Čini se da su i NATO i Europska unija napokon razriješili tko će ih voditi u idućim godinama. Prvo, ambasadori vojnog saveza potvrdili su 26. juna ono što je već nekoliko sedmica poznato – da će dosadašnji nizozemski premijer Mark Rutte zamijeniti Jensa Stoltenberga 1. oktobra.
U drugom dijelu belgijske prijestolnice, europski lideri su spremni ponovno dati Ursuli von der Leyen petogodišnji mandat kao predsjednici Europske komisije, kao i zamijeniti Charlesa Michela bivšim portugalskim premijerom Antoniom Costom kao predsjednikom Europskog vijeća, i Josepa Borrella s trenutnom estonskom lidericom Kajom Kallas kao glavnom dužnosnicom za vanjsku politiku Unije.
Von der Leyen i Kallas prvo moraju proći glasovanja u Europskom parlamentu – prva već sredinom jula, dok Kallas čeka teška saslušanja kasnije u jesen. Očekuje se da će obje preživjeti, ali bilo bi sigurnije za zemlje Istočne Europe i Zapadnog Balkana, koje se nadaju Europskoj uniji i NATO-u, da šampanjac još drže na ledu.
No, šampanjac bi trebali piti jer ovo je gotovo savršen sastav ako ste pristaša Ukrajine, proširenja EU-a i čvrstog NATO-a.
Napomena
Iako imena zvuče dobro, a njihove pozicije su važne, oni sami ne donose politike. Dapače, daleko su od toga. U Europskoj uniji, kao i u NATO-u, sve važne odluke i dalje donose države članice - jednoglasno, poput odluka o sankcijama i proširenju članstva u svojim klubovima.
Na mnogo načina, Rutte, Costa i Kallas će predsjedavati i uvjeravati neposlušan skup vođa (ministara vanjskih poslova, u slučaju Kallas). Iako će biti vanjsko lice svojih institucija, njihov glavni zadatak bit će postizanje konsenzusa o važnim odlukama. Stoga, možda neće biti tako otvoreni kao što su nekad bili na svojim prethodnim poslovima. Često u Bruxellesu institucije (i njihove vrlo moćne birokracije) oblikuju poziciju, a ne ličnost. Barem je do sada bilo tako, jer različiti glavni gradovi ne žele da institucionalni lideri budu previše moćni i da im previše oduzimaju svjetlost reflektora.
Moćna
Od petorice, Von der Leyen je politički najmoćnija. Europska komisija je izvršno tijelo Unije i predlaže novu zakonodavstvo. Može tužiti svoje članice, pregovarati o trgovinskim sporazumima, nadzirati zajedničko tržište EU-a (kako su američke tehnološke tvrtke i kineske tvrtke bolno iskusile kroz velike kazne koje su pogodile njihove džepove) te nadgledati proračun vrijedan dvije bilijune eura s velikom slobodom u raspolaganju i zadržavanju tog novca.
Njemica se također pokazala vještom u prikupljanju dodatnih sredstava za Europsku komisiju, nakon što su europski lideri odlučili da bi institucija trebala biti odgovorna za fondove za obnovu nakon pandemije COVID-a 19. Postoji svaki razlog da će ona biti jedna od vodećih figura na Starom kontinentu jer se Europa suočava s nekom vrstom vakuuma moći.
S francuskim predsjednikom Emmanuel Macronom koji se očekuje da će biti jako kritiziran na francuskim parlamentarnim izborima u srpnju i vjerojatno biti nešto poput slabića do isteka njegovog mandata 2027. godine i njemačkim kancelarom Olafom Scholzom koji se očekuje da će biti izbačen iz ureda od strane birača sljedeće godine, Von der Leyen bi mogla biti suočena s nezahvalnim zadatkom biti bedem protiv rastućih populističkih snaga kako unutar tako i izvan Europske unije.
Međutim, zemlje u susjedstvu trebale bi se radovati njenom prisustvu, posebno Ukrajina. Ona je dosljedno branila Kijev čak i kada je "umor od Ukrajine" zahvatio druge dijelove Unije. Bila je ključna u osiguravanju statusa kandidata za zemlju (kao i za Gruziju i Moldaviju), kao i nedavnog otvaranja pregovora o pristupanju, te je bila jednako utjecajna u osiguravanju dugoročnog financiranja za Ukrajinu.
