Mirna SADIKOVIC, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Radovan BOROVIC
Zbog nezadovoljstva nakupljenog tokom godina, nekoliko stotina građana iz svih krajeva Bosne i Hercegovine protestvovalo je u Sarajevu zbog odnosa države prema njima, a u Republici Srpskoj sindikat je organizovao potpisivanje peticije za borbu protiv rada na crno.Nekoliko stotina građana iz svih krajeva Bosne i Hercegovine protestvovalo je zbog nehajnog odnosa države prema radnicima, penzionerima, mladim ljudima u Bosni i Hercegovini.
„Danas smo ovdje jer je katastrofalan položaj poljoprivrednika, penzionera, mladih ljudi, nezaposlenih ljudi, ali danas smo ovdje radi rastućeg nezadovoljstva, siromaštva i beznađa.“
„Malu penziju imam. Od sto maraka živim i sve moram platiti, i lijekove, jer sam bolesna. To je žalosno. Žalosno.“
„Ja dolazim iz Skender Vakufa. Šta da kažem? Sve je rečeno, sve nam je jasno.“
„Ja sam iz Tuzle, SDP. Razlog zbog kojeg smo došli? Zbog kriminala, lopovluka, zbog nezaposlenosti, što se nema od čega živjeti! Firme su nam uništili, pokrali, lopovi na vlasti. Sve treba mijenjati: Terzića, Tihića i sve ostale koji su na vlasti.“
„Tražimo da nam struju ne poskupe i tražimo da zaposle omladinu.“
„Ja sam iz Kalesije. Penzioner sam dvadeset godina. U Titovoj državi sam penzionisan. Imao sam penziju k'o ove dvije što sad imam. Vidite i sami šta nam rade ovi naši političari. Obećavaju, al' ništa ne ostvaruju. I pune svoje žiro-račune, vode računa o svojoj obitelji, a o sirotinji, penzionerima i radnicima niko ne vodi računa.“
Noseći transparente na kojima se poziva na smjenu vladajućih struktura, te razračunavanje sa kriminalcima, protestanti su upriličili šetnju do zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predvođeni radnicima koji su nosili maske sa likovima Sulejmana Tihića, Borislava Paravca i Ive Mire Jovića i omčama oko vrata. Simboliku ovih poruka objasnio je ekonomski stručnjak i član alternativne vlade u Bosni i Hercegovini Dragoljub Stojanov:
„To je najbolji znak da je došlo krajnje vrijeme da se nešto učini u interesu svih. Dakle, nikog ne napadamo, nikom ne želimo ništa loše, želimo svima nama jednostavno da bude bolje nego do sada.“
U Republici Srpskoj sindikat je organizovao potpisivanje peticije za borbu protiv rada na crno. Peticiju je potpisala i Jelena Mima koja je ovaj vid diskriminacije osjetila na svojoj koži:
„Radila sam i kao prijavljena i na crno. Znači, budeš prijavljen onoliko koliko moraš i posle toga, kad više ne mogu da te plaćaju, onda ili ti daju otkaz, ili radiš na crno. A šta ćeš, moraš da radiš na crno jer ne možeš nikako drugačije. Sve manje ima posla i sve više će da bude rada na crno.“
Sindikalci su organizovali ovu akciju kako bi izborili izmjenu zakona o zapošljavanju, radu i inspekcijama. Predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić:
„Naša ambicija je da zajedno sa inspektorima rada ulazimo u preduzeća i da radnike koje nađu da rade na crno, tog trenutka imaju mandat da prevedu u legalan radni odnos, a ne da poslodavci otpuste te radnike. Čini mi se da jedna pasivnost radnika, jedan strah koji je objektivno prisutan, doprinosi da upravo budemo sami ti koji doprinosimo vlastitoj eksploataciji i uništavanju naših prava.“
Iako su se mnogi građani odazvali ovoj akciji, njihovo nezadovoljstvo, nakupljeno tokom godina ne daje im mnogo prostora za optimizam:
„Ima jedna stara narodna poslovica koja kaže: da Bog da kćeri da te aga uzme, al' barabe oko kuće šeću. Rastjerati ove barabe da bi se nešto uradilo, biće vrlo teško. Najveći problem što iza ovih protiv kojih se vodi kampanja, zna se ko su oni, stoje ljudi u vlasti. On ne plaća porez, ne plaća doprinose, ali recimo jednom određenom sumom finansira stranke. Te pare koje nisu ovdje, otišle su njima.“
* * * * *
Šest sindikalnih središnjica danas su u zagrebačkom parku Maksimir organizirali zajedničku proslavu Praznika rada, 1. svibnja, na kojoj je podijeljeno oko 30.000 obroka graha. Među opljačkanim i razočaranim hrvatskim radnicima sve se češće može čuti da su pogriješili kad su iz ruku ispustili samoupravljanje. No, cijela promjena sustava događala se u sjeni rata i nitko, kažu, nije ni sanjao da će obespravljeni završiti na ulici.
