RSE: Nazire li se rješenje generalnog štrajka radnika u kulturi ili prelazite u novu fazu obustave rada?
ERAKOVIĆ: Kako sada stvari stoje, nikakvog glasa ni od Ministarstva kulture, ni od Vlade Crne Gore nema. Juče je zasjedala Vlada Crne Gore i koliko sam informisan, a vidim i iz sredstava informisanja, da nije bilo razgovora o tome. Gospođa ministarka nije ni prisustvovala sjednici Vlade Crne Gore. Nastavlja se ista priča kao i u ove tri godine i četiri mjeseca, od kada je trebao da se potpiše famozni granski kolektivni ugovor, tako da ćemo morati da radikalizujemo štrajk i da pređemo u drugu fazu.
RSE: Ministarka kulture oglasila se iznuđenom izjavom za list Vijesti da vaši problemi nisu u njenoj ingerenciji. Zašto su kulturni poslanici ćutali gotovo četiri godine o učincima ministarke, a pitanje njene smjene pokrenuli na samom kraju njenog mandata?
ERAKOVIĆ: Što se tiče Sindikata kulture, mislim da nismo ćutali. Oglasili smo se već krajem 2003. godine i vršili ogroman pritisak. Obraćali smo se prvim ličnostima Crne Gore - predsjedniku države, predsjedniku Skupštine, predsjedniku vlade. Čini mi se da sindikat vodi jednu zaista ogorčenu bitku, a naročito od decembra 2005. godine kada je ministar finansija, koji više pomaže kulturu nego resorni ministar kulture, sa komisijom Sindikata kulture Crne Gore utvrdio za dva sata novi koeficijent i povećanje od 18 posto. Rekao je da je sve u redu jer to na godišnjem nivou, za 16 republičkih institucija kulture, iznosi samo 188 hiljade eura. Izvan te odluke ostalo je oko 280 radnika, a ovdje ih je 625. Znači da trećina radnika nije obuhvaćena tom listom. Gospoda iz Ministarstva kulture i Sekretarijata zakonodavstva nalaze sada mane Zakonu o radu da se ne potpiše jedinstveni granski kolektivni ugovor kao u svim djelatnostima u Crnoj Gori. Svi mogu imati jedan jedinstven granski ugovor, a kultura mora imati 22.
RSE: Nije li paradigma kulturne scene u Crnoj Gori i odnosa države prema kulturi, sudbina njenog jedinog profesionalnog orkestra Radio televizije Crne Gore koji praktično ne postoji?
ERAKOVIĆ: Potpuno ste u pravu i kao bi smo navodili brigu aktualne vlasti u državi Crnoj Gori u kulturi, to je očigledan primjer kada je u pitanju kultura. Do juče je isti taj orkestar svirao na konferencijama DPS-a i SDP-a i svih partija koje su bile za nezavisnu Crnu Goru, prvo himnu pa onda cijeli repertoar, a ispred su nastupali naši vodeći političari govoreći o potrebi da Crna Gora bude nezavisna i samostalna. Kada treba reprezentovati državu na najvišem nivou, više nema ko. Sindikat kulture, uz podršku građanske partije, organizuje veliki koncert Preživjeti muzikom, pod Orlovim kršom u prijestolnici Cetinju. Jedna od numera biće i crnogorska himna. Javnost u Crnoj Gori će je u autentičnom izvođenju čuti posljednji put jer za godinu i po dana neće imati ko da je izvede. Na otvaranju spomenika Svetom Petru Cetinjskom, slava mu i milost, što svaki Crnogorac kaže kada pomene njegovo ime, himnu su svirala samo četiri gudača.
RSE: Nakon što je Crna Gora postala samostalna država, potencira se potreba osmišljavanja novih koncepcija u mnogim oblastima, pa i u kulturi. Kaže se da istinske društvene reforme počinju preobražajem svijesti, reformama u kulturi. Šta generalno Crna Gora tu treba da učini? Postoji li u tom pogledu neka strategija ili vizija u glavama nadležnih?
ERAKOVIĆ: Davno smo izašli sa prijedlogom pred Vladom Crne Gore da se djelatnost kulture u Crnoj Gori riješi zakonom, kao što je to u svim demokratskim zemljama svijeta, da se donese Zakon o kulturi koji u Crnoj Gori ne postoji, da se donese Zakon o finansiranju kulture u kojemu će se tačno znati koji procent država Crna Gora iz budžeta izdvaja za kulturu. Ovako to zavisi od volje pojedinaca. Četo kažem od zlovolje jer se pojedini ljudi na vlasti, kada im se spomene kultura, ponašaju kao da ste im pomenuli najveću pošast. Oni nemaju potrebe za kulturnim usavršavanjem. Često dolazimo u situaciju da konstatujemo, kako je to rekao naš veliki pjesnik Majakovski, "kako u debelo uvo zabosti nježnu riječ". Ovo je jedna potpuno apsurdna situacija u kojoj miljenici vlasti koji se bave umjetnošću veoma dobro prolaze u Crnoj Gori. Ali sada moramo jasno i glasno reći toj državi koju smo izborili, a većina njih koji su na vlasti su je dobili, da demokratski principi koji važe u ostalim zemljama Evrope i svijeta, moraju zaživjeti i u Crnoj Gori.
RSE: Često se kao veliki, kulturološki i civilizacijski iskorak ističe postepeno oslobađanje od mitskih stereotipa, ali da li nas stremljenje ka jednom novom obrascu kulturnog identiteta u međuvremenu može odvesti do nekritičnog veličanja sopstvenog provincijalizma? Možemo li biti u nekom opasnom vakumu?
ERAKOVIĆ: Imaju Rusi jednu božanstvenu poslovicu. Oni kažu da narod koji ne cijeni prošlost ne zaslužuje da ima budućnost. Iz toga izvodim zaključak da na osnovu svega onoga što se desilo u prošlosti, kritički posmatrano, jedino možemo graditi budućnost. To je ona stara priča da li je prvo nastala kokoš ili jaje, put od opšteg ka pojedinačnom ili put od pojedinačnom ka opštem. Mislim da Crna Gora, jedinu vrijednost koju ima na evropskom i svjetskom nivou, ima u stvaraocima i u kulturi. To je jedina djelatnost gdje se možemo jasno i glasno takmičiti sa svijetom, a ne smijemo preskočiti ni pojedine grane sporta. Pravo da vam kažem, sve ostalo je pod znakom pitanja, počev od politike, privrede, industrije, pa sve do poljoprivrede i turizma. Bili ste u Crnoj Gori kada su bile sankcije. Jednino je kultura svojim kvalitetom probijala sankcije i bili su pozivani od istih obih država koje su zavele sankcije Crnoj Gori i Srbiji da gostuju u Parizu, Londonu, Njujorku, Vašingtonu, Čikagu, Moskvi. Vrijednost kulture i duhovnog razvitka Crne Gore u novim uslovima, kada je država osamostaljena, ako se na vrijeme ne uoči, dobro se ne piše državi Crnoj Gori.
