Iako zvuči kao rubrika Vjerovali ili ne, u BiH čak i reklame imaju nacionalni predznak. Tako u reklami za dezodorans svjetske marke, koja se emituje na gotovo svim TV stanicama u BiH, sugeriše se da odgovara Ameli koja vodi aktivan život, Damiru koji voli da trči, te napominje da isto tako odgovara Vesni, ali i Goranu. Tako je nacionalni ključ ispoštovan. Ovo nije usamljen primjer. U reklami za jedan strani deterdžent, ovisno o entitetu u kome se reklama emituje, imena djece koja uprljaju odjeću mijenjaju se od Mirze, preko Damira, do, naprimjer, Marka. Dakle, dezodoransi i deterdženti kroz imena u reklamama dobijaju nacionalnost. To pokazuje kakve signale BiH šalje svijetu, kaže direktor marketinške agencije Fabrika, Senad Zaimović:
„Ja sam mislio da o BiH u Sloveniji znaju više nego što znaju. Sretnete puno ljudi u Hrvatskoj koji nikad nisu bili u BiH ili u Sarajevu i stvarno se začudite da smo nekad živjeli u zajedničkoj državi. A sad zamislite nekog Nijemca ili Amerikanca kako nas akceptiraju, kako nas doživljavaju i na političkom i na diplomatskom, pa na i ovom nekom potrošačkom nivou.“
Filozofija svjetskog advertajzinga prepoznala je entitetske, nacionalne, pa i vjerske razlike Bosne i Hercegovine. Suština ove filozofije ne kreće se, nažalost, u kontekstu poštivanja raznolikosti, već u okvirima spoznaje da se proizvod neće prodati ako na njega u RS-u miriše ili njime veš pere Fata, ili u Federaciji ako to isto radi Desa. Poruka koja se između redova, i ne krivicom reklamnih agencija, da shvatiti je strašna, kaže profesor na fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Besim Spahić:
„Najveći je problem to što ljudi vjeruju da smo mi tri različita konstitutivna naroda, što ljudi vjeruju da mi govorimo tri različita jezika. Naši ljudi, i stranci naravno, racionalno kažu: ’Ako već budale vjeruju, haj’mo im udovoljiti, eto nek se svako prepozna sa svojim imenom u istoj reklami, nas samo zanima da prodamo proizvod.’ Iako je to i porez na glupost, pa da će ga radije kupiti zato što ga koristi Mujo, a Ivo će ga kupiti zato što ga Ivo koristi, a Jovo zato što ga koristi Jovo. I opet tu nema građana.“
Nedostatak poticaja da se prevaziđe politička podijeljenost, osnovni je krivac za nacionalne prefikse u svakom segmentu bh. društva, kaže profesor na Sarajevskom filozofskom fakultetu Dubravko Lovrenović:
„U tom sklopu gdje politika i političko određuje apsolutno sve, ili barem gotovo sve, nalazimo objašnjenje za tu pojavu, taj fenomen, nazovite ga kako hoćete, gdje su sada i reklame, odnoso dječija imena su raspoređena prema našim entitetskim podjelama.“
Preporuka koja prodaje dezodorans, da on odgovara i Peri i Husi i Marku, poprima razmjere tragikomičnog, jer, istovremeno, u svakom gradu BiH i Pero i Huso i Marko, bez razmišljanja, kupuju parfeme koji nose hrišćanska ili islamska imena, ili ona koja su sinonim za gej populaciju - i to im ne smeta. Također, BiH specifična je i po tome što se u njoj reklame emitiraju i na jezicima susjednih država, ekavicom, pa čak i na engleskom jeziku. S druge strane, bilo koja varijanta bosankog, hrvatskog ili srpskog jezika iz BiH nepoželjna je u regionu, napominje Senad Zaimović:
„U svom portfoliju imamo iskustva sa susjednim državama gdje su odbijali da emituju naše spotove za deterdžente zbog neprilagođenog izričaja. Tako smo dobili objašnjenje sa RTV stanica, odnosno postaja. A mi u BiH, bez ikakve selekcije jezičke, prihvatamo i emitiramo sve što nam donosi bilo kakav novac od advertajzinga.“
I fenomen jezika u reklami specifičan je za BiH. Ravnopravna zastupljnost svih jezika u BiH je potrebna, ali je zanimljivo da jedan te isti muškarac ili žena čitaju i razumiju reklamu na sva tri jezika, a zvanično njihov je samo jedan, podsjeća profesor Spahić. Radeći u marketinškoj kući u Sloveniji, kaže Spahić, shvatio je filozofiju stranih kompanija:
„Riječ je o žvakama ’stimorol’, gdje sam ja govorio i srpski i hrvatski i crnogorski, čak s akcentom jer sam nekada bio i glumac, eto da kažem, imam talenta, imam sluh. I onda kažu:’ Besime, a ti govoriš srpski?’ Kažem:’Seveda, naravno, govorim i srpski.’ ’A govoriš hrvatski?’ ’Govorim.’ ’A govoriš i crnogorski?´ ’Naravno da govorim.’ ’I bosanskohercegovački?’ ’Naravno, bosanski govorim.’ Dakle, stranci idu racionalno, oni i hoće da uđu i da udovolje stanju duha svojih klijenata.“
A stanje duha, izgleda, u potpunosti nalikuje stanju koje već 15 godina vlada na političkoj sceni BiH.
