Revizionistički zahvati istorijskih činjenica koje poduzima Kremlj kako bi opravdao invaziju na Ukrajinu otvoreno ulaze u školski sistem od septembra mjeseca i nove školske godine u Rusiji.
Iz štampe su, početkom avgusta izašla četiri udžbenika iz istorije namijenjena srednjoškolcima 11. razreda od 16 do 18 godina. Udžbenici iznose revidirane interpretacije raspada Sovjetskog Saveza, perioda od kada je Vladimir Putin na vlasti (od kraja 1999.) te se govori i o uzrocima "specijalne vojne operacije" kako Rusija od početka naziva rat u Ukrajini.
Kremlj povlači paralele između tekuće invazije na Ukrajinu i Drugog svjetskog rata tvrdeći da se bori protiv nacizma a kao neposredan povod invazije u februaru 2022. navedena je "denacifikacija" Ukrajine.
Kako prenosi BBC, vlasti u Moskvi novim udžbenikom namjeravaju da opravdaju rat u Ukrajini i optuže Zapad za pokušaj uništavanja Rusije.
Udžbenik tvrdi da je "Zapad fiksiran na destabilizaciju situacije u Rusiji" kako bi postigle taj cilj, zapadne sile šire "neprikrivenu rusofobiju". Navodi se kako Zapad "uvlači" Rusiju u različite konflikte a da je konačni cilj Zapada je da uništi Rusiju i preuzme kontrolu nad njenim mineralnim bogatstvima, stoji u udžbeniku.
Istoričar Matej Bily sa Instituta za savremenu istoriju u Pragu za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže kako je narativ o denacifikaciji konstrukcija sadašnjeg režima Kremlja a da se rat u Ukrajini pokušava predstaviti kao šire pitanje.
"Od početka izbijanja rata ruski zvaničnici su ponavljali nekoliko istorijskih narativa koje su akcentirali. Pored dobro poznatog dovođenja u pitanje ukrajinske nacije od strane Vladimira Putina, govori se i o specifičnim interpretacijama završetka Hladnog rata, kolapsa Sovjetskog Saveza i odnosa između Rusije i Zapada od 1990-tih", rekao je Bily, ističući kako "Kremlj ne predstavlja rat samo kao pitanje između Rusije i Ukrajine već prije kao jedan širi problem između Zapada i Rusije".
Ruski mediji prenose da se u udžbeniku navodi kako bi "došlo do propasti civilizacije da Vladimir Putin nije pokrenuo 'specijalnu vojnu operaciju'" protiv Ukrajine.
Udžbenik, prema pisanju CNN-a, odobrava narativ da je Zapad "fiksiran na destabilizaciju Rusije" i uključuje mape koje pokazuju okupirane ukrajinske teritorije kao dio Rusije. Fotografije udžbenika koje su objavili državni mediji pokazuju da se Ukrajina naziva "ultranacionalističkom državom" gdje se osuđuje bilo kakvo neslaganje i "sve što je rusko proglašava se neprijateljskim".
"Sigurno da je postojala neonacistička scena i krugovi ultradesničara i ultranacionalista u Ukrajini, ali njihov uticaj je izuzetno pretjeran u narativu Kremlja", rekao je Bily dodajući da se treba napomenuti kako je "sama Rusija jedan od najvećih uporišta neonacista u Evropi".
Refleksije revizionizma u Evropi
Na pitanje kako se istorijski revizionizam pokrenut u Rusiji odražava na Evropu, Bily kaže kako to zavisi od različitog istorijskog iskustva pojedinih država, ali upozorava kako treba biti oprezan kada se istorija koristi kao argument u pitanjima koja se tiču sadašnjosti.
"Ako se govori o zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka gdje su istorijski narativi koji se tiču rata u Ukrajini najjači, u mnogim slučajevima ruska invazija Ukrajine oživljava sjećanje na širenje ruskog/sovjetskog uticaja nakon Drugog svjetskog rata", rekao je Bily.
Kao primjer navodi da "u Češkoj Republici mnogi parlamentarci, novinari i javne ličnosti prave paralele sa vojnom intervencijom koju je predvodila Moskva 1968. protiv Praškog proljeća".
