Građani BiH koji danas žive širom svijeta i na svim kontinentima smatraju da su zemlje u koje su stigli dobile sve ono što je matica zemlja izgubila:
«Ovo je protjerana dijaspora koja je sa sobom donijela sve ono što je BiH izgubila.»
Kako se BiH odnosi prema milionskoj snazi koja je morala napustiti zemlju? Oni koji su vani smatraju da se radi o maćehinskom odnosu. Dževad Mešan, Norveška, kaže:
«Možete li se vi sjetiti zadnjih pet, deset godina da je nešto organizovano za dijasporu od strane države? Ne. Ja sam siguran da se nikad ništa nije desilo. A ako bismo mi njih čekali, ne bismo to dočekali. Pogledajte šta se radi u dijaspori Srbije i Crne Gore ili Hrvatske. Npr. u Norveškoj, mi smo svjedoci, Republika Hrvatska radi sa njima. Čak štaviše plaća nastavnike da se uči hrvatski jezik. To koriste i neki naši ljudi zato što kažu: ’Pa neka nauči i hrvatski, bolje je nego da ne zna nijednog.’ Ako mi, s jedne strane, imamo ovakav odnos, da kažemo – ljubimo rodni prag, priznajemo to kao svoju domovinu, kao svoju otadžbinu, s druge strane imamo inferioran odnos vlasti koja je sada u BiH prema nama, mislim da treba na to kritički se osvrnuti.»
I amabasador BiH u Australiji Amira Kapetanović smatra da BiH mora imati državni organ koji bi se brinuo za svoje iseljenike:
«Država nije, nažalost, na tu temu ništa učinila. Vi se sjećate da smo mi prije imali unutar ministarstava informacija i obrazovanja i kulture odsjeke, sektore za informisanje naših građana i iseljenika za njihovo obrazovanje. Međutim, mi smo tu jako podbacili i gubimo djecu potpuno. Ljudi to rade ad hoc i mislim da za pet do deset godina nećemo imati više djece koja će moći govoriti naš jezik.»
Najveći investitor u BiH je njena dijaspora. Prošle godine je upućeno, prema zvaničnim podacima, 3 milijarde konvertibilnih maraka, a slobodne procjene se kreću oko dvostruko većeg iznosa. Zijad Pašić, Velika Britanija, o tome kaže:
«Ja znam koliko mi zaista šaljemo, jer prije svega se to odnosi na familijarnu podršku. I onda imamo taj jedan humanitarni vid. Npr. reći ću da samo kroz organizaciju u Velikoj Britaniji do 100 hiljada konvertibilnih maraka se pošalje, ono čisto humanitarno - plus što mi dođemo ovdje, jer znate ipak, mi jesmo vani, ali srce je u Bosni. To je naša zemlja.»
Krovna organizacija bh. građana koji žive vani ostaje pri starim zahtjevima: osnivanje ministarstva za dijasporu, poslanička mjesta u skupštini i aktivniji odnos prema biračima koji žive vani. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH u ovom momentu predlaže osnivanje odbora za dijasporu pri Vijeću ministara. Ministar Mirsad Kebo:
«To je prvi korak ka jednom jačem političkom uticaju dijaspore koja, dakako, ima i svoje interese. Ona nije jedinstvena, jer se nalazi u 110 zemalja svijeta, ali ima iste ili slične probleme, koje država s rešpektom mora da uvažava.»
Predsjednica Glavnog odbora Svjetskog saveza dijaspore BiH Senada Telalović poručuje da će i organizacija bh. građana u inozemstvu imati aktivniji odnos prema rješavanju problema koji ih tište:
«Ako ne ostvarimo sve naše zacrtane ciljeve u naredne dvije godine, to neće dijasporu otjerati iz BiH, to će nama dati još veću energiju da se borimo za naša prava, jer to nam je u krvi - kao Bosancima i Hercegovcima. Mi se moramo boriti za ono u što vjerujemo i moramo istrajati do naših ciljeva.»
Kao da se probudila i najmlađa generacija Bosanaca i Hercegovaca koji žive izvan granica domovine. Omer Vrača, rođen u Njemačkoj, između ostalog kaže:
«Sve se može mijenjati u životu osim dvije stvari - to su majka i domovina. I ne dam jednostavno da mi se država sruši. Ja želim jednu multietničku, demokratsku BiH.»
