U Subotici, već gotovo tri nedelje ne jenjava rasprava između bunjevačke i hrvatske nacionalne zajednice o tome, da li će Bunjevci uskoro svoj govor moći da koriste i kao jezik u službenoj upotrebi u tom gradu na severu Srbije ili je bunjevački zapravo dijalekt koji pripada hrvatskom jeziku.
Godinama unazad iz hrvatske nacionalne zajednice tvrde da su Bunjevci Hrvati, a iz bunjevačke nacionalne zajednice tvrde da su Hrvati Bunjevci.
O tome su za Radio Slobodna Evropa (RSE) na različit način govorili i lingvisti iz Srbije i Hrvatske. Međutim, jedina stvar oko koje se svi slažu jeste da je ovo – političko pitanje.
Bunjevački jezik bi mogao ući uskoro u službenu upotrebu u Subotici, kao četvrti jezik, pored srpskog, mađarskog i hrvatskog, nakon što su na sednici lokalne skupštine 4. marta odbornici usvojili odluku o izmenama Statuta grada. Time bi Subotica postala prvi grad u Srbiji u kojem je bunjevački u službenoj upotrebi.
'Svaki dijalekt je jezik'
Profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, u penziji, lingvista Ranko Bugarski kaže za Radio Slobodna Evropa da ne vidi prepreku da bunjevački i zvanično bude u službenoj upotrebi u Subotici.
„Razlika između jezika i dijalekta nije strogo lingvistička, nego je više politička. Svaki dijalekt je lingvistički gledano jezik, zato što ima sve dimenzije jezika. Međutim, politički i društveno gledano, samo neki od dijalekata su uzdignuti na rang jezika. Onaj dijalekt koji je stekao društveni prestiž, dobio pismo, institucionalnu podršku, predaje se u školama, piše se na njemu, stvara se književnost, to je onda – jezik“, navodi Bugarski.
Kao nekadašnji član međunarodne grupe koja se bavi lingvistikom, pri Savetu Evropa, Bugarski navodi da nije jednostavno prelomiti da li je bunjevački dijalekt ili jezik.
„On se zvanično tretira kao govor i to je bio samo način da se država (Srbija) izvuče iz jedne komplikovane situacije. Država je lavirala između hrvatske i bunjevačke zajednice, nije htela da se zamera hrvatskoj zajednici i hrvatskoj državi, a sa druge strane je bila obavezna da prizna bunjevački kao jezik jedne nacionalne manjine u Srbiji“, smatra Bugarski.
Podseća da je 2006. godine Srbija pristupila Evropskoj povelji za regionalne i manjinske jezike i preuzela određene obaveze da će se starati o jezicima nacionalnih manjina koje sama prijavi.
„Ne postoji neki opšti spisak jezika nacionalnih manjina u Evropi koji bi utvrđivao koji jezici u kojoj državi mogu da steknu taj status. To je ingerencija svake države. Konstatacija da je bunjevački govor, a hrvatski jezik je potpuno lišeno lingvističkog smisla“, navodi Bugarski.
Prema njegovom mišljenju, ovo je u najvećoj meri pitanje jezičkih prava etničkih ili nacionalnih manjina i pitanje mere u kojoj će država poštovati, ne samo manjine koje je priznala kao takve, nego i njihove jezike.
Dodaje da su za Hrvatsku svi Bunjevci Hrvati iako to i ne znaju.
„Neki etnički Bunjevci se u nacionalnom pogledu izjašnjavaju kao Hrvati, dok se drugi etnički Bunjevci ne izjašnjavaju kao Hrvati, nego sebe smatraju autohtonom nacionalnom manjinom kojoj je matična država Srbija“, kaže Bugarski.
'Pretvaranje hrvatskog govora u jezik jednostavno nije moguće'
Upravnik instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić iz Zagreba, iz Hrvatske, kaže za Radio Slobodna Evropa da je njemu kao lingvisti i dijalektologu potpuno neobično da postoji mogućnost da se u Subotici bunjevački uvodi u službenu upotrebu.
„Tako jezici uglavnom ne nastaju, da se skupi jedna grupa političara koja iz nekih interesa odluči da se sada nešto ne naziva više ovako nego onako. Ako smo na području lingvistike i struke, onda mogu da kažem da još nisam čuo apsurdniju stvar. Pretvaranje hrvatskog govora u jezik jednostavno nije moguće, a ukoliko je to moguće, onda je zaista sve moguće“, smatra Jozić.
On poručuje da se zna šta je jezik, a šta su govori.
„Svaki dijalekt može postati jezik, ali mora zadovoljavati određene kriterijume da bi postao jezik. On mora biti nadregionalan, struktuiran, koji služi za komunikaciju, da je standardizovan i normiran. Ne može bunjevački postati jezik samo zato što se neko toga tako dosetio“, smatra Jozić.
