Gordana SANDIC HADŽIHASANOVIC, Sadik SALIMOVIC
Grad je, kako se mnogim čini, pust,zaboravljen. Kakva je onda situacija u selima?! Povratnici svjedoče.Emin Bektić se vratio prije šest godina, kad su krenuli prvi povratnici. Kako je izgledalo njegovo selo Jasenova, tog ljeta 2000. godine:
„Kako je bilo: nema nigdje nikoga, kako da objasnim – nikako: pusto, tužno, spaljeno, srušeno. Nigdje nikoga. Osjećaš se kao u ledu. Sad je nešto sasvim drugačije. Sad ima tu sela, u tim selima povratnika. U svakom selu ima desetak, petnaest, pet kuća, tako, zavisi kako koje selo.“
Selo Sjedače zbog svoje udaljenosti i loših puteva za mnoge izgleda kao kraj svijeta ali ne i za Ramiza Beganovića:
„Sjedače su najljepše selo od Klotica do Bajine Bašte. Sjedače su bile najugroženije selo u toku rata i Sjedače su najugroženije u toku povratka. Znači, svi ratni profiteri su u Srebrenici i vuku svojim selima, da budemo jasni. Po onim kancelarijama oni rade što god hoće. Eto, rade što hoće. Ne treba ništa da ti pričam. Sva pomoć koja krene, ona negdje u Jadru ispadne, proleti preko mosta, znači u Sjedače ne stigne. Slučajno ako stigne paket, on se dijeli na pet porodica!“
Haso i Bahrija Beganović ističu kako bi sve bilo mnogo bolje kada bi bilo posla:
„Posla nema. Niko te ne zove. Odavde u Srebrenicu mora li se otići, mora se dati deset maraka. Iz Srebrenice dok se dođe, tamo uzme brašno, dođe ovdje, košta vreća brašna 30 maraka. Šta ćemo, ostaćemo. Mi smo se vratili da ovdje umremo. Tamo dobiješ deložaciju u Federaciji. Dobiješ deložaciju, on te ne pita gdje ćeš. Kupi svoje stvari i napolje. Pokrij najlonom i ti gledaj kud ćeš.“
„Nikakva primanja nemamo. Nemamo od čega živjeti, nemamo ništa. Eto, ovako, ako nas neko zatraži šta raditi, odemo, uradimo. Ako ima šta, ako nema. A drugi mi djever, ondje u onoj sobi, u onoj staroj kući, samo nazid'o malo odozgo, natkrio, kisne sa svih strana. I u mene i u njega. Ako bi nekih primanja bilo ili bilo kakvih sredstava, moglo bi se živjeti.“
Ahmo Ademović živi sam u selu Bulogovina:
„Kad sam se vratio, uslova nije bilo nikakvih. Pod šatore se vratili. E, sad malo ide nabolje. Ali, što je najbitnije, ja sam sam u jednome selu, Bulogovina, od 33 domaćinstva. Ima nešto kuća napravljenih, sedam kuća je napravljenih, neki nemaju struje, neki se žale, neće da se vrate zbog puta, neki zbog struje, tako da sam ja u tom selu sam. Odvojen od naroda, odvojen od svega živoga. I tražio bih od, ko god diriguje ovom Bosnom, ovih vlasti cijele Bosne, da mi se pomogne, što je najbitnije, za put."
I pored brojnih problema s kojim se suočavaju povratnici, Emin Bektić svima koji još nisu donijeli odluku poručuje:
„Poručio bih im da se vrate, da ako traže očevinu, tu im je. I đedovina. Ne može se nigdje pohvalit' da je moje. Nema toga u Srebrenici da nema od deset do 100 duluma zemlje. A tamo je negdje otišao, kupio 300 kvadrata i viče - sve je njegovo Sarajevo. Ja sam bio u metropolama i znao šta je asfalt. Ja sam se asfalta zasitio, zato sam se i vratio pod bukvu. Volim bukvu i ono moje ognjište nego čitavu kuglu zemaljsku.“
