„To je bilo inozemstvo. Bila sam prodana za 3500 eura. Mlaćena sam, silovana, prisiljavana. Gasili su čikove po meni i rezali me žiletima.“
Kao u najstravičnijim filmovima. Martina je tada imala 19 godina. Završila je za kuharicu. Živjela je u okolici Zagreba i željela bolji posao i život. Upoznala je zgodnog mladića koji je pričao kako mu brat ima restoran u Italiji, ali mu je teško naći dobre radnike:
„Rekao mi je da ako želim ozbiljno radit mogu tamo ići, ali ako ne mislim ozbiljno raditi, za tri dana se vraćam u Hrvatsku. To mi je zvučalo jako uvjerljivo. Budući da sam imala nikakav život otkada sam rođena, uz oca koji je bio alkoholičar i majku koja je bila bolesna, automatski sam tamo krenula. Čim sam došla tamo i čim me je doveo u stan, odmah je sve to počelo. Rekao mi je da posla nema, da sam prešla preko granice da bih radila posao prostitutke, da je za mene platio hrpu love i da će za tri dana doći po mene, a da do tada moram biti pripremljena. Rekla sam mu da pripremi svoju mamu, a on me udario šakom u glavu. Pošto smo bili u kuhinji, okrenula sam se i tresnula ga loncem. Naravno, ne mogu se mjeriti s njim. On je bio tjelohranitelj i znao je karate. Pretukao me i tri dana konstantno silovao, tako da sam ležala u krvi i mokraći svezana na krevetu. Doveo je još dva svoja prijatelja koji su me silovali, gasili čikove po meni i rezali me žiletima.“
Martina je puna dva mjeseca bila zaključana u jednom rimskom stanu. Umjesto posla u restoranu, svakodnevno su je premlaćivali i silovali dok se nije „slomila“ i postala seksualna robinja. Onda ju je, kaže, čovjek koji ju je kupio, izveo na cestu:
„Taj čovjek je bio iz Bosne. U njegovom stanu našli sučetiri različite putovnice i još jednu djevojku iz Hrvatske koja je ujedno bila i majka troje djece. To je bila opća strahota. Neprestano su me mlatili. Jedna curica od 16 godina iz Albanije mi je skoro iskrvarila na rukama jer su joj antenu od auta ugurali u vaginu. Za jednu djevojku iz Bosne se ispostavilo da je mrtva. Tu sam totalnu krhnula.“
Kaže da je potpuno otupjela, kao da se odvojila od vlastitog tijela i, kada je mogla, umjesto da pobjegne, ostaje u prostituciji:
„Nikako se nisam mogla riješiti toga što mi se dogodilo. To sam šest godina proživljavala. Otišla sam na cestu među prostitutke, ne da radim, nego da vidim tko im dolazi i tko ih sili na to. Onda bih takvim obično bacala bocu benzina na auto ili im bušila gume. Bilo mi je svejedno što će biti. Uradila jednu mušteriju ili tri, bilo mi je svejedno. Nisam gledala u te ljude.“
Martina je bila tipična ranjiva djevojka bez stalnog posla i bez uporišta u obitelji. Nitko je nije tražio. Uostalom, od najmlađih dana i vlastiti ju je otac prebijao, a od fizičke boli spašavala se, kao i u Rimu, šapćući stihove:
„Trenirala sam to od svoje šeste godine. Jamu, pjesmu od Ivana Gorana Kovačića, sam uporno recitirala za sebe dok me tata tukao korijenjem iz vinograda, vojničkim remenom, kada me bacao na zid ili vrata, ili me udarao vojničkim čizmama. To mi je bila obrana. Tako sam se udaljavala. Iako sam krvarila, bila izrezana i s pogašenim čikovima po sebi, bila sam daleko od toga.“
Danas ima 29 godina. Živi u Zagrebu. Ima sedmogodišnjeg sina. Još uvijek je na psihološkoj terapiji:
"U Zagrebu sam počela sa normalnim poslom. Ali budući da nemam jaku psihičku stranu, krhnem vrlo brzo. Gazda me je jednom uhvatio za stražnjicu. Opalila sam ga tavom i zvala mu ženu. Otišla sam. Jedna kava mi je spasila život. Već sam gledala prozor da skočim."