Neovisni novinar i ekonomski analitičar, Milan Gavrović, podsjeća da se i u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama radnička participacija pokazala najboljim kontrolorom poslovanja. Hrvatski se radnici za nju tek počinju boriti.
Da li je točno da su se hrvatski radnici dobrovoljno odrekli samoupravljanja?
"Ma tko ih je ikada išta pitao? Da li su bili pitani da li se odriču samoupravljanja ili ne? Mislim da nisu."
"Nismo ga se odrekli. Niti radnog mjesta se nismo odrekli. Istjerani smo. Ničega se nismo odrekli. To je sve bilo pod prisilom."
"Prevareni smo. Jedno su nam pričali, a drugo radili."
"Bolje nam je bilo dok je bilo samoupravljanje. Zaštita radnika je bila daleko bolja nego danas."
"Za vrijeme komunizma nismo radili zabadava. Kada je došla trula demokracija, radili smo mjesecima zabadava. Ostali su dobivali menadžerske nagrade, a mi smo izbačeni van na ulicu."
"Naš generalni direktor je govorio da novac koji imamo nećemo dijeliti već da moramo graditi robne kuće, da naša djeca imaju gdje raditi. Kada smo sve izgradili, sve su nam uzeli."
"Samoupravljanje je za kulturni svijet, a ne za Indijance koji su otimali za vrijeme rata dok je sirotinja ratovala. To nema nigdje na svijetu."
"Mi smo htjeli demokraciju, ali nismo vjerovali da će doći na ovaj način, da će biti tajkuni i sirotinja."
Neovisni novinar i ekonomski analitičar, Milan Gavrović, podsjeća da su početkom devedesetih najugledniji svjetski ekonomisti smatrali da je zemljama bivše Jugoslavije najpametnije da radničko samoupravljanje pretvore u dioničarstvo:
"Zanimljiv je bio stav gospodina Miltona Friedmana, uglednog američkog nobelovaca, poznatog kao otca monetarizma, neo-liberala, krajnjeg desničara. On nam je tada predlagao da se privatizacija zasniva na samoupravljanju. Rekao je da već imamo vlasništvo koje treba pretvoriti u konkretne dionice koje će moći cirkulirati, a zaposleni će moći prodavati. Kada sada pogledamo kao stoje pojedina poduzeća u Hrvatskoj, vidimo da su najbolja ona koja su privatizirana po tom modelu."
Krajem devedesetih, hrvatski su radnici u mnogim poduzećima počeli osnivati stožere za obranu preostalih tvornica kako bi bar nešto spasili. Najpoznatiji su bili u Krašu i Kutinskoj Petrokemiji:
"Međutim, kada je početkom 2000. godine HDZ sišao s vlasti i kada je vlast preuzela socijal-demokracija s Ivicom Račanom na čelu, to je ukinuto jer su svi vjerovali da će sada ipak biti drugačije. Na žalost, Račan i njegova Socijal-demokratska stranka su ih potpuno iznevjerili."
Danas, međutim, kao šef oporbe, isti Račan izjavljuje kako je samoupravljanje sjajna ideja. I on, kažu naši sugovornici, prekasno otkriva Ameriku:
"Mislim da to nije bila loša ideja, ali kao i sa svim drugim stvarima, tako se i sa tim manipuliralo."
"Završilo je tako kako se završilo - Ne dobro za radnika."
"Ne žalimo za bivšim sistemom, niti za načinom kako je funkcionirala bivša Jugoslavija. Težili smo slobodu hrvatske države, ali i da radnici imaju određena prava u toj slobodi."
"Samoupravljanje pripada nekom drugom vremenu. Određena samouprava radnika u poduzećima i tvornicama naravno da je potrebna."
Da li samoupravljanje ili participacija u upravljanju, teško je reći, kaže ekonomski komentator Gavrović, no dodaje kako se sudjelovanje radnika u upravljanju u mnogim zemljama pokazalo vrlo pozitivnim za poslovanje:
"Stručna grupa, koju je formirao američki predsjednik Clinton, je ustvrdila da su u pravilu najbolja poduzeća u kojima zaposleni najviše sudjeluju u upravljanju. Takvih primjera je po cijelom svijetu. Njemačka ima zakon o participaciji. U Americi je to vrlo razvijeno, kao i u Japanu. U velikim korporacijama, vlasnička kontrola nad poslovanjem i nad radom menadžmenta se svodi na jednu skupštinu godišnje. Kada je riječ o samoupravljanju, ili o participaciji u upravljanju, kontrola je dnevna."
I u Hrvatskoj postoje radnička vijeća, ali radnici Tvornice duhana Zagreb i bivših Naminih robnih kuća, s kojima smo razgovarali, zaključuju da je njihov utjecaj zasad gotovo zanemariv:
"Nova sam u radničkom vijeću i iz osobnog iskustva mislim da se može puno. Problem je što su ljudi na neki način ucijenjeni, na neki način pod pritiskom i urade taj posao tako kako ga urade. Želi nas se uništiti fizički, psihički i materijalno, ne bi li mi odustali od glavnog problema koji je sve to inicirao - da dokažemo da je privatizacija napravljena protupravno."
