Ni jedanaest godina nakon rata još uvijek nema potpune istine o žrtvama i ratnim zločinima na prostoru bivše Jugoslavije. Pokušaji formiranja komisija za istinu uglavnom nisu dali očekivane rezultate. Saradnja nevladinog sektora u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije već odavno je uspostavljena, no pitanje političke podrške u procesu utvrđivanja istine o ratnim zločinima i suočavanju sa bliskom prošlosti ovih prostora još uvijek je nerazriješeno.
Nataša Kandić, izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo Beograd, otvorila je pitanje kako natjerati vladajuće institucije da saopšte istinu i demontirati mašineriju pojedinih država koja manipulativnim sredstvima već godinama održava ovakvo stanje. Glavna tužiteljica Haškog tribunala Karla del Ponte o tome kaže:
„Bolni aspekti istine su vidljivo špekulativni, subjekti su različitih interpretacija onoga što se događalo i kao takvi prihvaćeni su od javnosti. To je šokantno i cinično. Kao što reče Fridrih Niče, koja god interpretacija prevagne u nekom vremenu, ona je u službi vlasti i moći, a ne istine. Naš zajednički napor je očigledno drugačiji i nije u službi moći, nego u funkciji humanosti i mirne budućnosti.“
Predsjednik Istraživačko - dokumentacionog centra, institucije koja prikuplja podatke o svim poginulim tokom rata u BiH, Mirsad Tokača smatra da je osnovni problem u utvrđivanju istine do sada bio što je svaka nacionalna skupina prikupljala podatke za svoje žrtve. Tokača poručuje da nacionalno opredijeljena istina neće doprinijeti pomirenju:
„Pođite po Bosni pa ćete vidjeti koliko je onih koji su danas prihvatili činjenicu da je u Srebrenici genocid počinjen. Nedugo poslije polu javnog publiciranja izvještaja o Srebrenici, vi ste imali frontalna negiranja tog izvještaja iz same vlade.“
Vesna Teršelić, direktorica Dokumente Zagreb, napominje da nijedna zemlja na ovim prostorima ne može očekivati oporavak bez suočavanja s istinom:
„Mislim da je kazivanje istine važno i kako bi se uspostavila politička i institucionalna odgovornost, dakle više od kaznene odgovornosti. Samo bih htjela podsjetiti da su i sve te druge odgovornosti važne, uključujući i moralnu odgovornost, i reći da je kazivanje istine važno kako bi počeo i proces oporavka, kako bismo radili korake da podržimo one koji su još uvijek traumatizirani - i danas možda više traumatizirani nego u prvim danima nakon rata - ali i da se skupa krećemo prema izgradnji održivog mira.“
Uloga sudova jeste ključna u utvrđivanju istine, ali bez komisija za istinu, političke podrške i opredijeljenosti državnih institucija da raščiste sa prošlošću kako bi mogli graditi budućnost, nema konačnog rezultata, kaže glavna tužiteljica Karla del Ponte. Del Ponte ocjenjuje da napori Haškog suda u procesuiranju što više ratnih zločina, za žrtve očito nisu bili dovoljni, jer su još uvijek mnogi zločini ostali nekažnjeni:
„Zbog istine i budućih odnosa mnogo je važno za svaku stranu da se suoči sa zločinima koje su počinile njihove vlastite snage. Posebno oni koji vjeruju da je njihova borba bila pravedna.“
Procesuiranje ratnih zločina preuzimaju domaći sudovi. Na njima je odgovornost da dovrše započeto. Glavni tužilac BiH Marinko Jurčević ističe važnost suđenja tamo gdje je zločin počinjen. No, ostaje problem izručenja haških optuženika, s kojim se proteklih godina suočavao i Međunarodni sud za ratne zločine. Jurčević izražava bojazan da se domaći sudovi neće biti u stanju sami izboriti sa ovim problemom:
„Problemi političke prirode su stalno prisutni, a prvenstveno se odnose na dostupnost optuženih koji bi se mogli skrivati u susjednim državama. Vrlo dobro znamo da je Haški tribunal, kao tijelo sa najširim ovlastima koje mu je direktno dalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, imalo ogromnih problema s privođenjem optuženih. Poseban problem je nemogućnost izručenja optuženih sa dvojnim državljanstvom koji sklonište od naših potjernica mogu tražiti u susjednim državama. Kako relevantne ustavne odredbe onemogućavaju izručenje državljana, moguće je da osobe koje bi bile optužene pred Sudom BiH ostanu nedostupne jednostavnim prelaskom državne granice BiH sa susjednim zemljama.“
Jurčević smatra da nema političke volje da se ovo pitanje riješi, što bi moglo znatno ugroziti suđenja pred domaćim sudovima.
