Evropski sud za ljudska prava donio je, zaključno s 1. decembrom 2020. godine, 395 presuda protiv Bosne i Hercegovine (BiH), pri čemu su tužbu podnijeli pojedinci ili više njih. Zbog nemogućnosti postizanja političkog dogovora, ni nakon više od desetljeća, presude nisu provedene.
Evropski sud za ljudska prava je u četiri odvojene presude ocijenio i da je Ustav BiH diskriminatoran, praktično, prema svim građanima i građankama BiH, a kojim se garantiraju sva prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, te iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
U BiH su, prema ocjeni sudova, stranih i domaćih vladinih i nevladinih organizacija, diskriminirani i konstitutivni i nekonstitutivni narodi, građani, manjine, žene, djeca, LGBTIQ+ i osobe s invaliditetom kao stranci - migranti na putu prema Evropi.
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda sadrži 18 članaka koje prati dodatnih 14 protokola. Od 395 presuda koje je Evropski sud za ljudska prava donio protiv Bosne i Hercegovine, najveći broj se odnosi na kršenje Članka 6. ove konvencije koji se tiče prava na pravično suđenje i to na “suđenje u razumnom roku” budući da su sudski procesi protiv žalbenika, kako je sud iz Strasbourga utvrdio, na domaćim sudovima neopravdano dugo trajali, neki čak i duže od desetljeća.
Ustavna diskriminacija
Bosna i Hercegovina se Ustavom obvezala na poštivanje temeljnih ljudskih prava koja se, s obzirom na njihovu prirodu, dijele na tri generacije.
Prvu generaciju čine građanska i politička prava. Drugu generaciju čine ekonomska, socijalna i kulturna prava. Treću generaciju čine grupna prava.
Sud iz Strasbourga je 22. decembra 2009. godine donio presudu po apelaciji Derve Sejdića i Jakoba Fincija, koji se kao i ostali Romi i Jevreji, nisu mogli kandidirati na izborima za članove tročlanog Predsjedništva BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i naložio izmjene Ustava BiH jer se, prema postojećem, na te funkcije mogu kandidirati i biti izabrani samo pripadnici konstitutivnih naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba. Ustav je sastavni dio Daytonskih mirovnih sporazuma iz 1995. čijim potpisivanjem je završen ratni sukob.
Sud je 15. jula 2014. donio presudu u slučaju Azra Zornić protiv BiH koja se izjašnjava kao “građanka BiH” i utvrdio da je došlo do povrede članka 14 (zabrana diskriminacije) u vezi s člankom 3 Protokola broj 1 (pravo na slobodne izbore) uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, budući da se ona, jer nije ni pripadnica konstitutivnog niti manjinskog naroda, nije mogla kandidirati i biti izabrana u navedene institucije.
Evropski sud za ljudska prava je po istoj osnovi 9. juna 2016. godine donio presudu u predmetu Ilijaz Pilav protiv BiH, budući da se on kao Bošnjak s adresom stanovanja u Republici Srpskoj nije mogao kandidirati za člana Predsjedništva BiH, jer se u RS-u kao izbornoj jedinici bira samo srpski član Predsjedništva BiH.
Evropski sud za ljudska prava donio je 8. decembra 2020. presudu u predmetu Svetozar Pudarić protiv Bosne i Hercegovine, kojom je utvrdio da je BiH diskriminirala Pudarića, koji je preminuo u martu ove godine, u vezi s pravom na kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda s teritorije Federacije BiH.
Presudama je navedeno kako je BiH dužna da ukine diskriminatorske odredbe u Ustavu i Izbornom zakonu BiH, koje pripadnicima nacionalnih manjina, ali i onima koji se izjašnjavaju kao građani, te pripadnicima konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju države onemogućavaju kandidiranje na izborima za članove Predsjedništva i Dom naroda parlamenta BiH. To se smatra presedanom u radu ovog suda, jer je od jedne zemlje zatraženo da mijenja svoj ustav.
Presudu može provesti Parlamentarna skupština BiH gdje je za izmjene Ustava BiH potrebna dvotrećinska većina.