Sovjetski Savez je 20. i 21. avgusta 1968. godine izvršio invaziju tadašnje Čehoslovačke kojom je srušen kratki period relativno liberalnog socijalizma koji je poznat kao Praško proljeće.
"U Poljskoj i Rumuniji, tradicionalni antiruski sentimenti ponovo rastu zbog situacije na istoku. Nažalost, ovo ponekad uključuje i rehabilitaciju nekih od mračnih i tragičnih epizoda, naročito kolaboraciju sa nacističkom Njemačkom tokom Drugog svjetskog rata", kaže Bily.
Objašnjava da oblici antiruskog sentimenta ponekad "služe i kao izgovor ili umanjuju argumente za strahote koje su počinili tadašnji ukrajinski ultranacionaliti", što samo naglašava potrebu za oprezom kod upotrebe istorije za ostvarivanje političkih ciljeva.
Istorija u politici i nauci
"Jedno je koristiti istoriju u političke svrhe, za opravdavanje ili legitimizaciju tvrdnji o polaganju prava i moći, ali je sasvim drugo pokušaj da se istorija analizira iz mnogo uglova i sa mnogo strana i perspektiva. I da se pokuša naučiti, izvući poenta koja može biti korisna u sadašnjim pitanjima", navodi Bily.
- Šta su najčešće lažne informacije koje se šire o ratu u Ukrajini?
- Suny: Apsurdne Putinove tvrdnje da su ukrajinske vlasti nacističke
- Žižek: 'Denacifikacija bi trebala početi kod kuće, u Rusiji'
Kao odgovor zašto Rusiji treba revizija narativa, Bily govori o dva razloga.
"Prvi je da ta cijela imperijalna retorika Putinovog režima o povratka u Sovjetski Savez je atraktivna za značajan dio ruskog društva. Tako da Putinovom režimu daje određeni legitimitet u lokalnim, unutrašnjim okvirima."
Post-sovjetska nostalgija je druga strana odgovora zašto Rusiji treba revizija istorijskih naratva.
"Ta nostalgija je prisutna u umovima vladajuće elite koja trenutno vlada ruskim društvom. Treba imati na umu da većina njih potiče iz sistema sigurnosnih snaga. Sovjetska obavještajna služba, KGB, itd. I dok je to samo njihov mentalni sklop, očigledno za većinu njih kolaps SSSR-a i njegovog statusa supersile bio je tragedija. Tu se vjerovatno radi o iskrenom izražavanju njihovog političkog mišljenja", kaže Bily.
O mehanizmima kontrole narativa kao kontrole ruskog društva Bily kaže da se "može naći mnogo elemenata Putinove autoritarne vladavine koji se mogu pratiti unazad i koji podsjećaju na sovjetski način kontrole društva".
"Ponajviše se tu radi o strahu, o širenju straha u društvu kako bi većina ljudi ostala pasivna. To je vjerovatno najsličniji aspekt Putinovog i sovjetskog autoritarizma. Ali ideologija koja stoji iza sovjetskog eksperimenta i Putinove vladavine je dosta različita. Tu veliku razliku ne bih zanemario."
Nekadašnja 'meka moć' SSSR-a
O razlikama uticaja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i današnje Ruske Federacije Bily kaže kako je SSSR pod Vladimirom Iličem Lenjinom i Josifom Staljinom "promovisao revolucionarnu viziju svijetle budućnosti za koju je neophodno žrtvovati se kako bi se ona postigla".
"Naravno, to je bila utopija koja je inspirisala mnoge ljude širom svijeta i zato je SSSR imao mnogo više meke moći nego što to danas ima Ruska Federacija."
"Putinova vladavina sebe predstavlja kao supernacionalističku, opresivnu, konzervativnu, kao nešto što brani naročito 'ruski svijet' i njegovu kulturu naspram modernih, navodno dekadentnih uticaja i nije toliko inspirativan kao, veoma različita sovjetska vizija onoga šta je to društvo bilo", primjećuje Bily.
