Biljana JOVICEVIC, Sead SADIKOVIC
Željko Šofranac, crnogorski komesar za izbjeglice i raseljena lica, kaže da je za vlast problem izbjeglica jedno od prioritetnih pitanja koje se nalazi i u vladinoj Strategiji o pridruživanju. Izbjeli i raseljeni kojih u Crnoj Gori ukupno ima 24 hiljade i do sada su bili tretirani gotovo kao domicilno stanovništvo. Njihov status uskoro bi mogao biti i trajno riješen, najavljuje Šofranac:„Donose se novi akti koji će pratiti ovu oblast, prije svega Zakon o državljanstvu, Zakon o azilu i Zakon o strancima, kao i neki drugi podzakonski koji će upotupniti red po ovom pitanju i gdje će ova lica, ukoliko žele da se nastane u Crnoj Gori, imati olakšan pristup“.
Procedura za dobijanje crnogorskog državljanstva za osam hiljada izbjeglih i 16 hiljada interno raseljenih koji to budu željeli biće znatno pojednostavljena. Željko Šofranac:
„Neće im biti smetnja upotreba jezika, neće im biti smetnja materijalno stanje i još neki elementi koji čine pristup prava kada se ljudi odluče za crnogorsko državljanstvo. Ali ono što je važno je da će se morati poslušati legislativa Crne Gore po ovom pitanju, znači procedura i neće bit onaj rok da se sada čeka deset godina kao što je to bilo nekada, nego će se njihov zahtjev automatski računat od onog momenta od kada su u Crnoj Gori“.
U Ministarstvu unutrašnjih poslova u čijoj je nadležnosti izrada Zakona o državljanstvu koji još nije gotov, Zakona o strancima koji je bio u proceduri, ali je povučen jer treba da ide u paketu sa državljanstvom, kao i Zakona o azilu koji je danas na dnevnom redu Skupštine, nijesmo uspjeli dobiti odgovorne koji bi nam detaljnije pojasnili kakva se zakonska procedura predviđa, te da li će biti razlike u odnosu na izbjeglice, taj status imaju uglavnom ljudi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske i interno raseljenih, kako se tretiraju oni koji su u Crnu Goru došli sa Kosova. Ukoliko bi svih 24 hiljade ljudi od kojih neki već petnaest godina žive u Crnoj Gori zatražili i dobili crnogorsko državljanstvo, budući da je Crna Gora takozvana država malih brojki, nesumnjivo je da bi se to odrazilo na demografsku sliku. Komesar za izbjeglice Željko Šofranac kaže da to nije pitanje za njega, ali i dodaje:
„Da će Crna Gora u svakom slučaju prije svega štititi svoje nacionalne interese, to je njeno legitimno pravo u tom dijelu, naravno, poštujući međunarodne standarde jer svaka zemlja u svijetu ima svoju specifičnost i upravo kada su se radili ti zakoni oni su morali da oslikavaju specifičnost“.
Dvadesetčetri hiljade novih državljana nesumnjivo bi i te kako uticali na demografsku, sociološku, kulturološku i političku sliku u Crnoj Gori, ocjenjuje za naš program sociolog doktor Srđan Vukadinović:
„Najveći broj među tim ljudima koji su ili izbjeglice ili koji imaju status izbjeglice ili privremeno raseljenih lica su Srbi. Znači, onda dolazimo u situaciju da ako je veliki broj za Crnu Goru veliki broj, tih ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi, znači da se odnos između Crnogoraca i Srba znatno pomjera, ali i da to dovodi do određenih promjena u političkoj strukturi jer stranke sa nacionalnim predznakom, prije svega sa srpskim nacionalnim predznakom, će veoma agresivno ići prema tim ljudima“.
