Ante Bačak kaže da je bilo oko pet ujutro kad su slovenski teritorijalci zapucali na karaulu JNA u Holmecu. Pokušao je pomoći ranjenom vodniku Marku Peraku, no i sam je bio pogođen, najprije u ruku:
„Metak mi je skinuo šljem sa glave. Vratio sam ga. Pokušao sam puzeći prebaciti se do jednog susjednog stabla, nekih pet-šest metara od mene. Na pola puta me je pogodio rafal po stomaku.“
Imao je 1991. godine 18 godina. Tvrdi da nije ispalio nijedan metak, da je ranjen puzio, a u njega se pucalo:
„Sto posto sam siguran da su me vidjeli, da su vidjeli da sam ranjen, da sam zavijao ruku jer sam pognut išao prema vodniku Peraku. Puška mi je bila u desnoj ruci. Kada su mi prostrijelili ruku, puška mi je ispala. Bacio sam se za stablo i pola mene je virilo iza tog stabla. Bio sam okrenut leđima prema teritorijalcima. Da sam pucao na njih, bio bih okrenut licem prema njima. Oni su me vidjeli, a i dalje su pucali po meni.“
Sjeća se da je bilo više ranjenih po kojima su također pucali:
„Znam da je Križanović Dušan iz okolice Sinja bacio puškomitraljez. Digao se i počeo vikati - Ili nas ubijte, ili nas pokupite. Tada su teritorijalci došli. Ležao sam na stomaku. Držao sam lijevu ruku na svojim ranama. Teritorijalac mi je stavio pušku na glavu i pitao da li mi je bomba u ruci. Vikao je da će me ubiti ako mi je bomba u ruci. Polako sam tonuo u nesvijest. Znam da je došla hitna. Ubacili su me u hitnu i probudio sam se operiran u bolnici u Sloven Gradcu.“
Slovenski Helsinški monitor i splitski Centar za razvoj demokracije prikupili su dosad 15 iskaza ročnika bivše JNA iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, koji su 1991. godine služili vojsku u Sloveniji i na različitim se mjestima našli pod paljbom slovenske Teritorijalne obrane. Predsjednica odbora, Neva Miklavčić Predan:
„Svi preživjeli svjedoci kažu da nisu ispalili niti jedna metak, niti su znali kuda idu i zašto. Na neki način su bili prevareni i žrtvovani sa svih strana. Nevini su oni koji su tada imali 18 godina.“
Zbog tvrdnji da je u slovenskom ratu, u lipnju 1991. godine, počinjen i ratni zločin, te da netko zbog toga treba i odgovarati, Helsinški monitor Slovenije, prema riječima njegove predsjednice, doživljava posljednjih mjeseci pravi pogrom, policijske i sudske represije, te financijsko uništavanje. Slovenski mediji o tome, zasad, šute ili tek škrto izvještavaju, pa je i današnju press konferenciju održala u Zagrebu. Izvijestila je da će uputiti apel i svim državama bivše Jugoslavije da se pobrinu o sudbini stradalih ročnika koji se godinama već, bez zdravstvenog i ičije pomoći, sami nose sa svojom tragedijom:
„Sada u njihovim sredinama na njih gledaju kao na agresore, na pripadnike JNA. Kako bi neko mogao biti agresor ako u Sloveniji nije ispalio ni jednog metka, a kamoli negdje drugdje. Oni su sada neprijatelji svih, i neprijatelji slovenske države i neprijatelji zemlje u kojoj su rođen. Svi ih odbacuju, a oni su bez lijekova, sa teškim psihičkim traumama. Vrijeme je da se ta nepravda ispravi. Treba im dati invalidninu jer bi onda i drugi rekli da oni nisu neprijatelji vlastite države.“
„Metak mi je skinuo šljem sa glave. Vratio sam ga. Pokušao sam puzeći prebaciti se do jednog susjednog stabla, nekih pet-šest metara od mene. Na pola puta me je pogodio rafal po stomaku.“
Imao je 1991. godine 18 godina. Tvrdi da nije ispalio nijedan metak, da je ranjen puzio, a u njega se pucalo:
„Sto posto sam siguran da su me vidjeli, da su vidjeli da sam ranjen, da sam zavijao ruku jer sam pognut išao prema vodniku Peraku. Puška mi je bila u desnoj ruci. Kada su mi prostrijelili ruku, puška mi je ispala. Bacio sam se za stablo i pola mene je virilo iza tog stabla. Bio sam okrenut leđima prema teritorijalcima. Da sam pucao na njih, bio bih okrenut licem prema njima. Oni su me vidjeli, a i dalje su pucali po meni.“
Sjeća se da je bilo više ranjenih po kojima su također pucali:
„Znam da je Križanović Dušan iz okolice Sinja bacio puškomitraljez. Digao se i počeo vikati - Ili nas ubijte, ili nas pokupite. Tada su teritorijalci došli. Ležao sam na stomaku. Držao sam lijevu ruku na svojim ranama. Teritorijalac mi je stavio pušku na glavu i pitao da li mi je bomba u ruci. Vikao je da će me ubiti ako mi je bomba u ruci. Polako sam tonuo u nesvijest. Znam da je došla hitna. Ubacili su me u hitnu i probudio sam se operiran u bolnici u Sloven Gradcu.“
Slovenski Helsinški monitor i splitski Centar za razvoj demokracije prikupili su dosad 15 iskaza ročnika bivše JNA iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, koji su 1991. godine služili vojsku u Sloveniji i na različitim se mjestima našli pod paljbom slovenske Teritorijalne obrane. Predsjednica odbora, Neva Miklavčić Predan:
„Svi preživjeli svjedoci kažu da nisu ispalili niti jedna metak, niti su znali kuda idu i zašto. Na neki način su bili prevareni i žrtvovani sa svih strana. Nevini su oni koji su tada imali 18 godina.“
Zbog tvrdnji da je u slovenskom ratu, u lipnju 1991. godine, počinjen i ratni zločin, te da netko zbog toga treba i odgovarati, Helsinški monitor Slovenije, prema riječima njegove predsjednice, doživljava posljednjih mjeseci pravi pogrom, policijske i sudske represije, te financijsko uništavanje. Slovenski mediji o tome, zasad, šute ili tek škrto izvještavaju, pa je i današnju press konferenciju održala u Zagrebu. Izvijestila je da će uputiti apel i svim državama bivše Jugoslavije da se pobrinu o sudbini stradalih ročnika koji se godinama već, bez zdravstvenog i ičije pomoći, sami nose sa svojom tragedijom:
„Sada u njihovim sredinama na njih gledaju kao na agresore, na pripadnike JNA. Kako bi neko mogao biti agresor ako u Sloveniji nije ispalio ni jednog metka, a kamoli negdje drugdje. Oni su sada neprijatelji svih, i neprijatelji slovenske države i neprijatelji zemlje u kojoj su rođen. Svi ih odbacuju, a oni su bez lijekova, sa teškim psihičkim traumama. Vrijeme je da se ta nepravda ispravi. Treba im dati invalidninu jer bi onda i drugi rekli da oni nisu neprijatelji vlastite države.“