On podseća da je početkom 17. veka došlo do velikog egzodusa stanovništva sa područja zapadne Hercegovine, zaleđa Dalmacije koja je pradomovina Bunjevaca, a da su se oni bežeći pred Osmanlijama raselili u primorsku Hrvatsku, u zaleđe Senja, Like, Gorskog Kotara…
„Neki povezuju njihovo ime za reku Bunu u zapadnoj Hercegovini, međutim, postoje i druga tumačenja. Oni ovde čuvaju tu tradiciju da su poreklom Bunjevci, a veliki deo Bunjevaca, oko 20 hiljada, se tokom 17. veka preselio u Vojvodinu, u severnu Bačku, u Srbiju“, kaže Jozić.
Svako ima pravo da se izjašnjava kako hoće, a da ne bude u strahu za sebe, kaže Jozić i dodaje da ne mogu da se stvaraju posebne nacije i jezici zarad nekih političkih interesa.
„Među Bunjevcima ima onih koji se iz političkih razloga ne izjašnjavaju kao Hrvati jer to nije popularno i to je bio pokušaj da se na takav način sklone od političkih pritisaka iz 90-tih godina jer tada nije bilo popularno biti Hrvat, zbog rata koji je besnio na ovim područjima“, smatra Jozić.
Inače, Institut za hrvatski jezik i lingvistiku iz Zagreba predložio je u martu Ministarstvu kulture Hrvatske da se bunjevački govor proglasi nematerijalnom kulturnom baštinom Hrvatske, kao važan čin pomoći bunjevačkom govoru i svim Bunjevcima u Hrvatskoj i inostranstvu.
'Bunjevački ima pisane zapise na ikavici 350 godina unazad'
Predsednica Nacionalnog saveta bunjevačke nacionalne manjine (BNS) Suzana Kujundžić-Ostojić kaže za RSE da postoje pisani zapisi stari 350 godina koji su na ikavici.
„Prvi Statut Subotice je sredinom 18. veka pisan na ikavici i to bio jezik na kome se pisalo i govorilo. S obzirom da su se istorijske prilike na severu Bačke promenile, većinsko stanovništvo je postalo mađarsko, ikavica i bunjevački jezik su prosto izgubili svoj primat. Prve bunjevačke novine pisane na ikavici pokrenute su 1869. godine, brojne knjige koje je pisao Ivan Antunović i drugi franjevački sveštenici i budimski krug intelektualaca“, navodi Kujundžić-Ostojić.
Prema njenim rečima, nakon osnivanja Nacionalnog saveta bunjevačke manjine, i nakon što su dobili izborni predmet u školi, tog trenutka je započela i standardizacija jezika.
„Ako pišete udžbenike, imate novine, radio emisije, knjige, vi morate normirati jezik. I drugi strani lingvisti su navodili da je bunjevački mikro jezik i da pripada kategoriji južnoslovenskih jezika“, kaže Kujundžić-Ostojić čija je osnovna struka lingvistika i jezik, a magistrirala je na srpskoj i uporednoj književnosti – bunjevačka i mađarska književnost i njihovi uticaji, a doktorirala je na etnologiji.
Poteže se i priča da nam gramatika nije obimna, navodi ona i dodaje da je u pitanju diferencijalna gramatika koja beleži samo one stvari koje su različite u odnosu na srpski jezik.
„Mi smo se bazirali na srpski jezik zato što živimo u Srbiji i zato što naša deca pohađaju nastavu na srpskom jeziku, dok samo dva časa nedeljno, kao izborni predmet, uče svoj maternji jezik. Za pravopis smo uzeli srpski pravopis, ali smo napisali određene karakteristike koje se razlikuju“, objašnjava Kujundžić-Ostojić.
'Uvođenje bunjevačkog jezika je politička odluka'
Predsednica Hrvatskog nacionalnog veća (HNV) Jasna Vojnić kaže za Radio Slobodna Evropa da uvođenje bunjevačkog jezika u službenu upotrebu nije u skladu sa zakonom, sa strukom, i nije u skladu sa bilateralnim sporazumom između Hrvatske i Srbije. Njihove napore podržala je i Republika Hrvatska.
„Jednostavno je po sredi samo čista politika. I vlast u Srbiji je jasno rekla da je to politička odluka i da to nema veze sa zakonima i strukom“, navodi Vojnić.
Ona podseća da je hrvatska zajednica i sama insistirala da se prestane sa favorizovanjem samo jedne zajednice, jer to nije dobro.
„Ako je već država priznala bunjevačku zajednicu kao takvu, ne sme dodeljivati sedam puta više sredstava za jedno te istu manifestaciju. Predstavnici vlasti na manifestacije takozvane bunjevačke zajednice dolaze i drže vatrene govore u prvim redovima, a kod nas se vrlo retko ili nikada ne pojavljuju“, navodi Vojnić.
