Mirko Borota i Zlatko Ristevski bili su pripadnici paravojne srpske jedinice "Stevan Sinđelić", koji su zarobljeni u Baranji, u veljači 1992. godine. O tom što se nakon toga događalo svoj su iskaz u studenom prošle godine dali pred Tužilaštvom za ratne zločine u Beogradu, koje u slučaju "Osijek" tijesno surađuje s Državnim odvjetništvom Republike Hrvatske. I Borota i Ristevski bili su neko vrijeme zatočeni u Crvenoj vojarni u Osijeku, u koju je, kažu, povremeno svraćao i Glavaš. Mirko Borota o tome kaže:
"Jedno tri puta je dolazio u uniformi pukovnik Branimir Glavaš, tako se predstavljao, iako sam ga znao. On je njima govorio da četnik mora biti ubijen. Ostajao bi po 20 minuta i odlazio. Uživao je u početnoj fazi maltretiranja."
Kad god bi ondje boravio Glavaš, tvrdi Borota, maltretiranja i mučenja bi se pojačavali:
"Na tim maltretiranjima isključivo su tražili da jaučemo, plačemo, kukamo. Tada mi je bilo 49 godina. Bilo bi sramota da stariji čovek plače. Rekao sam im da me ubiju jer neće doživeti da plačem ili da ih molim za milost. Najteže je bilo kada su došla četiri manijaka i pitala me koju nogu da mi lome. Rekao sam im da mi ne lome levu jer ide prema srcu, a oni su slomili desnu na tri mesta. Dva i po meseca sam nosio gips da ne bih pobegao iz zatvora."
Traumatična iskustva iz nekadašnje Crvene vojarne, smještene u središtu Osijeka, ima i Zlatko Ristevski:
"Bilo je svega i svačega. Pajo me dosta puta izvodio napolje uveče posle ponoći ili oko tri u jutro na drugu stranu preko trave da kopam sebi rakvu. Vodila su me njih petorica na stadion Osijek i vezivali me za noge da visim na stativi. Tjerali su me raditi. Svašta je bilo."
I Borota i Ristevski suđeni su u Osijeku 1992. godine za ratni zločin, no razmijenjeni su već u svibnju iste godine, kada su Hrvatska i tadašnja Jugoslavija obavile razmjenu ratnih zarobljenika. Obojica kažu kako će svoj iskaz o onome što se događalo u Crvenoj vojarni dati i na eventualnom suđenju. Glavaš je, čim je prošle godine saznao za njihovo svjedočenje u Beogradu, rekao kako je riječ o četnicima i kako je žalosno da se oni koji su napadali Osijek sada javljaju kao mogući svjedoci protiv njega.
"Jedno tri puta je dolazio u uniformi pukovnik Branimir Glavaš, tako se predstavljao, iako sam ga znao. On je njima govorio da četnik mora biti ubijen. Ostajao bi po 20 minuta i odlazio. Uživao je u početnoj fazi maltretiranja."
Kad god bi ondje boravio Glavaš, tvrdi Borota, maltretiranja i mučenja bi se pojačavali:
"Na tim maltretiranjima isključivo su tražili da jaučemo, plačemo, kukamo. Tada mi je bilo 49 godina. Bilo bi sramota da stariji čovek plače. Rekao sam im da me ubiju jer neće doživeti da plačem ili da ih molim za milost. Najteže je bilo kada su došla četiri manijaka i pitala me koju nogu da mi lome. Rekao sam im da mi ne lome levu jer ide prema srcu, a oni su slomili desnu na tri mesta. Dva i po meseca sam nosio gips da ne bih pobegao iz zatvora."
Traumatična iskustva iz nekadašnje Crvene vojarne, smještene u središtu Osijeka, ima i Zlatko Ristevski:
"Bilo je svega i svačega. Pajo me dosta puta izvodio napolje uveče posle ponoći ili oko tri u jutro na drugu stranu preko trave da kopam sebi rakvu. Vodila su me njih petorica na stadion Osijek i vezivali me za noge da visim na stativi. Tjerali su me raditi. Svašta je bilo."
I Borota i Ristevski suđeni su u Osijeku 1992. godine za ratni zločin, no razmijenjeni su već u svibnju iste godine, kada su Hrvatska i tadašnja Jugoslavija obavile razmjenu ratnih zarobljenika. Obojica kažu kako će svoj iskaz o onome što se događalo u Crvenoj vojarni dati i na eventualnom suđenju. Glavaš je, čim je prošle godine saznao za njihovo svjedočenje u Beogradu, rekao kako je riječ o četnicima i kako je žalosno da se oni koji su napadali Osijek sada javljaju kao mogući svjedoci protiv njega.