Vječni rat: Borbe za teritoriju Ukrajine kroz 20. vijek
Posljedice nedefinisane strategije Zapada prema Rusiji
Gledano unazad iz istorijske perspektive koliko je nerazumijevanje ili nespremnost Zapada dovelo do posljedica kao što je agresivna politika Rusije Federacije, Bily kaže da "ubrzani pad Istočnog bloka i naročito Sovjetskog Saveza nije bio očekivan u velikoj mjeri u to vrijeme. Zbog toga nije bilo jasno definisane strategije Zapada prema postkomunističkoj Evropi i naročito prema postsovjetskoj Rusiji početkom 1990-ih".
Postsovjetska Rusija nikada nije postala "partner od povjerenja" za Zapad jer, za razliku od drugih postkomunističkih država, za koje je vrlo brzo nakon pada Berlinskog zida 1989. postalo jasno da mogu da ispune minimalne standarde i transformišu se kako bi se integrisali u postojeće strukture Zapada, to nije bio slučaj sa Rusijom.
"Nejasnoća tog stava pomiješana sa ozbiljnim lokalnim ekonomskim problemima i političkom nestabilnošću u Rusiji" doveli su do toga da se takav cilj nikada ne definiše, kako je istakao Bily.
Ali, s ruske strane Zapad nije mogao biti "partner od povjerenja" za mnoge Ruse jer su ga krivili za neuspjehe transformacije Rusije, kaže Bily. "Zapad je bio žrtveni jarac za njihovu frustraciju."
"Ključni problem zapravo je pogrešno tumačenje sa Zapada spremnosti Vladamira Putina da poduzme potencijalno autodestruktivne poteze. U slučaju Ukrajine, na primjer, preovladavalo je mišljenje da Putin sa svojim imidžom geopolitičkog velemajstora, previše rizikuje otvorenim ratom protiv Ukrajine. Nije se prepoznalo da je on spreman da izvede potpuno iracionalne poteze."
Poljuljano povjerenje u istoriju kao nauku
Na pitanje koliko je istorija postala predmet sumnje i zašto, Bily odgovara: "Možda zato što interpretacija istorije može da bude moćan politički instrument. I vrlo često se koristi kao politički instrument".
U prošlosti su mnogi režimi i pokreti težili ka tome da daju legitimitet svojim pretenzijama za ostvarivanje moći referišući se na istorijske događaje koji su često interpretirani samo s jedne strane ili u nekim slučajevima potpuno oponirajući poznatim istorijskim činjenicama.
Politizacija istorije je tekući fenomen, a očigledno je koliko je Putinova Rusia savršen primjer za to, ali nije usamljena, napominje Bily.
"Vrlo uznemirujući pokušaji da se iskoristi jednostrano objašnjenje moderne istorije protiv političke opozicije može se vidjeti i u nekim državama Evropske unije. U Poljskoj i Mađarskoj na primjer, od strane vladajućih političkih partija, Pravo i pravda (PiS) i Fidesz. U tim okolnostima je razumljivo da su mladi ljudi veoma oprezni kada se radi o istoriji i istorijskim interpretacijama. Zbog svega toga postaju sumnjičavi i prema objašnjenjima koja nudi istorijska nauka."
U slučaju Mađarske, vladajući Fidesz, relativizuje ulogu Mađarske u holokaustu postavljanjem kipova ili spomenika, poput budimpeštanskog Memorijala žrtvama njemačke okupacije, za koji kritičari kažu da relativizuje ulogu Mađarske u deportaciji više od 440.000 Jevreja tokom holokausta.
Otvaranjem muzeja, poput kontroverzne "Kuća terora" u Budimpešti za koju se navodi da je napravljena zbog ličnih i političkih razloga Viktora Orbana.
Ili uvođenjem u nacionalni kurikulum antisemitskog pisci Alberta Wassa koji je 1946. u odsutnosti osuđen na smrt zbog ratnih zločina.
Poljska je imala epizodu u kojoj se sporila sa uglednim profesorom sa američkog Univerziteta Princeton, Janom Tomaszom Grossom kojem je mogao biti oduzet Orden za zasluge dodijeljen 1996. zbog komentara o saučesništvu poljskih seljaka u progonu Jevreja.
Bily napominje kako je proučavanje istorije "puno zamki i često destruktivno kada se istorijski narativi transformišu u političku borbu", dodajući da se istoričari kao naučnici trebaju suprotstaviti reviziji istorije kojom se opravdavaju kratkoročni politički ciljevi.
Facebook Forum