Gotovo bez izuzetka svuda u BiH je prisutna diskriminacija pri zapošljavanju povratnika: u opštinama, javnim ustanovama i javnim preduzećima. Ne poštuje se ustavni amandman koji zahtijeva proporcionalnu etničku zastupljenost u organima vlasti BiH. Branka Raguz, ombudsmen Federacije BiH, svjedoči o sasvim suprotnoj praksi:
“Dovoljno je bilo koju općinu uzeti, pa ćete vidjeti koje su to drastične razlike upravo u ovom nacionalnom sastavu. Nažalost, tu su upravni odbori, nadzorni odbori, pa i u visokom školstvu.... Sve to govori da se ljudi jednostavno nisu vratili na posao, i kad ima prilika da se uposle, neće da ih prime. Spomenuću najnoviji slučaj, MUP Kantona Sarajevo, gdje je, od 37 primljenih novih radnika, 35 Bošnjaka. Drago mi je da je Agencija za državnu službu uvažila tu žalbu, odnosno vratila da se ispita.“
Nekoliko naših sagovornika potvrđuje ovu osnovnu ocjenu:
- Musair Penava, Čapljina: „U općinskoj administraciji radi, slovom i brojem, jedan Bošnjak i nijedan Srbin. U institucijama kojima je osnivač Čapljina, nema ni jednog Bošnjaka i ni jednog Srbina. To je ono gdje su strahoviti otpori.“
- Enisa Suhonjić, Bosanska Gradiška: „Ravno, evo, šest godina kako se većina vratila. Pitanje je povratka na prijeratna radna mjesta. Nije izvršen niti jedan posto. I tamo gdje postoji mogućnost, nije nama dozvoljeno.“
- Ranka Ivić, Doboj: „U školama nemamo zaposlenih ni Hrvata ni Bošnjaka. Možda se na pola prstiju jedne ruke može nabrojati koliko je ljudi zaposleno.“
- Nikola Ivičić, Donji Vakuf: „Povratnici nisu zastupljeni u lokalnim organima vlasti, nema zaposlenih u opštinskim službama, na šalterima pošte, u elektrodistribuciji, prosvjeti, zdravstvu, komunalnim i drugim javnim institucijama. Za ovih 10 godina u zapošljavanju se nije promijenilo: jednonacionalni etnos u korist multietičnosti. Jedino je promjena uslijedila u policijskoj stanici.“
Pored brojnih apela, razgovora, obećanja, praktično ništa nije učinjeno. Stoga je Savez izbjeglica pokrenuo akciju javnog pritiska i potpisivanje peticije za povratak na posao svugdje gdje je to moguće. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić kaže:
„Imamo oko 30.000 potpisa kako bi se, na prijedlog svih, zaposlili ljudi koji su se u ovom momentu vratili u gradove, a bez mogućnosti da se vrate na svoja radna mjesta, kao što su javne institucije. Naravno, nismo računali da će se ljudi moći vratiti u privatizirana preduzeća, koja su, nažalost, opljačkana i samim tim su izgubljena njihova radna mjesta.“
Od 211 zaposlenih radnika u opštini Novi Grad, Sarajevo, 185 je Bošnjaka. U Bosanskom Novom, od 6.000 Bošnjaka povratnika, u organima uprave rade tri osobe. U Bosanskoj Krupi zaposlena su samo četiri povratnika Srbina. U prosvjeti na području opštine Foča radi samo jedan Bošnjak i to na mjestu podvornika. Mnogi od onih što su se vratili, razočarano kažu:
„Težak život. Nema stalnog zaposlenja. Od povratka na posao nema ništa.“
U praksi je malo učinjeno da se povratnici zadrže u mjestima u koja su stigli nakon brojnih prepreka. Stoga ne čudi što su mnogi od njih odlučili da ponovo krenu u izbjeglištvo. Tamo gdje će biti posla.
“Dovoljno je bilo koju općinu uzeti, pa ćete vidjeti koje su to drastične razlike upravo u ovom nacionalnom sastavu. Nažalost, tu su upravni odbori, nadzorni odbori, pa i u visokom školstvu.... Sve to govori da se ljudi jednostavno nisu vratili na posao, i kad ima prilika da se uposle, neće da ih prime. Spomenuću najnoviji slučaj, MUP Kantona Sarajevo, gdje je, od 37 primljenih novih radnika, 35 Bošnjaka. Drago mi je da je Agencija za državnu službu uvažila tu žalbu, odnosno vratila da se ispita.“
Nekoliko naših sagovornika potvrđuje ovu osnovnu ocjenu:
- Musair Penava, Čapljina: „U općinskoj administraciji radi, slovom i brojem, jedan Bošnjak i nijedan Srbin. U institucijama kojima je osnivač Čapljina, nema ni jednog Bošnjaka i ni jednog Srbina. To je ono gdje su strahoviti otpori.“
- Enisa Suhonjić, Bosanska Gradiška: „Ravno, evo, šest godina kako se većina vratila. Pitanje je povratka na prijeratna radna mjesta. Nije izvršen niti jedan posto. I tamo gdje postoji mogućnost, nije nama dozvoljeno.“
- Ranka Ivić, Doboj: „U školama nemamo zaposlenih ni Hrvata ni Bošnjaka. Možda se na pola prstiju jedne ruke može nabrojati koliko je ljudi zaposleno.“
- Nikola Ivičić, Donji Vakuf: „Povratnici nisu zastupljeni u lokalnim organima vlasti, nema zaposlenih u opštinskim službama, na šalterima pošte, u elektrodistribuciji, prosvjeti, zdravstvu, komunalnim i drugim javnim institucijama. Za ovih 10 godina u zapošljavanju se nije promijenilo: jednonacionalni etnos u korist multietičnosti. Jedino je promjena uslijedila u policijskoj stanici.“
Pored brojnih apela, razgovora, obećanja, praktično ništa nije učinjeno. Stoga je Savez izbjeglica pokrenuo akciju javnog pritiska i potpisivanje peticije za povratak na posao svugdje gdje je to moguće. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić kaže:
„Imamo oko 30.000 potpisa kako bi se, na prijedlog svih, zaposlili ljudi koji su se u ovom momentu vratili u gradove, a bez mogućnosti da se vrate na svoja radna mjesta, kao što su javne institucije. Naravno, nismo računali da će se ljudi moći vratiti u privatizirana preduzeća, koja su, nažalost, opljačkana i samim tim su izgubljena njihova radna mjesta.“
Od 211 zaposlenih radnika u opštini Novi Grad, Sarajevo, 185 je Bošnjaka. U Bosanskom Novom, od 6.000 Bošnjaka povratnika, u organima uprave rade tri osobe. U Bosanskoj Krupi zaposlena su samo četiri povratnika Srbina. U prosvjeti na području opštine Foča radi samo jedan Bošnjak i to na mjestu podvornika. Mnogi od onih što su se vratili, razočarano kažu:
„Težak život. Nema stalnog zaposlenja. Od povratka na posao nema ništa.“
U praksi je malo učinjeno da se povratnici zadrže u mjestima u koja su stigli nakon brojnih prepreka. Stoga ne čudi što su mnogi od njih odlučili da ponovo krenu u izbjeglištvo. Tamo gdje će biti posla.
