Česte su kritike na račun medijskih kuća u BiH da u trci za ekskluzivitetom gube kompas i zadiru u privatnost pravdajući se slobodom izražavanja. Stručnjaci smatraju da su u dobroj mjeri za to odgovorni vlasnici medijskih kuća koji su snizili kriterije zapošljavanja, te obrazovne institucije pretvorene u, kako kažu, hiperprodukciju ''masovnog škarta novinara'', podložnih interesima političke strukture. Besim Spahić, profesor na Fakultetu političkih nauka:
«Svim stvarima koje su apsolutno nevažne daje se ogroman prioritet, a onu neku osnovnu, imanentnu funkciju da educira populaciju u BiH, da je neko educira demokratskoj kulturi političke komunikacije, shvatanja interaktivne, proaktivne participacije, to mediji apsolutno ne rade. I ta tanka nit između ljudskih sloboda, prava na privatnost prevazilazi sve ingerencije. Niko nizašta ne odgovara. Dakle, ja mogu doći i pisati šta god hoću. Recimo, konkretno o meni – nema šta nisu novine pisale. Ja bih bio ne milioner, ali bi poprilično si zagarantirao jednu finu svotu novca i rekao mojoj kćerci: ’Ne moraš ništa raditi.’ Od onoga šta su pisali ništa - i vi to da i tužite, sudstvo ne radi, politika ne radi itd. Dovoljno vam je koji su ljudi u Ustavnom sudu, najvećoj zakonodavnoj vlasti. Protiv njih su i tužbe pokrenute, ali oni su ti itd. Dakle, ogrezlost u svakovrsnom kriminalu, svakovrsnoj korupciji – korupcija nije samo u novcu, nego je najveća korupcija da se čovjeku koji nije dorastao da ovce čuva daju velike funkcije i da oni rade i kreiraju politiku i daju šlagvort medijima o čemu će pisati.»
Problem je i u uspostavljanju kriterijuma. Jasna Bajraktarević, profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu, napominje da prvo treba razlučiti šta jeste javni interes, šta privatnost, a šta povjerenje između medija i razvoja kolektivne svijesti ljudi koji ih slušaju:
«Pitanje je jedne stvari: kako u ovom konglomeratu ljudi koji se bave, koji prezentuju vaš posao ne dozvoliti do toga da pojedinac dezavuiše i da da kad uzmemo novine kažemo jednu stvar - da ne vjerujemo više nikome zbog izjava i zbog potrebe za senzacijom jednog novinara? Dakle, imamo razliku, imamo osnovni psihološki kriterijum koji treba da napravimo kao parametar između biznisa, senzacije i profesionalizma. Dakle, da li će na prvom mjestu biti profesionalizam, etika profesije i empatija, znači saosjećanje sa drugim ljudima, ili potreba za senzacijama?»
Bajraktarević, pak, napominje da je nerealno očekivati naglu kolektivnu promjenu, ali personalne promjene u dogledno vrijeme mogu dati rezultate:
«Da se vratimo na taj personalni koncept promjene ličnosti, prvo vas kao medijatora informacije i nas koji to pratimo. Dakle, govorim kao jedan običan smrtnik koji uzima novine, koji čita dnevnu štampu i, ono što je najbitnije u svemu tome, koji doživljava medij kao apsolutnog edukatora, bez obzira da li je to zvanično ili ne.Vraćam se na ono što sam rekla na početku - povjerenje.»
I kao takva, BiH je u prednosti u odnosu na zemlje regiona, tvrdi Kemal Huseinović, direktor Regulatorne agencije za telekomunikacije, i ocjenjuje da su mediji, nakon niza uspješno riješenih tužbi, dostigli zavidan stepen samoregulacije i uglavnom poštuju i uvažavaju prava pojedinaca:
«Naravno, ne svi i ne uvijek, ali u poređenju sa 1998. i 2002. godinom naša statistika ide u pozitivnom smjeru.»