Ove godine također je zagovarala plan vrijedan šest milijardi eura za EU-aspirante s Zapadnog Balkana. Iako možda nećemo vidjeti novo proširenje EU u sljedećih pet godina, ona je sigurno postavila okvir za dodavanje novih članica u klub izvan njenog mandata.
Jedan od problema Von der Leyen u njenom prvom mandatu bio je taj što se loše slagala s predsjednikom preko puta nje, Belgijcem Charlesom Michelom, koji vodi Europsko vijeće. Njihova borba za moć i veliki ego bili su predmet beskrajnih briselskih tračeva i određene institucionalne disfunkcije. Moglo bi postati glađe sada, jer se navodno odlično slaže s vjerojatnim novim nasljednikom.
Već omiljen
Antonio Costa se čini omiljenim među većinom, ako ne i svim drugim šefovima država i vlada Europske unije. Dobro vlada i engleskim i francuskim jezikom, što je dodatni plus, kao i njegovo iskustvo, s ljudima koji mi govore da ovaj 62-godišnjak vjerojatno neće biti tako žestoko ambiciozan kao njegov mladi prethodnik i da smatra ovaj posao svojim posljednjim doprinosom visokoj politici. Također uživa široko poštovanje u "Globalnom jugu", s obzirom na to da mu je otac polu-goanskog, polu-mozambičkog podrijetla, Costa će biti prvi lider neke EU institucije koji nije bijelac.
Ipak, s njim se vežu neka pitanja, posebno njegova prošlogodišnja ostavka kao premijera nakon što su otkrivene sumnjive investicije njegovih suradnika u projektima zelene vodikove energije. Iako više nije predmet istrage, njegovo ime još nije potpuno nevino.
Također su postavljana pitanja o njegovoj predanosti prema Ukrajini i proširenju. Njegovi simpatizeri ističu da uživa izvrsne odnose s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, posebno zbog značajne ukrajinske dijaspore u Portugalu, te da je Portugal, za razliku od drugih južnih članica EU-a poput Italije i Španjolske, uvijek bio spreman podržati sankcije prema Rusiji i daljnje proširenje Unije.
Hrabra
I tako smo došli do Kallas, toliko velikog ruskog jastreba da je na traženom popisu Moskve. Njezina intuitivno neprijateljstvo Kremlju čini je, barem u zapadnim državama članicama, neprikladnom za posao glavnog tajnika NATO-a, poziciju za koju se također kandidirala. Osim prema Rusiji, bila je glasna u kritikama demokratskog nazadovanja Gruzije, a iako je zagovornica proširenja, očekuje se da će prema Srbiji biti mnogo stroža nego prethodni vrhunski diplomati EU-a.
Mnogi se pitaju kako će se njen otvoreni stav do sada uklopiti s vođenjem diplomatskog korpusa EU-a. U posljednjim mjesecima ublažila je svoj ton, posebice s jednim okom usmjerenim na posao, ali s druge strane, Josep Borrell često je upadao u nevolje izražavajući mišljenja koja su više odražavala njegovu domovinu Španjolsku nego Bruxelles, posebno o ratu u Gazi i kritici Izraela.
Dakle, budući da su istočne države članice prošli put izgubile sve čelne pozicije u Uniji 2019., i u NATO-u, zašto ne mogu imati posao vanjske politike? Kao što je jedan istočni diplomat suhoparno rekao: "mi smo ti koji su rekli 'rekli smo vam' kada je u pitanju Rusija, možda je vrijeme da nas češće poslušate?"
Što je s NATO-om?
Možemo reći da igra na sigurno. Rutte je u mnogim pogledima produžetak Jensa Stoltenberga, najdugovječnijeg glavnog tajnika u povijesti vojne organizacije s desetogodišnjim mandatom. To znači - iskusan (nizozemski premijer bio je 14 godina), omiljen među velikim igračima poput Francuske, Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država te stručnjak za postizanje kompromisa vođenjem brojnih naizgled nezgrapnih višestranačkih vlada u Haagu.
Poput Stoltenberga, također iznimno dobro surađuje s vodstvom Ukrajine i jedan je od rijetkih mainstream zapadnih političara koje poštuje bivši američki predsjednik Donald Trump.
Dakle, vrlo slično, kao i do sada. I ostat će tako. Kako kažu pojedini, privatno je vrlo duhovit, ali je poznat i po tome što se strogo pridržava kontinuiteta procesa - uvijek ide u iste hotele i restorane, naručuje iste stvari. NATO će, drugim riječima, biti u vrlo sigurnim, ali neiskusnim rukama.
Facebook Forum