Akademik Dušan Bilandžić u memoarima čiji su dijelovi objavljeni u medijima, opisuje tri sastanka hrvatskih i srpskih eksperata – 10., 13. i 20. travnja 1991. godine u Tikvešu, Beogradu i Zagrebu, na kojima se razrađivao dogovor Tumana i Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine. Bilandžić kaže kako ga je osobno Tuman izvijestio da je 25. ožujka 1991.
godine postigao dogovor sa Miloševićem i potom ga angažirao da bude u hrvatskoj ekspertnoj grupi:
„Tuđman je vodio dvostruku politiku. S jedne strane, ako može dobiti dio – logika Mačekove banovine Hrvatske – može. Ako u tom luđačkom kolopletu ne može to dobiti, onda će prihvatiti ono što mu se diktira.“
Bilandžić tvrdi kako je u razgovore ušao – kako se kaže – sa figom u džepu:
„Moj je stav od prvog dana bio – ja sam prihvatio Titovu logiku – da je Bosna i srpska i hrvatska i muslimanska i da je svaki drugi način put u pakao, u potoke krvi, i to se tako dogodilo. Prema tome, ja sam se ponašao kao čovjek koji vidi ponor, vidi propast, pa ću pokušati opstruirati da ne upadnemo u taj pakao.“
Hrvatski predsjednik Stipe Mesić o tim kontaktima zna vrlo malo, ali zna – tko zna više:
„Ja samo znam da je vrijeme rata u Zagreb dolazila Smilja Avramov koja je pregovarala o budućim granicama na ovom prostoru. Mi smo imali komisiju za utvrđivanje granica, u kojoj je bio i gospodin Bilandžić i Lerotić i još neki. A gospodin Šarinić je više puta putovao u Beograd u vrijeme dok su naši dečki ginuli na prvoj crti. O čemu se tamo razgovaralo najbolje bi mogli reći oni koji su primali ovdje Smilju Avramov ili oni koji su odlazili u Beograd, oni bi mogli reći o čemu se tamo razgovaralo. Valjda su pravili nekakve pribilješke.“
Već se se pojavile reakcije kako u Bilandžićevoj knjizi nema ništa novoga i da je sve tempirano kako bi se išlo na ruku haškom Tužiteljstvu u procesu protiv Praljka i ostalih. Povjesničar Josip Jurčević:
„Prvenstveno se radi o podupiranju neodrživih teza optužnica haškog Tužiteljstva gdje se nastoje neutralizirati neke činjenice koje su se pojavile pred samim Hagom, a tu prvenstveno mislim na uvodni govor generala Praljka, koji je iznio cijeli niz dokumenata koji opovrgavaju sve te teze. On površno i zapravo nezanimljivo govori o prvoj polovici 1991. godine. Previđa, recimo, u tim iskazima da su u to vrijeme svi akteri razgovarali gotovo o svemu, uključujući – primjerice – da je na sastanku Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića također Izetbegović bio uključen u razmatranje takozvane podjele BiH.“
Među onima koji se ne slažu sa ovom Jurčevićevom ocjenom je i tadašnji hrvatski premijer Josip Manolić:
„Mislim da su to brbljanja. To su najobičnija brbljanja o tome treba li zataškavati istine o našem putu do suverenosti hrvatske države. Takva mišljenja mislim da ne koriste ni hrvatskoj javnosti sada u ovim političkim kretanjima. Mislim da to ne doprinosi raščišćavanju tih naših odnosa i puteva kojima smo mi išli.“
godine postigao dogovor sa Miloševićem i potom ga angažirao da bude u hrvatskoj ekspertnoj grupi:
„Tuđman je vodio dvostruku politiku. S jedne strane, ako može dobiti dio – logika Mačekove banovine Hrvatske – može. Ako u tom luđačkom kolopletu ne može to dobiti, onda će prihvatiti ono što mu se diktira.“
Bilandžić tvrdi kako je u razgovore ušao – kako se kaže – sa figom u džepu:
„Moj je stav od prvog dana bio – ja sam prihvatio Titovu logiku – da je Bosna i srpska i hrvatska i muslimanska i da je svaki drugi način put u pakao, u potoke krvi, i to se tako dogodilo. Prema tome, ja sam se ponašao kao čovjek koji vidi ponor, vidi propast, pa ću pokušati opstruirati da ne upadnemo u taj pakao.“
Hrvatski predsjednik Stipe Mesić o tim kontaktima zna vrlo malo, ali zna – tko zna više:
„Ja samo znam da je vrijeme rata u Zagreb dolazila Smilja Avramov koja je pregovarala o budućim granicama na ovom prostoru. Mi smo imali komisiju za utvrđivanje granica, u kojoj je bio i gospodin Bilandžić i Lerotić i još neki. A gospodin Šarinić je više puta putovao u Beograd u vrijeme dok su naši dečki ginuli na prvoj crti. O čemu se tamo razgovaralo najbolje bi mogli reći oni koji su primali ovdje Smilju Avramov ili oni koji su odlazili u Beograd, oni bi mogli reći o čemu se tamo razgovaralo. Valjda su pravili nekakve pribilješke.“
Već se se pojavile reakcije kako u Bilandžićevoj knjizi nema ništa novoga i da je sve tempirano kako bi se išlo na ruku haškom Tužiteljstvu u procesu protiv Praljka i ostalih. Povjesničar Josip Jurčević:
„Prvenstveno se radi o podupiranju neodrživih teza optužnica haškog Tužiteljstva gdje se nastoje neutralizirati neke činjenice koje su se pojavile pred samim Hagom, a tu prvenstveno mislim na uvodni govor generala Praljka, koji je iznio cijeli niz dokumenata koji opovrgavaju sve te teze. On površno i zapravo nezanimljivo govori o prvoj polovici 1991. godine. Previđa, recimo, u tim iskazima da su u to vrijeme svi akteri razgovarali gotovo o svemu, uključujući – primjerice – da je na sastanku Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića također Izetbegović bio uključen u razmatranje takozvane podjele BiH.“
Među onima koji se ne slažu sa ovom Jurčevićevom ocjenom je i tadašnji hrvatski premijer Josip Manolić:
„Mislim da su to brbljanja. To su najobičnija brbljanja o tome treba li zataškavati istine o našem putu do suverenosti hrvatske države. Takva mišljenja mislim da ne koriste ni hrvatskoj javnosti sada u ovim političkim kretanjima. Mislim da to ne doprinosi raščišćavanju tih naših odnosa i puteva kojima smo mi išli.“