Evropski sud za ljudska prava je 29. oktobra 2019. objavio presudu u predmetu Irma Baralija protiv BiH koja se žalila da joj je uslijed neodržavanja lokalnih izbora u Mostaru od 2008. uskraćeno pravo da bira i bude birana za vijećnika gradskog vijeća Grada Mostara, te naložio izmjene Izbornog zakona u roku šest mjeseci ili da nakon tog roka Ustavni sud BiH donese privremeno rješenje. Parlamentarna skupština BiH usvojila je izmjene Izbornog zakona BiH u dijelu koji se tiče izbora u Mostaru koji će se održati 20. decembra 2020., čak 12 godina nakon posljednjih održanih.
Sud naložio i izmještanje crkve
Jedna od bh. javnosti poznatijih presuda Evropskog suda za ljudska prava je i ona od 1. oktobra 2019. godine kojom se nalaže da Bosna i Hercegovina mora ukloniti crkvu iz dvorišta Fate Orlović u Konjević Polju kod Bratunca, gradića u istočnoj Bosni, koja se nalazi u Republici Srpskoj. Srpska pravoslavna crkvena opština crkvu je izgradila na imovini koju su Orlovići morali napustiti u vrijeme rata od 1992. do 1995. godine.
Nakon dugogodišnje pravne bitke presuda je donesena u korist Orlović, a Sud je jednoglasno odlučio da je došlo do povrede člana 1 Protokola 1 (zaštita imovine) uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. To što crkva nije izmještena opravdavalo se pandemijom korona virusa, a zatim i lokalnim izborima u BiH.
Na što se BiH obvezala?
Bosna i Hercegovina se kao članica Ujedinjenih nacija (UN) i Vijeća Evrope (VE) obvezala osigurati najviši nivo međunarodno priznatih prava i temeljnih sloboda. Međutim, nakon 28 godina članstva u UN-u i 18 godina članstva u VE, u toj zemlji vlada nejednakost, između ostalog, i zbog razlika u nacionalnom porijeklu, jeziku i spolu.
Opća skupština Ujedinjenih nacija je 10. decembra 1948. proglasila Opću deklaraciju o ljudskim pravima. U njenih 30 članaka naglasila je zabranu svake diskriminacije, te jednakost pred zakonima bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, imovina, rođenje ili drugi status. Dvije godine kasnije, Vijeće Evrope je, uzimajući u obzir tu deklaraciju Ujedinjenih nacija, donijelo Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, potom su donesene konvencije o pravima djeteta, zaštiti životinja.
Bosna i Hercegovina, kao i ostale zemlje članice, ratificirala je međunarodne instrumente u oblasti ljudskih prava, uključujući konvencije Ujedinjenih nacija, Vijeća Evrope i pripadajuće protokole, prema kojima postoji obveza izvještavanja.
U svom Ustavu obvezala se osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda koja, poimence, uključuju pravo na život, pravo na nepodvrgavanje mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni, pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili podčinjenosti ili da obavlja prisilni ili obvezni rad, pravo na slobodu i sigurnost osobe, pravo na pošteno suđenje u građanskim i krivičnim predmetima, te druga prava u vezi s kaznenim postupcima.
Izričito se navodi da se prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te njenim Protokolima, izravno primjenjuju u BiH i imaju “prvenstvo pred svakim drugim zakonodavstvom”.
Diskriminiranje manjina, žena, djece, invalida, porodilja, LGBTIQ+, migranata
Romi se u BiH i dalje suočavaju s problemima u pristupu obrazovanju, smještaju, zdravstvenoj zaštiti i pri zapošljavanju. Osobe s invaliditetom, posebno žene i djeca, i dalje su izložene sustavnoj socijalnoj isključenosti, uključujući ograničeni pristup zdravstvenim uslugama i obrazovanju. Prema zakonima, osobe s invaliditetom, koje nije bilo posljedica rata, tretirane su u BiH drugačije i primale su niže socijalne naknade od ratnih veterana i civilnih žrtava rata.
Novinarska udruženja svake godine dokumentiraju desetke slučajeva izravnog pritiska, verbalnih prijetnji, pa i fizičkih napada na novinare.
Bosna i Hercegovina se obvezala i na ravnopravno učešće u politici, pa je propisano i koliko žena mora biti na izbornim listama, te u izvršnoj, zakonodavnoj i pravosudnoj vlasti.