Dodaje da oni ne traže čak ni pozitivnu diskriminaciju, kako je sad napravljeno u slučaju Bunjevaca, nego ravnopravan i jednak tretman prema svim nacionalnim zajednicama.
„Ako se 15.000 ljudi ne osećaju kao Hrvati nego kao Bunjevci, to je u redu – to je njihovo pravo, ali se ovakve stvari ne mogu raditi mimo zakona, pravila struke, kao politička odluka“, kaže Vojnić.
Podseća da je konačno vreme da se sa obe strane osude zločini koji su bili i da se krene dalje u izgradnju budućnosti.
Na pitanje RSE, da li postoji šansa da hrvatska i bunjevačka zajednica zajedno sa gradonačelnikom grada Subotice sednu za isti sto da razgovaraju, Vojnić ocenjuje da je upravo sada momenat da se sedne, razgovara i da se dogovore dalji koraci.
„Mi od toga nećemo odustajati i sigurno ćemo zahtevati razgovore. Sa naše strane će postojati dobra volja da bilo kakve dogovore uspemo uspostaviti“, navodi Vojnić.
Šta se sve dešavalo u prethodnim nedeljama?
Predsednik skupštine grada Subotice Balint Pastor rekao je novinarima 4. marta da bunjevačka nacionalna manjina na osnovu zakona može da traži ovakvu izmenu u mestima u kojima srazmera Bunjevaca dostiže 15 odsto, „ali pošto to nije situacija na teritoriji čitavog grada, gradonačelnik je ipak odlučio da inicira da se bunjevački uvede u službenu upotrebu“.
Isti dan je hrvatsko Ministarstvo spoljnih poslova na svom Tviter nalogu objavilo da bi "uvrštavanje bunjevačkog jezika kao službenog dovelo u pitanje postupanje Srbije u ostvarenju obaveza koje se odnose na prava hrvatske nacionalne manjine".
Iz Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) su početkom marta podsetili da se država svojim politikama i postupcima meša u ovaj spor tako da proaktivno, afirmativno i s politikama pozitivnog priznanja pristupa zajednici Bunjevaca nehrvata, kao što je i sada slučaj, a da istovremeno spram onih Bunjevaca koji sebe smatraju Hrvatima, a takvih je više od tri četvrtine, gradi i sprovodi politike s negativnim značajkama.
Upućene pretnje čelnicima hrvatske zajednice
DSHV je 9. marta najoštrije osudio pretnje upućene u proteklih nekoliko dana vodećim ljudima hrvatske zajednice, učestali govor mržnje na društvenim mrežama, i povećan broj negativnih napisa u medijima.
Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova u Subotici brzo su reagovali i 11. marta uhapsili su K. T. (1981) iz Subotice zbog krivičnog dela ugrožavanja sigurnosti. Kako se sumnja, on je pre četiri dana, na privatan profil Jasne Vojnić, predsednice Hrvatskog nacionalnog veća u Srbiji, poslao poruku preteće i uvredljive sadržine.
Uoči hapšenja, Ministarstvo spoljnih i evropskih poslova Hrvatske je u protestnoj noti Srbiji izrazilo zabrinutost zbog brojnih slučajeva pretnji, zastrašivanja i uvreda predstavnicima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji.
Navode i da su povodom rasprave koja je usledila po pokretanju procedure uvođenja bunjevačkog govora kao službenog jezika na području Subotice, predstavnici institucija hrvatske nacionalne manjine u Subotici izloženi teškim uvredama, pretnjama i zastrašivanjima na društvenim mrežama.
Iz Saveza bačkih Bunjevaca naveli su 15. marta da je reakcija hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji na predlog da se bunjevački jezik uvede u službenu upotrebu u Subotici vrhunski oblik licemerja i nepoštovanje ljudskih i manjinskih prava.
“Zapanjeni smo podrškom zvaničnih institucija Republike Hrvatske takvim stavovima u kojim se otvoreno Bunjevci u Srbiji smatraju Hrvatima”, saopštili su tada iz SBB-a.
U Srbiji živi oko 16.500 Bunjevaca, od kojih 13.500 u Subotici. Bunjevci od 2003. godine imaju i svoj nacionalni savet u Srbiji.
Kao izborni predmet, bunjevački jezik sa elementima nacionalne kulture uveden je pre 15 godina kao izborni predmet u osnovne škole u Subotici, a završilo ga je oko 10.000 đaka, dok je u srednjim školama uveden prošle godine.
Nakon osnivanja saveta, Bunjevci u Srbiji dobili su i druge svoje institucije kao mogućnost ostvarivanja prava na posebno informisanje - pokrenuti su novine i radio, a na regionalnom javnom servisu, Radio-televiziji Vojvodine, postoji emisija na bunjevačkom.