"U ništa više ne vjerujem."
"Rekao bih – Auf Wiedersehen Marx."
* * * * *
U Srbiji se praznik rada ne obeležava tradicionalnim radničkim manifestacijama, što pojedini sindikalni čelnici smatraju krahom radničke klase. Vlada i Ministarstvo rada nisu se ovim povodom oglašavali, iako Srbija spada među zemlje regije sa najvećom stopom nezaposlenosti.
Srbija spada u retke zemlje sa stopom nezaposlenosti od 28 procenata, od čega većinu čine srednje radno sposobno stanovništvo, u kojoj potpuno tiho i na neprimetan način protiče međunarodni praznik rada. Izostali su marševi, mitinzi ili protesti članova raznih sindikata.
Vlada Srbije i Ministarstvo za rad su bez oglašavanja označili dvodnevni praznični odmor radničkoj klasi, koja u prvomajskom proglasu navodi da nema razloga da se ovaj praznik proslavlja u veselom raspoloženju jer radnici i dalje žive na ivici egzistencije.
Međutim, predsednik Ujedinjenih građanskih sindikata „Nezavisnost“ Branislav Čanak priznaje da je neobeležavanje 1. maja ukazivanje na težak položaj radničke klase u Srbiji:
„Naravno, ne može da se obeležava i ne treba da se obeležava na način kako se obeležavao u vreme socijalizma, ali ova nezainteresovanost za sopstveni praznik, koji je simbol neprestane i večite borbe radnika da sačuvaju i unaprede svoja prava, ipak je jedna vrsta kapitulacije. Naravno da prvi koga za to treba okriviti jesu radnici, a drugi po redu su sindikati. Međutim, izgleda da se u Srbiji otupila ona oštrica. Ne mogu da shvatim jednu disproporciju između činjenice da smo imali toliko štrajkova samo u ovih zadnjih četiri meseca ove godine, a da se to nije pretočilo u veliki prvomajski protest. Mislim da smo jedina zemlja u Evropi koja ovog dana neće ničim obeležiti 1. maj i ispada da smo mi jako zadovoljni rešenjima koja su doneta.“
S obzirom šta je zadesilo radnike, smatramo da nema šta da se slavi, kažu zaposleni pančevačkog industrijskog bazena, naglašavajući kako se prema njima ophode novi poslodavci:
„Nemamo socijalni program. Nemamo zagarantovano radno mesto, a kamoli da ćemo primiti platu.“
„Strahujemo da ćemo ostati bez posla i bez plate. Šta ćemo sa porodicama, ko će da ih hrani?“
„Uslovi koje vlasnik nudi su nerealni.“
„Ako ti je ukopčan privatni mobilni telefon, to je razlog da dobiješ otkaz. Ako si se pomerio sa radnog mesta više od jedan metar bez dozvole poslodavca, to je takođe razlog da dobiješ otkaz. Umesto svetskih biznismena dobili smo belosvetske prevarante.“
Predsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije Milenko Smiljanić najavio je da će radnici metalskog kompleksa početi proteste 9. maja, ako se do tada ne postigne dogovor s Vladom o olakšanju socijalnog i ekonomskog položaja. Srbija je zemlja u kojoj još nije potpisan Opšti kolektivni ugovor kojim se regulišu opšta prava zaposlenih. Partneri u ovom poslu, Unija poslodavaca Srbije s jedne i Savez samostalnih sindikata s druge strane, iznose međusobne optužbe. Predsednik Unije Rato Ninković tvrdi da je Zakon o radu nacionalno zaštitio radnike, a da su poslodavci Opštim kolektivnim ugovorom želeli da pospeše rad:
„Davanje nekih privilegija koje idu na konto Opšteg kolektivnog ugovora više nego što zakon dozvoljava, nije kriterijum koji smo mi spremni sada da prihvatimo. To je najveći nesporazum između nas kad su u pitanju naši socijalni partneri.“
Radnici nemaju opštu zaštitu i na to moraju da reaguju, tvrdi predsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije Milenko Smiljanić, koji za nepostojanje Opšteg kolektivnog ugovora optužuje Uniju poslodavaca Srbije:
„Kriva je Unija poslodavaca koja opstruira potpisivanje Opšteg kolektivnog ugovora, mada je pregovaranje oko njegovog sadržaja davno završeno. Kada je završeno, sačekali su to vreme, a to je trajalo dva meseca i više, da kažu da to ne dolazi u obzir.“
Međunarodni praznik rada 1. maj obeležio je kratkim protestima samo Ujedinjeni građanski sindikat „Nezavisnost“, dok su Savezu samostalnih sindikata Srbije smatraju da proslavama nema mesta. Pojedini politički lideri, kao i sindikalni aktivisti, ocenili su zapanjujućim to što država Srbija ignoriše ovaj praznik.