Upozoravajući da se to može odraziti i tako što će vremenom Crnogorci postati manjinska etnička grupa u sopstvenoj državi, Vukadinović kaže da će to u svakom slučaju ići na dušu aktuelnoj vlasti i njenoj nekadašnjoj politici:
„I jesu vladajuće elite u Crnoj Gori sada napravile jasan rez u odnosu na tu prethodnu politiku, napravile su diskontinuitet sa jednim prošlim periodom od svoga vladanja, ali ti ostaci se još uvijek provlače i oni mogu da i dalje kulminiraju, ali ne u onoj mjeri kao prije pola godine ili godinu dana, naravno zbog državno pravnog statusa Crne Gore.Ali oni mogu da kulminiraju opet i kulminiraće vjerovatno u određenim poremećajima i demografske i kulturološke i političke sfere, sfere bezbjednosti manje, to je moglo ranije da se dogodi, ali sada sigurno ne može“.
* * * * * *
Razgovarali smo sa izbjeglicama za koje je pitanje državljanstva preduslov integracije u crnogorsko društvo.
Iako je rođen u Bijelom Polju, Perica Raičević za sebe i svoju porodicu nije rješio ni elementarna statusna prava sedam godina nakon što je napustio Kosovo. Probleme slične njegovim ima i većina raseljenih i izbjeglih lica koji su utočište pronašli u Crnoj Gori:
„Jedino nam je obezbjeđeno da se zdravstveno pregledamo besplatno kao i ostali građani Crne Gore. Ostali segmenti života totalno su zamrli. ’99. smo primali neku finansijsku i materijalnu pomoć preko Komesarijata za raseljena lica, preko humanitarnih organizacija, a od tada je sve presahlo. Ja imam i dalje dražvljanstvo i mogao bih da sebi omogućim ovdje da uzmem ličnu kartu i tako dalje, ali meni su žena i porodica sa Kosova, imaju tamo srbijansko državljanstvo, ja ne mogu sad riješit nijedno svoje pitanje koje se tiče samog života. Posebno smo ugroženi što ne možemo da se zaposlimo, ne možemo na Biro, ne možemo dobijati socijalno. Prepušteni smo sami sebi“.
Predsjednik Udruženja raseljenih i izbjeglih lica „Patrija“ Mićo Marjanović kažu da su opcije odlaska u treću zemlju ili povratka u mjesto odakle su izbjegli i raseljeni otišli veoma malo vjerovatno, pa se upravo zbog dugog protoka vremena uskoro očekuje povoljan rasplet zakonskih normi za njihovu integraciju u Crnoj Gori:
„Sada u ovom momentu kada je Crna Gora zaokružila svoju državnost oni su na nekakav način azilanti, pa moraju rešavati svoje probleme unutar Crne Gore. Mi kontaktiramo sa svim relevantnim faktorima i političkim strukturama u Crnoj Gori i imamo nagoveštaj od Komesarijata za raseljena lica, UNHCR- a i u poslednjem razgovoru sa predsednikom države gospodinom Filipm Vujanovićem dobili smo obećanja da će izbegla i raseljena lica riješiti svoj problem. Mislim da je politička vlast u Crnoj Gori pogriješila još od prvog momenta kada su izbjela lica došla sa prostora bivše Jugoslavije, ne mislim na ove sa Kosova i Metohije, nego sva lica iz Hrvatske i Slovenije i Bosne i Hercegovine. To su obično bili ljudi koji su rođeni u Crnoj Gori koji su na neki način imali svoje državljanstvo i mislim da su u tom momentu trebali da daju i njihovim porodicama državljanstvo. Međutim, vjerovatno da bi to bilo na nekakav način opterećenje zato što bi se 20, 30 hiljada ljudi prijavilo da ima svoje beneficije, one koje ostvaruje preko Zavoda ministarstva rada i socijalnog staranja“.
„Period od sedam do petnaest godina je suviše veliki da bi se i dalje moglo tapkati u mjestu i odlagati rješavanje problema, ma koliko on bio složen“, kaže i Perica Raičević:
„To se odlaže danom i danom. Mi smo svi u nekoj nezgodnoj poziciji. Ja bih se nadao da će i vlada i međunarodna zajednica da nam omogući da se integrišemo u ovo crnogorsko društvo, pošto povratka na Kosovo i mesto odakle sam ja veoma teško da se vratimo, a pošto smo već toliko dugo tu sedam godina to bi trebalo na neki način da se riješi i zakonm i da nam se što više može pomoći da bi mi mogli jednostavno da budemo ravnopravni članovi ovoga društva“.