«Ovo je protjerana dijaspora koja je sa sobom donijela sve ono što je BiH izgubila.»
Kako se BiH odnosi prema milionskoj snazi koja je morala napustiti zemlju? Oni koji su vani smatraju da se radi o maćehinskom odnosu. Dževad Mešan, Norveška, kaže:
«Možete li se vi sjetiti zadnjih pet, deset godina da je nešto organizovano za dijasporu od strane države? Ne. Ja sam siguran da se nikad ništa nije desilo. A ako bismo mi njih čekali, ne bismo to dočekali. Pogledajte šta se radi u dijaspori Srbije i Crne Gore ili Hrvatske. Npr. u Norveškoj, mi smo svjedoci, Republika Hrvatska radi sa njima. Čak štaviše plaća nastavnike da se uči hrvatski jezik. To koriste i neki naši ljudi zato što kažu: ’Pa neka nauči i hrvatski, bolje je nego da ne zna nijednog.’ Ako mi, s jedne strane, imamo ovakav odnos, da kažemo – ljubimo rodni prag, priznajemo to kao svoju domovinu, kao svoju otadžbinu, s druge strane imamo inferioran odnos vlasti koja je sada u BiH prema nama, mislim da treba na to kritički se osvrnuti.»
I amabasador BiH u Australiji Amira Kapetanović smatra da BiH mora imati državni organ koji bi se brinuo za svoje iseljenike:
«Država nije, nažalost, na tu temu ništa učinila. Vi se sjećate da smo mi prije imali unutar ministarstava informacija i obrazovanja i kulture odsjeke, sektore za informisanje naših građana i iseljenika za njihovo obrazovanje. Međutim, mi smo tu jako podbacili i gubimo djecu potpuno. Ljudi to rade ad hoc i mislim da za pet do deset godina nećemo imati više djece koja će moći govoriti naš jezik.»
Najveći investitor u BiH je njena dijaspora. Prošle godine je upućeno, prema zvaničnim podacima, 3 milijarde konvertibilnih maraka, a slobodne procjene se kreću oko dvostruko većeg iznosa. Zijad Pašić, Velika Britanija, o tome kaže:
«Ja znam koliko mi zaista šaljemo, jer prije svega se to odnosi na familijarnu podršku. I onda imamo taj jedan humanitarni vid. Npr. reći ću da samo kroz organizaciju u Velikoj Britaniji do 100 hiljada konvertibilnih maraka se pošalje, ono čisto humanitarno - plus što mi dođemo ovdje, jer znate ipak, mi jesmo vani, ali srce je u Bosni. To je naša zemlja.»
Krovna organizacija bh. građana koji žive vani ostaje pri starim zahtjevima: osnivanje ministarstva za dijasporu, poslanička mjesta u skupštini i aktivniji odnos prema biračima koji žive vani. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH u ovom momentu predlaže osnivanje odbora za dijasporu pri Vijeću ministara. Ministar Mirsad Kebo:
«To je prvi korak ka jednom jačem političkom uticaju dijaspore koja, dakako, ima i svoje interese. Ona nije jedinstvena, jer se nalazi u 110 zemalja svijeta, ali ima iste ili slične probleme, koje država s rešpektom mora da uvažava.»
Predsjednica Glavnog odbora Svjetskog saveza dijaspore BiH Senada Telalović poručuje da će i organizacija bh. građana u inozemstvu imati aktivniji odnos prema rješavanju problema koji ih tište:
«Ako ne ostvarimo sve naše zacrtane ciljeve u naredne dvije godine, to neće dijasporu otjerati iz BiH, to će nama dati još veću energiju da se borimo za naša prava, jer to nam je u krvi - kao Bosancima i Hercegovcima. Mi se moramo boriti za ono u što vjerujemo i moramo istrajati do naših ciljeva.»
Kao da se probudila i najmlađa generacija Bosanaca i Hercegovaca koji žive izvan granica domovine. Omer Vrača, rođen u Njemačkoj, između ostalog kaže:
«Sve se može mijenjati u životu osim dvije stvari - to su majka i domovina. I ne dam jednostavno da mi se država sruši. Ja želim jednu multietničku, demokratsku BiH.»
