RSE: Kako je poslije toliko godina rada u Pomorskom muzeju čuvati ključeve te pomorske riznice?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Naš muzej nalazi se u kamenoj starinskoj dvorani koja se zove Kotor, koja ima svoje ključeve i čuva sve ono što je vezano za more, morsku pučinu i ljepotu življenja na prostoru Boke Kotorske.
RSE: Pomorski muzej čuva kolekcije oružja, navigacionih instrumenata, mapa, slika brodova u Boci i makete jedrenjaka, ali ono što nas možda prvo zapljusne svojom ljepotom su prekrasni saloni bokeljških palata. Koliko ih ima u muzeju?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Pomorci ovoga kraja su bili upućeni na more i sa teško stečenim novcem gradili su lijepe palate, a željeli su da u tom ambijentu stanovanja imaju i lijepi namještaj. Upravo zbog toga su imali divne kapetanske salone. Mi u našoj palati čuvamo dva divna kapetanska salona. U jednom je namještaj čiji je furnir od limunovog drveta. Drugi salon, takođe veoma lijep, je iz XVIII vijeka i pripadao je jednoj plemićkoj porodici. Svakako da se ta ljepota življenja ne ogleda samo kroz namještaj, već u tim salonima dominiraju lijepe slike brodova jedrenjaka, kojim su pomorci željeli da ovjekovječe putovanje i na platnu, pa su u te salone krasile i lijepe uljane slike.
RSE: Posjedujete istorijsko-etnografsku zbirku nakita i odjeće stare kotorske gospode. Kako dolazite do tih eksponata?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Vrata svih kuća su nam otvorena. Ono što nam nedostaje za našu zbirku i etnografsko odjeljenje, u zavisnosti od novčanih sredstava, otkupljujemo, posebno vrijedne i rijetke eksponate.
RSE: Da li vam ljudi poklanjaju eksponate?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Moram da kažem sa zadovoljstvom da je porodica Laforet poklonila Pomorskom muzeju jednu vrijednu sliku iz 1867. godine, čije su dimenzije 260x130 centimetara. Slika je mnogo vrijedna i mora da se restaurira. Jako smo sretni jer se na toj slici vidi ljepota i živopisnost nošnje kraja u kojem je i stvorena ta slika.
RSE: Svi elementi postavke u muzeju su zaista vrijedni, a čuvate i kopiju najstarijeg dokumenta o pomorstvu na prostorima Boke iz 1168. godine. Postoji li neki eksponat koji možete nazvati jedinstvenim?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Kažem da su svi eksponati u našem muzeju na neki način jedinstveni jer imaju i svoju priču i svoju ljepotu, ali bih ipak izdvojila nešto što je vezano za ovaj kraj. Samo žene u ovom kraju su nosile lijepe igle koje su se zvale trepeteljke, koje su bile spiralne. Žena su stavljala te igle u punđu i kada su hodala, igle su treperile. Imale su svoju melodiju, zajedno sa ljepotom izraza lica i nošnjom, koju je žena oblačila za svečane prilike. Izdvojila bih i nešto što je iskovano u Kotoru. To se više ni ne može napraviti tako dobro kao nekada. Riječ je o ćesama sa grbom grada Kotora. Ćesa je imala neku simboliku. Nosila se oko pasa. Grb se sastojao iz tri elementa. Prvi element predstavlja ulazak u grad, glavna gradska vrata. Drugi element je lav, zaštitnik grada Kotora, koji predstavlja snagu. Treći element je Sveti Tripun, zaštitnik drevnog Kotora.
RSE: Postoji li neki eksponat koji je vama najdraži?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Pošto sam etnolog, želim da izdvojim jednu narodnu nošnju iz Dobrote koju smo skoro otkupili, a u kojoj se vjenčala posljednja Dobrojka, 1849. godine. Nošnja je neobično lijepa. Lijepa je po jednom vezu, poznatom kao dobrotska čipka, bijela u bijelom, čiji pomeni datiraju još od 1571. godine.
RSE: Pripremate i jedan značaja kulturni događaj u Tivtu. O čemu je riječ?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Jedna od najmanjih opština u Boki Kotorskoj napokon dobija jednu zbirku koja će prerasti u muzej i pridružiti se porodici muzeja u Crnoj Gori. Zbirka će biti u Malom Tivtu i zvaće se Etnografsko naslijeđe grada Tivta. Tu postavku rade moje kolege etnolozi sa Cetinja, zajedno sa mnom. Zbirka u Tivtu će biti mnogo drugačija etnografska postavka nego što je u Kotoru. Dio zbirke će biti o maslinarstvu. Drugi dio će se odnositi na vinogradarstvo. Moći ćete vidjeti divne pletene korpe za vinogradare u kojima su se nosile obrane smokve i grožđe. Te korpe su tako lijepe i da se danas pletu, bile bi veoma lijep suvenir.
