Alen BAJRAMOVIC
Nazif Salkić jedan je od 12.000 radnika željeznice, koliko je sedamdesetih godina radilo na prugama od Sarajeva do Višegrada, Užica, Foče i Miljevine. Deset godina je radio kao ložač lokomotive:„Ja sam ovdje došao ’59. godine, a ’60. sam počeo voziti na ovoj ćirovoj pruzi. Mi smo imali dnevno po deset vozila za Užice. To se nije moglo otaljati nikako. Mašinsko osoblje je radilo po trista sati. Onda morete znati kaki je to bio rad. Koliko god dovuče, sve je iskalo, vanrednih vozova.“
Mašinovođa Vićentije Mijadžević:
„Dizel lokomotivu vozio osam godina sam, bez pomoćnika. Vozio sam odavdje u Užice, iz Užica u Sarajevo, iz Sarajeva ovdina. Neprekidno.“
Posao je bio naporan, a nerijetko i opasan, kaže Nazif Salkić:
„U Banjinoj stijeni sam bio jedanput 48 sati zatrpan, s lokomotivom. Zatrpala nas je lavina i niko nam nije mog’o doći. Nestalo nam hrane, pa onda nestalo nam zraka, pa smo probijali kroz one lavine da malo dobijemo zraka – tu je nastalo gušenje. Onda je osoblje iz Višegrada išlo prema nama, išlo i iz Sarajeva - da nas kutarišu. Nije niko mog’o doći do nas. Mi sami smo se probili.“
Pruga je bila privredna arterija Podrinja. Tokom velike gladi pedestih godina ćiro je nahranio Gornje Podrinje žitom iz Zvornika. Miljevinske rudnike uvezao je sa ostatkom Bosne. Ćiro je bio oslonac razvoja ovdašnje industrije i najprikladnije sredstvo prijevoza za svakoga. Vićentije Mijadžević:
„Zadnji voz kad sam odvez’o u Sarajevo, putnički iz Priboja, doš’o sam ujutru u Alipašinu u 7 sati, kad je Milenko Renovica, predsjednik Izvršnog vijeća BiH, donio odluku da se uzana pruga ukine. Priš’o sam Keravi Anti, svima: ’Zar je moguće, ja sam dovuk’o pun voz putnika, da se ta pruga ukida? S čim će ovaj narod ići?’ ’Vićentije, evo ti tramvajska karta, idi gore u Izvršno vijeće Renovici, pa reci.’ Sram ih bilo šta su onda uradili.“
Naši sagovornici i danas se sjećaju 1978. godine i posljednje ćirine vožnje, kada ga je stotine hiljada ljudi, postrojenih pored pruge, ispraćalo sa suzama i cvijećem:
„Narod je plak’o, mnogi. To je žalosno. To je bila jedna sirotinska majka. Kratko i jasno.“
Samo za mjesec dana 4.000 željezničara je penzionirano. Među njima je bio i Nazif Salkić:
„Ima’o sam tada 48 godina, pa sam iš’o na prekvalifikaciju u Vogošće, i iš’o za taksiste. I onda su nam dali one fijate neke, pa smo vozali ono po Sarajevu. To su stariji ljudi, gdje će vozati, za jedno par mjeseci sve polupano.“
RSE: Danas kada čujete negdje na nekoj željezničkoj stanici zvuk voza, šta osjetite?
„Nije mi dobro. Sve bi’ plak’o. Tu proveo godine, i eto - nije mi dobro. Volio sam to nego ovu zemlju moju.“
Ćiro je danas ponovo na šinama. Povezao je Vardište, mjesto na granici sa Srbijom i Crnom Gorom, sa Dobrunom, a uskoro će, kažu, i do Višegrada. Nazif Salkić i Vićentije Mijadžević:
„Sumnjam da će to išta uspjeti. To je sitno. Ko ovdje sada može? Koštalo je osam miliona ovo dok se otvorilo do Dobruna. Kaže 16 eura će ti biti ta karta. Ko tuj da putuje više? Prvo, ko će doći ovdje?“
„Oni tolike pare ulažu, a gdje će doći možda turisti dva puta u godini dana. A kad smo mi vukli po 500 tona, po 3 lokomotive, evo ga zna, onda kaže nije rentabilno - i ukinuli su je.“
Sa starim željezničarima umiru i posljednje uspomene na starog, dobrog ćiru. Sve bi bilo drugačije da je ostao na svojim tračnicama, slažu se svi.
