Jakob Zubak iz Doboja radio je 40 godina kao strojovođa u Bosni i Hercegovini. Danas živi u Zagrebu i da mu djeca ne pomognu, kaže, da bi od mirovine koju prima iz Bosne i Hercegovine odavno već mogao umrijeti. Zajedno sa suprugom na rubu je očaja:
„Na rubu smo očaja. Još nam kažu da idemo odakle smo došli. Ostaviti čovjeka u financijskoj bijedi, za mene je genocid. Možeš samo preturati po kontejnerima, ili odnedavno, prikupljati boce.“
Riječ je o 21.520 Hrvata iz Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore čije se prosječne mirovine kreću od 590 do 915 kuna, svega 80 do 130 eura. Za život u Hrvatskoj, kaže doseljenik iz Vojvodine, Marko Oršić, apsolutno nedostatno:
„Kada bi nam Hrvatska, a kažem to skroz naivno, dala makar još 500 kuna na mirovinu, da imamo oko 1500 kuna.“
Hrvatska stranka umirovljenika predložila je da hrvatski Zavod za mirovinsko osiguranje preuzme primanja tih građana od mirovinskih fondova iz Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore, a umirovljenicima isplaćuje mirovinu prema hrvatskim propisima i visini koja odgovara uplatama u tada jedinstveni mirovinski fond bivše Jugoslavije. Vlada je prijedlog negativno ocijenila, obrazlažući da u proračunu nema novca za takvo izdvajanje, ni ove, a niti idućih godina. Unatoč tome, Klub zastupnika Hrvatske stranke umirovljenika ne želi odustati pa je i prijedlog zakona već uputio u saborsku proceduru. Zastupnik Silvano Hrelja:
„Ovo nije davanje novca u neku drugu državu. Ovo je davanje i priznavanje određenih mirovinskih prava svojim građanima.“
Josip Nahtigal iz Sindikata umirovljenika Hrvatske:
„Mirovine iz Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore kasne i stalno se umanjuju, pa njihovi primatelji u Hrvatskoj nemaju novaca, čak ni za žalbu. Ti ljudi su došli u Hrvatsku, a ostali su bez ičega što su imali. Hrvatska mora da im pomogne. Pomoć bi bila i u tome da se državna institucija izbori za to da se ugovori poštuju i sa one druge strane.“
Ne slaže se s obrazloženjima kako isti zakon vrijedi i za hrvatske državljane koji su mirovinu zaradili u Njemačkoj, ili bilo kojoj drugoj stranoj državi, te naglašava da je ipak riječ o specifičnoj situaciji i slijednicama nekad zajedničke države:
„Ovdje se radilo o jedinstvenom zakonskom području, što se tiče radnih odnosa i mirovinskog osiguranja. Primjenjivati sva ta pravila striktno isto, potpuno je neprihvatljivo,a da ne govorimo da je bilo rata i koječega.“
Bosanskohercegovački umirovljenik, Jakob Zubak:
„Radio sam 40 godina. Meni je iz poniženja na socijalnu skrb. Kuda da idemo? Šta da radimo?“
Zbog višegodišnje patnje, osjećaja poniženosti i bezizlaznosti većina ljudi je, kaže Zubak, i oboljela:
„Žena je operisala karcinom. Ja sam dobio aritmiju kao posljedicu rata. Svi su poniženi i iscrpljeni da nisu u stanju ni nazvati telefonom da se požale, već su se prepustili sudbini. Svaki dan ljudi umiru, nestaju. Ovdje čekaju da ta generacija izumre i gotovo.“
„Na rubu smo očaja. Još nam kažu da idemo odakle smo došli. Ostaviti čovjeka u financijskoj bijedi, za mene je genocid. Možeš samo preturati po kontejnerima, ili odnedavno, prikupljati boce.“
Riječ je o 21.520 Hrvata iz Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore čije se prosječne mirovine kreću od 590 do 915 kuna, svega 80 do 130 eura. Za život u Hrvatskoj, kaže doseljenik iz Vojvodine, Marko Oršić, apsolutno nedostatno:
„Kada bi nam Hrvatska, a kažem to skroz naivno, dala makar još 500 kuna na mirovinu, da imamo oko 1500 kuna.“
Hrvatska stranka umirovljenika predložila je da hrvatski Zavod za mirovinsko osiguranje preuzme primanja tih građana od mirovinskih fondova iz Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore, a umirovljenicima isplaćuje mirovinu prema hrvatskim propisima i visini koja odgovara uplatama u tada jedinstveni mirovinski fond bivše Jugoslavije. Vlada je prijedlog negativno ocijenila, obrazlažući da u proračunu nema novca za takvo izdvajanje, ni ove, a niti idućih godina. Unatoč tome, Klub zastupnika Hrvatske stranke umirovljenika ne želi odustati pa je i prijedlog zakona već uputio u saborsku proceduru. Zastupnik Silvano Hrelja:
„Ovo nije davanje novca u neku drugu državu. Ovo je davanje i priznavanje određenih mirovinskih prava svojim građanima.“
Josip Nahtigal iz Sindikata umirovljenika Hrvatske:
„Mirovine iz Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore kasne i stalno se umanjuju, pa njihovi primatelji u Hrvatskoj nemaju novaca, čak ni za žalbu. Ti ljudi su došli u Hrvatsku, a ostali su bez ičega što su imali. Hrvatska mora da im pomogne. Pomoć bi bila i u tome da se državna institucija izbori za to da se ugovori poštuju i sa one druge strane.“
Ne slaže se s obrazloženjima kako isti zakon vrijedi i za hrvatske državljane koji su mirovinu zaradili u Njemačkoj, ili bilo kojoj drugoj stranoj državi, te naglašava da je ipak riječ o specifičnoj situaciji i slijednicama nekad zajedničke države:
„Ovdje se radilo o jedinstvenom zakonskom području, što se tiče radnih odnosa i mirovinskog osiguranja. Primjenjivati sva ta pravila striktno isto, potpuno je neprihvatljivo,a da ne govorimo da je bilo rata i koječega.“
Bosanskohercegovački umirovljenik, Jakob Zubak:
„Radio sam 40 godina. Meni je iz poniženja na socijalnu skrb. Kuda da idemo? Šta da radimo?“
Zbog višegodišnje patnje, osjećaja poniženosti i bezizlaznosti većina ljudi je, kaže Zubak, i oboljela:
„Žena je operisala karcinom. Ja sam dobio aritmiju kao posljedicu rata. Svi su poniženi i iscrpljeni da nisu u stanju ni nazvati telefonom da se požale, već su se prepustili sudbini. Svaki dan ljudi umiru, nestaju. Ovdje čekaju da ta generacija izumre i gotovo.“