No, ni zakonski okviri ni Regulatorna agencija ne mogu znatno poboljšati sliku ukoliko izostane odgovornost svakog novinara da poštuje etički kodeks i primarnu funkciju novinarstva da objektivno informiše, educira i zabavi.
«Svim stvarima koje su apsolutno nevažne daje se ogroman prioritet, a onu neku osnovnu, imanentnu funkciju da educira populaciju u BiH, da je neko educira demokratskoj kulturi političke komunikacije, shvatanja interaktivne, proaktivne participacije, to mediji apsolutno ne rade. I ta tanka nit između ljudskih sloboda, prava na privatnost prevazilazi sve ingerencije. Niko nizašta ne odgovara. Dakle, ja mogu doći i pisati šta god hoću. Recimo, konkretno o meni – nema šta nisu novine pisale. Ja bih bio ne milioner, ali bi poprilično si zagarantirao jednu finu svotu novca i rekao mojoj kćerci: ’Ne moraš ništa raditi.’ Od onoga šta su pisali ništa - i vi to da i tužite, sudstvo ne radi, politika ne radi itd. Dovoljno vam je koji su ljudi u Ustavnom sudu, najvećoj zakonodavnoj vlasti. Protiv njih su i tužbe pokrenute, ali oni su ti itd. Dakle, ogrezlost u svakovrsnom kriminalu, svakovrsnoj korupciji – korupcija nije samo u novcu, nego je najveća korupcija da se čovjeku koji nije dorastao da ovce čuva daju velike funkcije i da oni rade i kreiraju politiku i daju šlagvort medijima o čemu će pisati.»
Problem je i u uspostavljanju kriterijuma. Jasna Bajraktarević, profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu, napominje da prvo treba razlučiti šta jeste javni interes, šta privatnost, a šta povjerenje između medija i razvoja kolektivne svijesti ljudi koji ih slušaju:
«Pitanje je jedne stvari: kako u ovom konglomeratu ljudi koji se bave, koji prezentuju vaš posao ne dozvoliti do toga da pojedinac dezavuiše i da da kad uzmemo novine kažemo jednu stvar - da ne vjerujemo više nikome zbog izjava i zbog potrebe za senzacijom jednog novinara? Dakle, imamo razliku, imamo osnovni psihološki kriterijum koji treba da napravimo kao parametar između biznisa, senzacije i profesionalizma. Dakle, da li će na prvom mjestu biti profesionalizam, etika profesije i empatija, znači saosjećanje sa drugim ljudima, ili potreba za senzacijama?»
Bajraktarević, pak, napominje da je nerealno očekivati naglu kolektivnu promjenu, ali personalne promjene u dogledno vrijeme mogu dati rezultate:
«Da se vratimo na taj personalni koncept promjene ličnosti, prvo vas kao medijatora informacije i nas koji to pratimo. Dakle, govorim kao jedan običan smrtnik koji uzima novine, koji čita dnevnu štampu i, ono što je najbitnije u svemu tome, koji doživljava medij kao apsolutnog edukatora, bez obzira da li je to zvanično ili ne.Vraćam se na ono što sam rekla na početku - povjerenje.»
I kao takva, BiH je u prednosti u odnosu na zemlje regiona, tvrdi Kemal Huseinović, direktor Regulatorne agencije za telekomunikacije, i ocjenjuje da su mediji, nakon niza uspješno riješenih tužbi, dostigli zavidan stepen samoregulacije i uglavnom poštuju i uvažavaju prava pojedinaca:
«Naravno, ne svi i ne uvijek, ali u poređenju sa 1998. i 2002. godinom naša statistika ide u pozitivnom smjeru.»
No, ni zakonski okviri ni Regulatorna agencija ne mogu znatno poboljšati sliku ukoliko izostane odgovornost svakog novinara da poštuje etički kodeks i primarnu funkciju novinarstva da objektivno informiše, educira i zabavi.