Nataša Kandić, izvršna direktorica Fonda za humanitarno pravo Beograd, otvorila je pitanje kako natjerati vladajuće institucije da saopšte istinu i demontirati mašineriju pojedinih država koja manipulativnim sredstvima već godinama održava ovakvo stanje. Glavna tužiteljica Haškog tribunala Karla del Ponte o tome kaže:
„Bolni aspekti istine su vidljivo špekulativni, subjekti su različitih interpretacija onoga što se događalo i kao takvi prihvaćeni su od javnosti. To je šokantno i cinično. Kao što reče Fridrih Niče, koja god interpretacija prevagne u nekom vremenu, ona je u službi vlasti i moći, a ne istine. Naš zajednički napor je očigledno drugačiji i nije u službi moći, nego u funkciji humanosti i mirne budućnosti.“
Predsjednik Istraživačko - dokumentacionog centra, institucije koja prikuplja podatke o svim poginulim tokom rata u BiH, Mirsad Tokača smatra da je osnovni problem u utvrđivanju istine do sada bio što je svaka nacionalna skupina prikupljala podatke za svoje žrtve. Tokača poručuje da nacionalno opredijeljena istina neće doprinijeti pomirenju:
„Pođite po Bosni pa ćete vidjeti koliko je onih koji su danas prihvatili činjenicu da je u Srebrenici genocid počinjen. Nedugo poslije polu javnog publiciranja izvještaja o Srebrenici, vi ste imali frontalna negiranja tog izvještaja iz same vlade.“
Vesna Teršelić, direktorica Dokumente Zagreb, napominje da nijedna zemlja na ovim prostorima ne može očekivati oporavak bez suočavanja s istinom:
„Mislim da je kazivanje istine važno i kako bi se uspostavila politička i institucionalna odgovornost, dakle više od kaznene odgovornosti. Samo bih htjela podsjetiti da su i sve te druge odgovornosti važne, uključujući i moralnu odgovornost, i reći da je kazivanje istine važno kako bi počeo i proces oporavka, kako bismo radili korake da podržimo one koji su još uvijek traumatizirani - i danas možda više traumatizirani nego u prvim danima nakon rata - ali i da se skupa krećemo prema izgradnji održivog mira.“
Uloga sudova jeste ključna u utvrđivanju istine, ali bez komisija za istinu, političke podrške i opredijeljenosti državnih institucija da raščiste sa prošlošću kako bi mogli graditi budućnost, nema konačnog rezultata, kaže glavna tužiteljica Karla del Ponte. Del Ponte ocjenjuje da napori Haškog suda u procesuiranju što više ratnih zločina, za žrtve očito nisu bili dovoljni, jer su još uvijek mnogi zločini ostali nekažnjeni:
„Zbog istine i budućih odnosa mnogo je važno za svaku stranu da se suoči sa zločinima koje su počinile njihove vlastite snage. Posebno oni koji vjeruju da je njihova borba bila pravedna.“
Procesuiranje ratnih zločina preuzimaju domaći sudovi. Na njima je odgovornost da dovrše započeto. Glavni tužilac BiH Marinko Jurčević ističe važnost suđenja tamo gdje je zločin počinjen. No, ostaje problem izručenja haških optuženika, s kojim se proteklih godina suočavao i Međunarodni sud za ratne zločine. Jurčević izražava bojazan da se domaći sudovi neće biti u stanju sami izboriti sa ovim problemom:
„Problemi političke prirode su stalno prisutni, a prvenstveno se odnose na dostupnost optuženih koji bi se mogli skrivati u susjednim državama. Vrlo dobro znamo da je Haški tribunal, kao tijelo sa najširim ovlastima koje mu je direktno dalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, imalo ogromnih problema s privođenjem optuženih. Poseban problem je nemogućnost izručenja optuženih sa dvojnim državljanstvom koji sklonište od naših potjernica mogu tražiti u susjednim državama. Kako relevantne ustavne odredbe onemogućavaju izručenje državljana, moguće je da osobe koje bi bile optužene pred Sudom BiH ostanu nedostupne jednostavnim prelaskom državne granice BiH sa susjednim zemljama.“
Jurčević smatra da nema političke volje da se ovo pitanje riješi, što bi moglo znatno ugroziti suđenja pred domaćim sudovima.
