Najveći broj penzionera u Bosni i Hercegovini ima toliki iznos mirovine koja im ne osigurava miran život. Kad podmire troškove za stanarinu, vodu, struju i druge komunalne usluge, oni na raspolaganju imaju jednu konvertibilnu marku dnevno. To znači da svakog dana ne mogu kupiti zajedno hljeb i mlijeko. Najstariji građani Bosne i Hercegovine su ogorčeni:
„Sada ja pitam sve, ne samo sebe samog, ja pitam sve ljude koji žive na ovom svijetu, ko može s jednom markom preživjeti jedan dan?“
Od 310 hiljada penzionera u Federaciji BiH, 70% njih ima penziju od 250 konvertibilnih maraka, naglašava Šefkija Elezović, predsjednik Skupštine penzionera Federacije:
„U tome broju, pravo da vam kažem, imamo negdje oko 178 hiljada onih koji imaju penziju ispod 200 maraka. Toj populaciji, kada podmiri troškove koji joj, razumljivo, svakog mjeseca nadolaze, ne ostane marka dnevno, da žive kao građani. To je položaj koji je van svake mjere nizak i na granici preživljavanja. Inače svih ovih 225 hiljada naših penzionera nalazi se ispod granice siromaštva koja je utvrđena našom strategijom razvoja.“
Rade Rakulj, predsjednik Udruženja penzionera Republike Srpske, ističe da penzioneri masovno umiru, ali ne samo od starosti, nego od gladi, nedostatka lijekova i nebrige društva:
„Penzionerski život u Republici Srpskoj posebno je težak od januara, kada je uveden PDV. Penzioneri u prosjeku nešto više od 80% svoje penzije troše na hranu i lijekove i tu im je uzeto 17%. Za toliko oni lošije žive nego što su živjeli u prošloj godini.“
Teška ekonomska situacija dovela je u dramatičan položaj penzionere. Prihvatajući ovu činjenicu, oni ipak očekuju drugačiji odnos države, kaže Elezović:
„I dalje se stalno devastira sistem penziono-invalidskog osiguranja, tako da on sada ne obezbjeđuje onu ostvarenu, garantovanu penziju, a pogotovo njenu realnu vrijednost, jer se ne usklađuje sa rastom troškova i, recimo, plaća itd. Naime, mi smo 1990. godine imali 512 maraka prosječnu penziju, a sada imamo 218 maraka. Međutim, tada je bilo milion i dvjesto hiljada ljudi zaposleno. Nama je tu penziju obezbjeđivalo 3,17 ljudi, radnika, a sada na ovih 218 maraka ima svega 387 hiljada zaposlenih i 1,2 radnika obezbjeđuju jednu penziju.“
Rade Rakulj, uz upozorenje da u Republici Srpskoj deset hiljada ljudi prima penziju od 109 konvertibilnih maraka, naglašava da se država razmeće prije svega brojnom administracijom:
„Nama nije lako posmatrati ovo da imamo šest-sedam vrsta policije, da imamo još uvijek veliku vojsku, da imamo brojnu administraciju. Društvo se organizuje po nekim modelima Zapada, bogatog Zapada, a mi, evo, ne možemo da sastavljamo kraj s krajem.“
U našoj anketi, penzioneri o svom životu kažu:
„Penzija mi je najmizernija: 160 maraka. Devera se nekako. Eto, od toga mogu kupiti hljeb i mlijeko. I više ništa. Slabo nas pazi vlast.“
„Penzije što dobijem, ima nas petero, moram im pomagati. Ja samo uzmem hljeba i mlijeko, soli što mi treba, po koji litar ulja, ako može zapasti, i od toga mi ne možemo živjeti. Nikako. Kod ovih naših velikana samo možemo iz kante, od kontejnera do kontejnera da sabiramo.“
Stoga njihova zajednička poruka vlastima glasi:
„Da Bog da oni što prije došli u penziju i uživali u njoj onako kako kako mi danas uživamo i nek im je na čast.“
„Sada ja pitam sve, ne samo sebe samog, ja pitam sve ljude koji žive na ovom svijetu, ko može s jednom markom preživjeti jedan dan?“
Od 310 hiljada penzionera u Federaciji BiH, 70% njih ima penziju od 250 konvertibilnih maraka, naglašava Šefkija Elezović, predsjednik Skupštine penzionera Federacije:
„U tome broju, pravo da vam kažem, imamo negdje oko 178 hiljada onih koji imaju penziju ispod 200 maraka. Toj populaciji, kada podmiri troškove koji joj, razumljivo, svakog mjeseca nadolaze, ne ostane marka dnevno, da žive kao građani. To je položaj koji je van svake mjere nizak i na granici preživljavanja. Inače svih ovih 225 hiljada naših penzionera nalazi se ispod granice siromaštva koja je utvrđena našom strategijom razvoja.“
Rade Rakulj, predsjednik Udruženja penzionera Republike Srpske, ističe da penzioneri masovno umiru, ali ne samo od starosti, nego od gladi, nedostatka lijekova i nebrige društva:
„Penzionerski život u Republici Srpskoj posebno je težak od januara, kada je uveden PDV. Penzioneri u prosjeku nešto više od 80% svoje penzije troše na hranu i lijekove i tu im je uzeto 17%. Za toliko oni lošije žive nego što su živjeli u prošloj godini.“
Teška ekonomska situacija dovela je u dramatičan položaj penzionere. Prihvatajući ovu činjenicu, oni ipak očekuju drugačiji odnos države, kaže Elezović:
„I dalje se stalno devastira sistem penziono-invalidskog osiguranja, tako da on sada ne obezbjeđuje onu ostvarenu, garantovanu penziju, a pogotovo njenu realnu vrijednost, jer se ne usklađuje sa rastom troškova i, recimo, plaća itd. Naime, mi smo 1990. godine imali 512 maraka prosječnu penziju, a sada imamo 218 maraka. Međutim, tada je bilo milion i dvjesto hiljada ljudi zaposleno. Nama je tu penziju obezbjeđivalo 3,17 ljudi, radnika, a sada na ovih 218 maraka ima svega 387 hiljada zaposlenih i 1,2 radnika obezbjeđuju jednu penziju.“
Rade Rakulj, uz upozorenje da u Republici Srpskoj deset hiljada ljudi prima penziju od 109 konvertibilnih maraka, naglašava da se država razmeće prije svega brojnom administracijom:
„Nama nije lako posmatrati ovo da imamo šest-sedam vrsta policije, da imamo još uvijek veliku vojsku, da imamo brojnu administraciju. Društvo se organizuje po nekim modelima Zapada, bogatog Zapada, a mi, evo, ne možemo da sastavljamo kraj s krajem.“
U našoj anketi, penzioneri o svom životu kažu:
„Penzija mi je najmizernija: 160 maraka. Devera se nekako. Eto, od toga mogu kupiti hljeb i mlijeko. I više ništa. Slabo nas pazi vlast.“
„Penzije što dobijem, ima nas petero, moram im pomagati. Ja samo uzmem hljeba i mlijeko, soli što mi treba, po koji litar ulja, ako može zapasti, i od toga mi ne možemo živjeti. Nikako. Kod ovih naših velikana samo možemo iz kante, od kontejnera do kontejnera da sabiramo.“
Stoga njihova zajednička poruka vlastima glasi:
„Da Bog da oni što prije došli u penziju i uživali u njoj onako kako kako mi danas uživamo i nek im je na čast.“