A kavu su joj ponudili u Centru za seksualna prava -Ženska soba i Centru za žene žrtve rata ROSA. Prvi put u životu, kaže Martina, netko joj je pristupio bez prezira i ponižavanja:
"Da nije njih, ne znam kuda bi išao život svih nas koje smo na različite načine mučene, zlostavljanje, prodane. Mi idemo do jedne točke dokud možemo, a kada ne možemo dalje, svima nam treba jedna skela, jedan prijelaz, ruka pomoći, nečiji osmijeh."
Ušla je u program psihološke pomoći i terapija koje omogućavaju nevladine ženske udruge. Povremeno radi čisteći stanove starijim osobama:
"Sada čistim stanove bakicama. Pijem kavu s njima i zovem ih moji izvori mudrosti. Uz njihovu pomoć vratiš se natrag i prisjetiš se nekih dobrih korijena života. Život mi trenutno čine žene iz ureda i moj sin."
Da li vjerujete da ste sada izišli iz pakla?
"Dan danas, kada vidim geste nekih ljudi, neke pokrete koji me podsjete na onaj život, automatski dobijem napad i želim da mu skočim na glavu. Uz pomoć žena iz ureda naučila sam se jako dobro kontrolirati."
Tvrdi da šira javnost nije ni svjesna koliko je kupoprodaja žena u Hrvatskoj razvijena i koliko taj biznis cvjeta, uvijen u sasvim legitimne poslove:
„U Hrvatskoj je taj posao razvijen na jedan delikatan i fin način. Može u mini suknji, na ulici, završiti i žena sa fakultetom, isto kao i ona sa sela. Kod nas, bilo da je to kafić, trgovina, ured, ne znam već što, na svim uglovima imaju svoje hobotnice sa puno krakova.“
Kao u najstravičnijim filmovima. Martina je tada imala 19 godina. Završila je za kuharicu. Živjela je u okolici Zagreba i željela bolji posao i život. Upoznala je zgodnog mladića koji je pričao kako mu brat ima restoran u Italiji, ali mu je teško naći dobre radnike:
„Rekao mi je da ako želim ozbiljno radit mogu tamo ići, ali ako ne mislim ozbiljno raditi, za tri dana se vraćam u Hrvatsku. To mi je zvučalo jako uvjerljivo. Budući da sam imala nikakav život otkada sam rođena, uz oca koji je bio alkoholičar i majku koja je bila bolesna, automatski sam tamo krenula. Čim sam došla tamo i čim me je doveo u stan, odmah je sve to počelo. Rekao mi je da posla nema, da sam prešla preko granice da bih radila posao prostitutke, da je za mene platio hrpu love i da će za tri dana doći po mene, a da do tada moram biti pripremljena. Rekla sam mu da pripremi svoju mamu, a on me udario šakom u glavu. Pošto smo bili u kuhinji, okrenula sam se i tresnula ga loncem. Naravno, ne mogu se mjeriti s njim. On je bio tjelohranitelj i znao je karate. Pretukao me i tri dana konstantno silovao, tako da sam ležala u krvi i mokraći svezana na krevetu. Doveo je još dva svoja prijatelja koji su me silovali, gasili čikove po meni i rezali me žiletima.“
Martina je puna dva mjeseca bila zaključana u jednom rimskom stanu. Umjesto posla u restoranu, svakodnevno su je premlaćivali i silovali dok se nije „slomila“ i postala seksualna robinja. Onda ju je, kaže, čovjek koji ju je kupio, izveo na cestu:
