Sa ljetnim danima u BiH sve je više automobila sa stranim tablicama. Uglavnom na odmor, u posjetu porodici i prijateljima dolaze naši sugrađani koji su trbuhom za kruhom otišli u inostranstvo. Jedan od njih je i Muris Terzić. U Njemačku je otišao prije 7 godina. Sada tamo radi i studira i teško mu je zamisliti kako bi izgledao njegov život u BiH:
„Život u BiH još uvijek ne bi mogao zamisliti zato što još uvijek stanje u BiH nije onakvo kakvo bi trebalo biti. Promjena ima, ali nije to to u odnosu na Zapad. Mi smo navikli na drugi način života i ovdje kad dođemo ne snalazimo se baš najbolje jer je sve drugačije.“
Mnogi smatraju da se ljudi promijene nakon što odu živjeti u inostranstvo:
„Neki se otuđe. Neki pokušavaju glumiti stroge zapadnjake, pa su onda vrlo često smiješni. I onda odmah dolazite u sukob sa takvom nekom tetkom ili strinom, jer se to onda tumači kao da vi njima zavidite, što u principu nije istina. Ali treba još nešto reći. Koliko god nama ti ljudi u nekom trenutku išli na živce, nekima su valjali kad je trebalo, nekima i nisu, ali ne žive ni oni tako lako kao što žele to predstaviti svakog avgusta kad dođu na godišnji.“
„Prijatelji i rodbina gdje god su oni su nam dragi, bili u dijaspori, bili ovdje. Kad se ljeti iskupimo, onda nam je drago da budemo zajedno, da se vidimo, da se malo ispričamo, i eto.“
Muris priznaje da se promijenio, ali i da ga članovi porodice gledaju drugačije nego ranije:
„Pa misle da sam pun para i šta ja znam - vjerovatno me najviše zbog tog vole, mada to i nije baš tako, jer tamo po čitav dan radimo, maltene samo odspavamo i opet na posao. Radno odijelo i posao – i to je to uglavnom.“
Edina Hadžiefendić svakog ljeta dočekuje školske prijateljice koje već godinama žive u razvijenim zapadnim zemljama. I druženje se, kaže, nastavlja tamo gdje je prošle godine zaustavljeno:
„Žive dobar život, uz odlično plaćene poslove i, naravno, uživaju u tom načinu života koji se dosta razlikuje od mog. Dolaze svake godine i uvijek izraze volju da se vrate. Ustvari, misle da je ovdje sve super. Naravno, ja ih od toga redovno odvratim. Drugo je doći na odmor, a nešto sasvim drugo napustiti London i doći u Tuzlu. Nostalgija jeste jaka, ali razum prevlada. Ipak je finansijska sigurnost tamo, koju mi, ustvari, ovdje nemamo. Kad dođu uživaju u svemu, počev od kajmaka, ćevapa, pita i ostalih slastica. Naravno, kod njih toga nema. Volim kad dođu, jer sa sobom donesu nova iskustva i doživljaje koji su meni strani ali i veoma zanimljivi. Njima nedostaju rodni grad i prijatelji, a nama život kakav oni žive. Ustvari, život ih nije puno promijenio. Svi se mi s godinama mijenjamo, pa tako i one, ali u biti kakve su bile kao osobe prije takve su i sada.“
I tako naši ljudi koji žive u inostranstvu tuguju zbog onoga što su ostavili, a oni koji su ovdje zbog onoga što bi možda mogli imati da su otišli. No, to je u ljudskoj prirodi. Jedno je ipak sigurno - prava prijateljstva ne priznaju ni granice ni vrijeme razdvojenosti.
„Život u BiH još uvijek ne bi mogao zamisliti zato što još uvijek stanje u BiH nije onakvo kakvo bi trebalo biti. Promjena ima, ali nije to to u odnosu na Zapad. Mi smo navikli na drugi način života i ovdje kad dođemo ne snalazimo se baš najbolje jer je sve drugačije.“
Mnogi smatraju da se ljudi promijene nakon što odu živjeti u inostranstvo:
„Neki se otuđe. Neki pokušavaju glumiti stroge zapadnjake, pa su onda vrlo često smiješni. I onda odmah dolazite u sukob sa takvom nekom tetkom ili strinom, jer se to onda tumači kao da vi njima zavidite, što u principu nije istina. Ali treba još nešto reći. Koliko god nama ti ljudi u nekom trenutku išli na živce, nekima su valjali kad je trebalo, nekima i nisu, ali ne žive ni oni tako lako kao što žele to predstaviti svakog avgusta kad dođu na godišnji.“
„Prijatelji i rodbina gdje god su oni su nam dragi, bili u dijaspori, bili ovdje. Kad se ljeti iskupimo, onda nam je drago da budemo zajedno, da se vidimo, da se malo ispričamo, i eto.“
Muris priznaje da se promijenio, ali i da ga članovi porodice gledaju drugačije nego ranije:
„Pa misle da sam pun para i šta ja znam - vjerovatno me najviše zbog tog vole, mada to i nije baš tako, jer tamo po čitav dan radimo, maltene samo odspavamo i opet na posao. Radno odijelo i posao – i to je to uglavnom.“
Edina Hadžiefendić svakog ljeta dočekuje školske prijateljice koje već godinama žive u razvijenim zapadnim zemljama. I druženje se, kaže, nastavlja tamo gdje je prošle godine zaustavljeno:
„Žive dobar život, uz odlično plaćene poslove i, naravno, uživaju u tom načinu života koji se dosta razlikuje od mog. Dolaze svake godine i uvijek izraze volju da se vrate. Ustvari, misle da je ovdje sve super. Naravno, ja ih od toga redovno odvratim. Drugo je doći na odmor, a nešto sasvim drugo napustiti London i doći u Tuzlu. Nostalgija jeste jaka, ali razum prevlada. Ipak je finansijska sigurnost tamo, koju mi, ustvari, ovdje nemamo. Kad dođu uživaju u svemu, počev od kajmaka, ćevapa, pita i ostalih slastica. Naravno, kod njih toga nema. Volim kad dođu, jer sa sobom donesu nova iskustva i doživljaje koji su meni strani ali i veoma zanimljivi. Njima nedostaju rodni grad i prijatelji, a nama život kakav oni žive. Ustvari, život ih nije puno promijenio. Svi se mi s godinama mijenjamo, pa tako i one, ali u biti kakve su bile kao osobe prije takve su i sada.“
I tako naši ljudi koji žive u inostranstvu tuguju zbog onoga što su ostavili, a oni koji su ovdje zbog onoga što bi možda mogli imati da su otišli. No, to je u ljudskoj prirodi. Jedno je ipak sigurno - prava prijateljstva ne priznaju ni granice ni vrijeme razdvojenosti.
