosti da zadovolje elementarne potrebe porodice, će naprosto smatrati da je rješenje da uzmu ’pravdu’ u svoje ruke, da napadnu nečiju benzinsku pumpu, da obiju nečiju trafiku ili preduzeće, a ponekad da se stavi bomba pod auto nekog lokalnog, prije svega, finansijskog ili ekonomskog moćnika itd.»
Niti jedna državna, ni entitetska institucija nemaju podatke koliko je oružja ostalo u rukama građana nakon rata u BiH. Akcije međunarodnih snaga u BiH u prikupljanju oružja nisu u potpunosti riješile ovaj problem. Zbog te činjenice policija svakodnevno poziva građane da predaju nelegalno oružje, ali i one koji imaju informacije o naoružanju. U suprotnom, za sve one kod kojih se nelegalno oružje pronađe, predviđena je zatvorska kazna do 3 godine.
«Ova statistika daje za pravo da se građani osjećaju sasvim sigurni. Mi imamo samo jedno neriješeno ubistvo. Sva ostala smo uspješno riješili.»
Građani Sarajeva, pak, tvrde, da se ne osjećaju sigurnim. Poslove, kako kažu, obavljaju danju, a noćne izlaske izostavljaju:
«Meni je prije dva dana, pri ulazu u haustor, dva lančića debela zgulio muškarac s vrata, iza leđa. I zgrabiše me ovako, ja se prepadoh, kaže evo ti sad.»
«Pošten svijet nema zaista nema ni sekunde jedne sigurnosti.»
«Nemam toliko ja da bi mi se moglo nešto desiti, tako da sam bezbjedan.»
«Osjećam se bezbjednim, ali ima i razlog - uveče ne izlazim. Ne zalazim onda u kafane gdje ima problematičnih tipova. Imam svoju kafanu, penzionersku, gdje je jeftino, nema ekscesa.»
«Ja lično ne hodam tako kasno, ne ostajem kasno. Mislim da bi trebalo poraditi na tome, građani očito da nisu bezbjedni.»
«Do pola 10 vraćam se kući. Ali ja se nadam da će to sad ovi novi izbori sve srediti.»
Prema podacima Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, u posljednjih nekoliko godina broj krivičnih djela ubistava je u opadanju. Prema riječima zamjenika ministra Dragana Mektića, policija, kao institucija, ne može sama rješavati pitanja sigurnosti građana. Za to su potrebni i drugi mehanizmi, odnosno, kako navodi Mektić, neophodno je stvoriti zakonsku regulativu koja će pomoći da se nelegalno oružje oduzme građanima:
«Da se stvore takve zakonske procedure koje organizuju aktivnosti na prikupljanju takvog oružja, da se putem određenih zakona izvrši amnestija tih lica kod kojih se nalazi to oružje u slučajevima njihove predaje takvog oružja, pa čak de se vide i mogućnosti da se na određen način stimuliše predaja takvog oružja u smislu neke novčane nagrade, otkupa itd.»
Sociolog Slobodan Nagradić smatra da je BiH bezbjednija država u odnosu na druge evropske zemlje. Ipak, prema njegovim riječima, nije bezbjednija ako se trenutno stanje uporedi sa prijeratnim. Ratne traume, nezaposlenost i neimaština građana samo su neki od faktora pojave nasilja na ulicama bosanskohercegovačkih gradova, navodi Nagradić:
«Mnogi radnici, npr., koji su radili u dobrim firmama, u firmama koje su dijelile 13 ili 15 plata sada su u situaciji da se nađu na ulici ili da budu naprosto izloženi nemilosrdnoj utakmici na tržištu, procesu privatizacije u kojoj ima malo pravde i pravičnosti. Takvi ljudi će biti izloženi djelovanju zakona tržišta i mnogi će se od njih odjednom, za vrlo kratak vremenski period, naći u poziciji da budu socijalno deprivilegovani slojevi i staleži - i mnogi, usljed psihičkih trauma koje nose iz rata, usljed nemogućnosti snalaženja u novim uslovima, usljed nemogućnosti da zadovolje elementarne potrebe porodice, će naprosto smatrati da je rješenje da uzmu ’pravdu’ u svoje ruke, da napadnu nečiju benzinsku pumpu, da obiju nečiju trafiku ili preduzeće, a ponekad da se stavi bomba pod auto nekog lokalnog, prije svega, finansijskog ili ekonomskog moćnika itd.»
Niti jedna državna, ni entitetska institucija nemaju podatke koliko je oružja ostalo u rukama građana nakon rata u BiH. Akcije međunarodnih snaga u BiH u prikupljanju oružja nisu u potpunosti riješile ovaj problem. Zbog te činjenice policija svakodnevno poziva građane da predaju nelegalno oružje, ali i one koji imaju informacije o naoružanju. U suprotnom, za sve one kod kojih se nelegalno oružje pronađe, predviđena je zatvorska kazna do 3 godine.