„Ja sam mislio da o BiH u Sloveniji znaju više nego što znaju. Sretnete puno ljudi u Hrvatskoj koji nikad nisu bili u BiH ili u Sarajevu i stvarno se začudite da smo nekad živjeli u zajedničkoj državi. A sad zamislite nekog Nijemca ili Amerikanca kako nas akceptiraju, kako nas doživljavaju i na političkom i na diplomatskom, pa na i ovom nekom potrošačkom nivou.“
Filozofija svjetskog advertajzinga prepoznala je entitetske, nacionalne, pa i vjerske razlike Bosne i Hercegovine. Suština ove filozofije ne kreće se, nažalost, u kontekstu poštivanja raznolikosti, već u okvirima spoznaje da se proizvod neće prodati ako na njega u RS-u miriše ili njime veš pere Fata, ili u Federaciji ako to isto radi Desa. Poruka koja se između redova, i ne krivicom reklamnih agencija, da shvatiti je strašna, kaže profesor na fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Besim Spahić:
„Najveći je problem to što ljudi vjeruju da smo mi tri različita konstitutivna naroda, što ljudi vjeruju da mi govorimo tri različita jezika. Naši ljudi, i stranci naravno, racionalno kažu: ’Ako već budale vjeruju, haj’mo im udovoljiti, eto nek se svako prepozna sa svojim imenom u istoj reklami, nas samo zanima da prodamo proizvod.’ Iako je to i porez na glupost, pa da će ga radije kupiti zato što ga koristi Mujo, a Ivo će ga kupiti zato što ga Ivo koristi, a Jovo zato što ga koristi Jovo. I opet tu nema građana.“
Nedostatak poticaja da se prevaziđe politička podijeljenost, osnovni je krivac za nacionalne prefikse u svakom segmentu bh. društva, kaže profesor na Sarajevskom filozofskom fakultetu Dubravko Lovrenović:
„U tom sklopu gdje politika i političko određuje apsolutno sve, ili barem gotovo sve, nalazimo objašnjenje za tu pojavu, taj fenomen, nazovite ga kako hoćete, gdje su sada i reklame, odnoso dječija imena su raspoređena prema našim entitetskim podjelama.“
Preporuka koja prodaje dezodorans, da on odgovara i Peri i Husi i Marku, poprima razmjere tragikomičnog, jer, istovremeno, u svakom gradu BiH i Pero i Huso i Marko, bez razmišljanja, kupuju parfeme koji nose hrišćanska ili islamska imena, ili ona koja su sinonim za gej populaciju - i to im ne smeta. Također, BiH specifična je i po tome što se u njoj reklame emitiraju i na jezicima susjednih država, ekavicom, pa čak i na engleskom jeziku. S druge strane, bilo koja varijanta bosankog, hrvatskog ili srpskog jezika iz BiH nepoželjna je u regionu, napominje Senad Zaimović:
„U svom portfoliju imamo iskustva sa susjednim državama gdje su odbijali da emituju naše spotove za deterdžente zbog neprilagođenog izričaja. Tako smo dobili objašnjenje sa RTV stanica, odnosno postaja. A mi u BiH, bez ikakve selekcije jezičke, prihvatamo i emitiramo sve što nam donosi bilo kakav novac od advertajzinga.“
I fenomen jezika u reklami specifičan je za BiH. Ravnopravna zastupljnost svih jezika u BiH je potrebna, ali je zanimljivo da jedan te isti muškarac ili žena čitaju i razumiju reklamu na sva tri jezika, a zvanično njihov je samo jedan, podsjeća profesor Spahić. Radeći u marketinškoj kući u Sloveniji, kaže Spahić, shvatio je filozofiju stranih kompanija:
„Riječ je o žvakama ’stimorol’, gdje sam ja govorio i srpski i hrvatski i crnogorski, čak s akcentom jer sam nekada bio i glumac, eto da kažem, imam talenta, imam sluh. I onda kažu:’ Besime, a ti govoriš srpski?’ Kažem:’Seveda, naravno, govorim i srpski.’ ’A govoriš hrvatski?’ ’Govorim.’ ’A govoriš i crnogorski?´ ’Naravno da govorim.’ ’I bosanskohercegovački?’ ’Naravno, bosanski govorim.’ Dakle, stranci idu racionalno, oni i hoće da uđu i da udovolje stanju duha svojih klijenata.“
A stanje duha, izgleda, u potpunosti nalikuje stanju koje već 15 godina vlada na političkoj sceni BiH.