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Naš muzej nalazi se u kamenoj starinskoj dvorani koja se zove Kotor, koja ima svoje ključeve i čuva sve ono što je vezano za more, morsku pučinu i ljepotu življenja na prostoru Boke Kotorske.
RSE: Pomorski muzej čuva kolekcije oružja, navigacionih instrumenata, mapa, slika brodova u Boci i makete jedrenjaka, ali ono što nas možda prvo zapljusne svojom ljepotom su prekrasni saloni bokeljških palata. Koliko ih ima u muzeju?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Pomorci ovoga kraja su bili upućeni na more i sa teško stečenim novcem gradili su lijepe palate, a željeli su da u tom ambijentu stanovanja imaju i lijepi namještaj. Upravo zbog toga su imali divne kapetanske salone. Mi u našoj palati čuvamo dva divna kapetanska salona. U jednom je namještaj čiji je furnir od limunovog drveta. Drugi salon, takođe veoma lijep, je iz XVIII vijeka i pripadao je jednoj plemićkoj porodici. Svakako da se ta ljepota življenja ne ogleda samo kroz namještaj, već u tim salonima dominiraju lijepe slike brodova jedrenjaka, kojim su pomorci željeli da ovjekovječe putovanje i na platnu, pa su u te salone krasile i lijepe uljane slike.
RSE: Posjedujete istorijsko-etnografsku zbirku nakita i odjeće stare kotorske gospode. Kako dolazite do tih eksponata?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Vrata svih kuća su nam otvorena. Ono što nam nedostaje za našu zbirku i etnografsko odjeljenje, u zavisnosti od novčanih sredstava, otkupljujemo, posebno vrijedne i rijetke eksponate.
RSE: Da li vam ljudi poklanjaju eksponate?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Moram da kažem sa zadovoljstvom da je porodica Laforet poklonila Pomorskom muzeju jednu vrijednu sliku iz 1867. godine, čije su dimenzije 260x130 centimetara. Slika je mnogo vrijedna i mora da se restaurira. Jako smo sretni jer se na toj slici vidi ljepota i živopisnost nošnje kraja u kojem je i stvorena ta slika.
RSE: Svi elementi postavke u muzeju su zaista vrijedni, a čuvate i kopiju najstarijeg dokumenta o pomorstvu na prostorima Boke iz 1168. godine. Postoji li neki eksponat koji možete nazvati jedinstvenim?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Kažem da su svi eksponati u našem muzeju na neki način jedinstveni jer imaju i svoju priču i svoju ljepotu, ali bih ipak izdvojila nešto što je vezano za ovaj kraj. Samo žene u ovom kraju su nosile lijepe igle koje su se zvale trepeteljke, koje su bile spiralne. Žena su stavljala te igle u punđu i kada su hodala, igle su treperile. Imale su svoju melodiju, zajedno sa ljepotom izraza lica i nošnjom, koju je žena oblačila za svečane prilike. Izdvojila bih i nešto što je iskovano u Kotoru. To se više ni ne može napraviti tako dobro kao nekada. Riječ je o ćesama sa grbom grada Kotora. Ćesa je imala neku simboliku. Nosila se oko pasa. Grb se sastojao iz tri elementa. Prvi element predstavlja ulazak u grad, glavna gradska vrata. Drugi element je lav, zaštitnik grada Kotora, koji predstavlja snagu. Treći element je Sveti Tripun, zaštitnik drevnog Kotora.
RSE: Postoji li neki eksponat koji je vama najdraži?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Pošto sam etnolog, želim da izdvojim jednu narodnu nošnju iz Dobrote koju smo skoro otkupili, a u kojoj se vjenčala posljednja Dobrojka, 1849. godine. Nošnja je neobično lijepa. Lijepa je po jednom vezu, poznatom kao dobrotska čipka, bijela u bijelom, čiji pomeni datiraju još od 1571. godine.
RSE: Pripremate i jedan značaja kulturni događaj u Tivtu. O čemu je riječ?
PEJAKOVIĆ-VUJOŠEVIĆ: Jedna od najmanjih opština u Boki Kotorskoj napokon dobija jednu zbirku koja će prerasti u muzej i pridružiti se porodici muzeja u Crnoj Gori. Zbirka će biti u Malom Tivtu i zvaće se Etnografsko naslijeđe grada Tivta. Tu postavku rade moje kolege etnolozi sa Cetinja, zajedno sa mnom. Zbirka u Tivtu će biti mnogo drugačija etnografska postavka nego što je u Kotoru. Dio zbirke će biti o maslinarstvu. Drugi dio će se odnositi na vinogradarstvo. Moći ćete vidjeti divne pletene korpe za vinogradare u kojima su se nosile obrane smokve i grožđe. Te korpe su tako lijepe i da se danas pletu, bile bi veoma lijep suvenir.
