Od dvadesetak zaustavljenih Zagrepčana jutros pred Zavodom za zapošljavanje, samo njih četvoro, i to samaca, bez oklijevanja bi preselili u neko drugo mjesto u Hrvatskoj ako bi tamo dobili dobar posao:
"Mislim da bih otišla, ali sada već imam djecu. Zbog njih i njihove škole ne bih se selila za poslom."
"Ne. Tu mi je kuća, obitelj, djeca idu u školu."
"Ne bih išao živjeti u Sinj sigurno. To su za mene malo pasivni krajevi. Ovdje sam rođen i odrastao."
"Ako bih imala sve uvjete i smještaj, otišla bih. Otišla sam na more, sli je smještaj bio grozan."
"Ne bih išla u neku zabit. U Gospić bih išla."
"Razumijem da se ljudima ne da ići u Liku, ili u razrušenu Slavoniju i da kopaju i nogama i rukama da ostanu u Zagrebu, pogotovo ako su odavde, U Zagrebu je postalo nesnosno."
Na pitanje kako tumače poznatu mobilnost u zapadnim zemljama, osobito Americi, nezaposleni Zagrepčani odgovaraju:
"Tamo su drugačiji uvjeti."
"Ne možemo se mi financijski mjeriti ni sa Amerikom, ni sa Francuskom da si možemo priuštiti seliti iz grada u grad."
I doktorica Maja Vehovec sa zagrebačkog Ekonomskog Instituta velike zapreke većoj mobilnosti radne snage u Hrvatskoj vidi u realnim troškovima:
"Pitanje je stanovanja i kredita. Kredit koji se otplaćuje još se nisu otplatili. Bitno je i zaposlenje supruge ili supruga. Tu su ograničenja koja su toliko jaka da ih možda sprečavaju u daljnjoj mobilnosti."
Osim toga, doktorica Vehovec podsjeća i na nasljeđe iz bivšeg sustava:
"Mobilnost radne snage je dio kulturnog ponašanja i obrasca. Moramo priznati da je mobilnosti bilo jako malo u socijalizmu i da je bilo jako malo svih ovih godina. Mobilnost se tek sada počela ostvarivati, baš u najmlađoj generaciji, koja se školuje u jednom mjestu, a kruh traži u drugom."
Upravo to nam je potvrdila i nekolicina mladih koje smo zatekli pred zavodom, a po profesiji su profesori, gimnazijalci, cvjećari:
"Ja bih otišao."
"Moj prijatelj je već otišao u Rijeku. I ja bih."
"Cijeli Balkan baš i nije mobilan. Ali, kada bih našao dobar i siguran posao, i da tamo imam smještaj, otišao bih."
"Bilo gdje, samo da je veliki grad, a najradije od svega bih otišla van."
Većina sugovornika odbacuje teze da su hrvatski građani nepokretljivi, prije svega zbog tradicije i navika:
"To su gluposti. Masa stvari je sistemska. Društvene, političke i sistemske stvari moraju biti riješene i onda će se ljudi u to uklapati. Ne mogu kao individualac rješavati cijeli svijet."
"Mislim da bih otišla, ali sada već imam djecu. Zbog njih i njihove škole ne bih se selila za poslom."
"Ne. Tu mi je kuća, obitelj, djeca idu u školu."
"Ne bih išao živjeti u Sinj sigurno. To su za mene malo pasivni krajevi. Ovdje sam rođen i odrastao."
"Ako bih imala sve uvjete i smještaj, otišla bih. Otišla sam na more, sli je smještaj bio grozan."
"Ne bih išla u neku zabit. U Gospić bih išla."
"Razumijem da se ljudima ne da ići u Liku, ili u razrušenu Slavoniju i da kopaju i nogama i rukama da ostanu u Zagrebu, pogotovo ako su odavde, U Zagrebu je postalo nesnosno."
Na pitanje kako tumače poznatu mobilnost u zapadnim zemljama, osobito Americi, nezaposleni Zagrepčani odgovaraju:
"Tamo su drugačiji uvjeti."
"Ne možemo se mi financijski mjeriti ni sa Amerikom, ni sa Francuskom da si možemo priuštiti seliti iz grada u grad."
I doktorica Maja Vehovec sa zagrebačkog Ekonomskog Instituta velike zapreke većoj mobilnosti radne snage u Hrvatskoj vidi u realnim troškovima:
"Pitanje je stanovanja i kredita. Kredit koji se otplaćuje još se nisu otplatili. Bitno je i zaposlenje supruge ili supruga. Tu su ograničenja koja su toliko jaka da ih možda sprečavaju u daljnjoj mobilnosti."
Osim toga, doktorica Vehovec podsjeća i na nasljeđe iz bivšeg sustava:
"Mobilnost radne snage je dio kulturnog ponašanja i obrasca. Moramo priznati da je mobilnosti bilo jako malo u socijalizmu i da je bilo jako malo svih ovih godina. Mobilnost se tek sada počela ostvarivati, baš u najmlađoj generaciji, koja se školuje u jednom mjestu, a kruh traži u drugom."
Upravo to nam je potvrdila i nekolicina mladih koje smo zatekli pred zavodom, a po profesiji su profesori, gimnazijalci, cvjećari:
"Ja bih otišao."
"Moj prijatelj je već otišao u Rijeku. I ja bih."
"Cijeli Balkan baš i nije mobilan. Ali, kada bih našao dobar i siguran posao, i da tamo imam smještaj, otišao bih."
"Bilo gdje, samo da je veliki grad, a najradije od svega bih otišla van."
Većina sugovornika odbacuje teze da su hrvatski građani nepokretljivi, prije svega zbog tradicije i navika:
"To su gluposti. Masa stvari je sistemska. Društvene, političke i sistemske stvari moraju biti riješene i onda će se ljudi u to uklapati. Ne mogu kao individualac rješavati cijeli svijet."