„Taj čovjek je bio iz Bosne. U njegovom stanu našli sučetiri različite putovnice i još jednu djevojku iz Hrvatske koja je ujedno bila i majka troje djece. To je bila opća strahota. Neprestano su me mlatili. Jedna curica od 16 godina iz Albanije mi je skoro iskrvarila na rukama jer su joj antenu od auta ugurali u vaginu. Za jednu djevojku iz Bosne se ispostavilo da je mrtva. Tu sam totalnu krhnula.“
Kaže da je potpuno otupjela, kao da se odvojila od vlastitog tijela i, kada je mogla, umjesto da pobjegne, ostaje u prostituciji:
„Nikako se nisam mogla riješiti toga što mi se dogodilo. To sam šest godina proživljavala. Otišla sam na cestu među prostitutke, ne da radim, nego da vidim tko im dolazi i tko ih sili na to. Onda bih takvim obično bacala bocu benzina na auto ili im bušila gume. Bilo mi je svejedno što će biti. Uradila jednu mušteriju ili tri, bilo mi je svejedno. Nisam gledala u te ljude.“
Martina je bila tipična ranjiva djevojka bez stalnog posla i bez uporišta u obitelji. Nitko je nije tražio. Uostalom, od najmlađih dana i vlastiti ju je otac prebijao, a od fizičke boli spašavala se, kao i u Rimu, šapćući stihove:
„Trenirala sam to od svoje šeste godine. Jamu, pjesmu od Ivana Gorana Kovačića, sam uporno recitirala za sebe dok me tata tukao korijenjem iz vinograda, vojničkim remenom, kada me bacao na zid ili vrata, ili me udarao vojničkim čizmama. To mi je bila obrana. Tako sam se udaljavala. Iako sam krvarila, bila izrezana i s pogašenim čikovima po sebi, bila sam daleko od toga.“
Danas ima 29 godina. Živi u Zagrebu. Ima sedmogodišnjeg sina. Još uvijek je na psihološkoj terapiji:
"U Zagrebu sam počela sa normalnim poslom. Ali budući da nemam jaku psihičku stranu, krhnem vrlo brzo. Gazda me je jednom uhvatio za stražnjicu. Opalila sam ga tavom i zvala mu ženu. Otišla sam. Jedna kava mi je spasila život. Već sam gledala prozor da skočim."
A kavu su joj ponudili u Centru za seksualna prava -Ženska soba i Centru za žene žrtve rata ROSA. Prvi put u životu, kaže Martina, netko joj je pristupio bez prezira i ponižavanja:
"Da nije njih, ne znam kuda bi išao život svih nas koje smo na različite načine mučene, zlostavljanje, prodane. Mi idemo do jedne točke dokud možemo, a kada ne možemo dalje, svima nam treba jedna skela, jedan prijelaz, ruka pomoći, nečiji osmijeh."
Ušla je u program psihološke pomoći i terapija koje omogućavaju nevladine ženske udruge. Povremeno radi čisteći stanove starijim osobama:
"Sada čistim stanove bakicama. Pijem kavu s njima i zovem ih moji izvori mudrosti. Uz njihovu pomoć vratiš se natrag i prisjetiš se nekih dobrih korijena života. Život mi trenutno čine žene iz ureda i moj sin."
Da li vjerujete da ste sada izišli iz pakla?
"Dan danas, kada vidim geste nekih ljudi, neke pokrete koji me podsjete na onaj život, automatski dobijem napad i želim da mu skočim na glavu. Uz pomoć žena iz ureda naučila sam se jako dobro kontrolirati."
Tvrdi da šira javnost nije ni svjesna koliko je kupoprodaja žena u Hrvatskoj razvijena i koliko taj biznis cvjeta, uvijen u sasvim legitimne poslove:
„U Hrvatskoj je taj posao razvijen na jedan delikatan i fin način. Može u mini suknji, na ulici, završiti i žena sa fakultetom, isto kao i ona sa sela. Kod nas, bilo da je to kafić, trgovina, ured, ne znam već što, na svim uglovima imaju svoje hobotnice sa puno krakova.“
