RSE: U čemu se u ovom trenutku ogleda djelovanje različitih međunarodnih institucija?
JAZBEC: Mislim da je danas, 15 godina poslije završetka hladnog rata, međunarodna zajednica, na području koje nazivamo zapadni Balkan, prije svega u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, treba da pruži jednu konkretnu perspektivu svim ljudima. S druge strane, međunarodna i EU birokracija treba da prestane da stvara neke iluzije, već treba da počne s nekim konkretnim promjenama i konkretnim dejstvima, koji će promijeniti način života ljudi na terenu. Treba da se osiguraju radna mjesta, da ljudi dobro žive – da imaju posao, da imaju stan, i da onda imaju mogućnost da biraju između različitih političkih opcija, da biraju vlast koja će da im pruži to što im treba, a ne da se im samo ponavlja neka dugoročna perspektiva Evropske unije. treba da se stvori takva perspektiva koja će biti prihvatljiva za svakog pojedinca i od koje će taj pojedinac nešto da ima odmah sada.
RSE: Što je onda ono što bi trebalo učiniti da bi svi predstavnici međunarodne zajednice bili efikasni u područjima u kojima djeluju?
JAZBEC: Međunarodna zajednica, koja je vrlo heterogena, treba da među sobom stvori viši stepen suradnje, da se ne hoda jedan drugome po nogama, nego da se zna što tko radi i kakve pare idu za konkretne aktivnosti, a ne da se recimo od strane više organizacija financiraju iste aktivnosti koje onda ne donose dovoljno rezultata, pa onda novac ostane negdje u zraku. To je jedna stvar. Drugo, mislim da je potrebno više osluškivati što je ono što konkretna sredina zaista treba i da se prije svega razgovara sa običnim ljudima. Dakle, ne samo sa političkim strankama, već i sa ljudima kao takvima, jer to je ono što stvara povjerenje. Čovjek kao pojedinac u principu ima kritičan stav prema vlasti, nema neko veliko povjerenje u vlast, što je normalno, i to je jedna vrlo evropska poza, evropska reakcija kod svakog, pa i kod ljudi na Balkanu, i zbog toga treba da se više stvara taj direktan kontakt između predstavnika međunarodne zajednice i ljudi kao takvih.
RSE: Da li je međunarodna zajednica ta koja će stvarati povoljne ekonomske uvjete i povoljnu ekonomsku klimu, ili je ta koja će napraviti sredstva, pa da domaći kadrovi to urade?
JAZBEC: Ja bih rekao da ustvari obje mogućnosti koje ste spomenuli treba da budu jedan pristup kako se to radi. Evo jedna ilustracija. Na Kosovu, ako se dobro sjećam, samo Evropska unija ima pet različitih predstavništava. To ne može da ide tako. To je jedna stvar. Drugo, ne sjećam se da je u posljednjih godinu-dvije bilo nekih većih, konkretnih investicija recimo na Kosovu ili u Bosni. Ja sam prije 20 godina radio u Krškom, u Tvornici celuloze i papira. Tada smo imali surađivali sa Kosovskom Kamenicom i stvari nekako nisu išle, nisu se kretale. A pošto se ta naša suradnja odvijala preko beogradske birokracije, počeli smo sa direktnim ulaganjima u te pogone u Kosovskoj Kamenici. I bukvalno preko noći klima se promijenila. Ljudi su radili, zaradili, ono što su proizvodili se prodavalo. I to je taj neki način na koji ja smatram da bi trebalo raditi. Trebalo bi stvoriti pravne okvire za takva ulaganja i ta ulaganja bi trebala da idu direktno u konkretne lokacije, konkretne tvornice, konkretne pogone i onda bi to zasigurno pokrenulo promjene i u političkom shvaćanju. Ljudi bi trebali, dakle, biti više angažirani u nekoj suradnji i kooperaciji, a ne da se postižu neki nacionalni, odnosno vlastiti interesi.
JAZBEC: Mislim da je danas, 15 godina poslije završetka hladnog rata, međunarodna zajednica, na području koje nazivamo zapadni Balkan, prije svega u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, treba da pruži jednu konkretnu perspektivu svim ljudima. S druge strane, međunarodna i EU birokracija treba da prestane da stvara neke iluzije, već treba da počne s nekim konkretnim promjenama i konkretnim dejstvima, koji će promijeniti način života ljudi na terenu. Treba da se osiguraju radna mjesta, da ljudi dobro žive – da imaju posao, da imaju stan, i da onda imaju mogućnost da biraju između različitih političkih opcija, da biraju vlast koja će da im pruži to što im treba, a ne da se im samo ponavlja neka dugoročna perspektiva Evropske unije. treba da se stvori takva perspektiva koja će biti prihvatljiva za svakog pojedinca i od koje će taj pojedinac nešto da ima odmah sada.
RSE: Što je onda ono što bi trebalo učiniti da bi svi predstavnici međunarodne zajednice bili efikasni u područjima u kojima djeluju?
JAZBEC: Međunarodna zajednica, koja je vrlo heterogena, treba da među sobom stvori viši stepen suradnje, da se ne hoda jedan drugome po nogama, nego da se zna što tko radi i kakve pare idu za konkretne aktivnosti, a ne da se recimo od strane više organizacija financiraju iste aktivnosti koje onda ne donose dovoljno rezultata, pa onda novac ostane negdje u zraku. To je jedna stvar. Drugo, mislim da je potrebno više osluškivati što je ono što konkretna sredina zaista treba i da se prije svega razgovara sa običnim ljudima. Dakle, ne samo sa političkim strankama, već i sa ljudima kao takvima, jer to je ono što stvara povjerenje. Čovjek kao pojedinac u principu ima kritičan stav prema vlasti, nema neko veliko povjerenje u vlast, što je normalno, i to je jedna vrlo evropska poza, evropska reakcija kod svakog, pa i kod ljudi na Balkanu, i zbog toga treba da se više stvara taj direktan kontakt između predstavnika međunarodne zajednice i ljudi kao takvih.
RSE: Da li je međunarodna zajednica ta koja će stvarati povoljne ekonomske uvjete i povoljnu ekonomsku klimu, ili je ta koja će napraviti sredstva, pa da domaći kadrovi to urade?
JAZBEC: Ja bih rekao da ustvari obje mogućnosti koje ste spomenuli treba da budu jedan pristup kako se to radi. Evo jedna ilustracija. Na Kosovu, ako se dobro sjećam, samo Evropska unija ima pet različitih predstavništava. To ne može da ide tako. To je jedna stvar. Drugo, ne sjećam se da je u posljednjih godinu-dvije bilo nekih većih, konkretnih investicija recimo na Kosovu ili u Bosni. Ja sam prije 20 godina radio u Krškom, u Tvornici celuloze i papira. Tada smo imali surađivali sa Kosovskom Kamenicom i stvari nekako nisu išle, nisu se kretale. A pošto se ta naša suradnja odvijala preko beogradske birokracije, počeli smo sa direktnim ulaganjima u te pogone u Kosovskoj Kamenici. I bukvalno preko noći klima se promijenila. Ljudi su radili, zaradili, ono što su proizvodili se prodavalo. I to je taj neki način na koji ja smatram da bi trebalo raditi. Trebalo bi stvoriti pravne okvire za takva ulaganja i ta ulaganja bi trebala da idu direktno u konkretne lokacije, konkretne tvornice, konkretne pogone i onda bi to zasigurno pokrenulo promjene i u političkom shvaćanju. Ljudi bi trebali, dakle, biti više angažirani u nekoj suradnji i kooperaciji, a ne da se postižu neki nacionalni, odnosno vlastiti interesi.