Na nivou BiH postoji Vijeće ministara u kojem su od devet ministara i predsjedavajućeg dvije ministrice i jedna zamjenica ministra, te šest ministara i devet zamjenika ministara.
U Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH su 42 zastupnika, među kojima je 11 zastupnica, pri čemu neke od najjačih stranaka na nivou BiH nemaju nijednu zastupnicu.
U Domu naroda PS BiH je 15 delegata (po tri iz svakog konstitutivnog naroda koji se biraju u Domu naroda parlamenta Federacije BiH kao jednog i Narodnoj skupštini RS-a kao drugog bh. entiteta), a među njima su dvije hrvatske izaslanice i jedna srpska. Slično stanje je i u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nižim nivoima, u entitetima i kantonima.
Prema preliminarnom podacima Centralne izborne komisije BiH, nakon održanih lokalnih izbora, manje od 20 posto žena izabrano je u općinska/gradska vijeća/skupštine u 24 grada i 120 općina.
Za općinska vijeća, skupštine općina, gradska vijeća, skupštine gradova i Skupštinu Brčko Distrikta BiH kandidiralo se 12.753 (42,27 posto) žena i 17.415 (57,73 posto) muškaraca.
Naime, Zakon o ravnopravnosti spolova je propisao kvotu od 40 posto za manje zastupljen spol, a Izborni zakon BiH je integrirao tu obvezu da se na kandidatskim listama mora naći minimalno 40 posto manje zastupljenog spola. Ako ne ispoštuju tu kvotu, Centralna izborna komisija BiH im neće ovjeriti kandidatske liste.
Što se tiče prava i zaštite djece kao jedne od najranjivijih kategorija, jedan od primjera nejednakosti je tzv. dječji doplatak. Neki kantoni u Federaciji BiH ga nemaju nikako, a doplatak je u Kantonu Sarajevu veći nego u drugim koji ga imaju.
Jedno od garantiranih je i pravo na obrazovanje, no hiljade djece u manjim, posebno ruralnim sredinama uopće nemaju pristup predškolskom obrazovanju (vrtićima), ali ni u urbanim sredinama koje nemaju dovoljno predškolskih ustanova.
U BiH su diskriminirane i LGBTIQ+ osobe koje su, nakon više pokušaja, u septembru 2019. prvi put uspjele organizirati paradu ponosa. U BiH nije legaliziran istospolni brak, promjena spola i druga prava koja te osobe uživaju u drugim zapadnim zemljama.
Zakonski i pravni okvir u BiH u vezi s pitanjem migranata i migracija općenito je, prema ocjeni stranih organizacija, u skladu s međunarodnim konvencijama o zaštiti ljudskih prava.
Međutim, prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), u BiH se trenutno nalazi oko 8.000 migranata, od čega ih oko 1.500 spava vani, 1.500 je u kampu Lipa u sjeverozapadnoj Bosni koji je neuvjetan, a ostali su smješteni u pet kampova koji se svi nalaze na teritoriji entiteta Federacija BiH, jer vlasti u Republici Srpskoj ne dozvoljavaju otvaranje migrantskog kampa u tom entitetu.
Koja je nadležnost Evropskog suda za ljudska prava?
Evropski sud za ljudska prava je međunarodni sud ustrojen 1959. godine, sa sjedištem u Strasbourgu. Njegova nadležnost je odlučivati o pojedinačnim ili međunarodnim zahtjevima koji se odnose na povredu građanskih i političkih prava sadržanih u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.
Sud svake godine zaprimi više od 50.000 novih zahtjeva o kojima odlučuje vijeće koje čini neki od 47 sudaca iz jednako toliko zemalja članica. Procesi se uglavnom okončaju u roku od tri godine.
Evropski sud za ljudska prava ne predstavlja žalbeni sud u odnosu na domaće sudove, što znači da Evropski sud za ljudska prava kao takav ne može ponoviti postupak, niti ukinuti, mijenjati ili preinačiti odluke domaćih sudova.
U trenutku kada utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više tih prava i garancija, taj sud donosi presude koje su obvezujuće za svaku državu i dovode do toga da dotične zemlje imaju obvezu postupati po njima, te mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu u velikom broju područja kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti.
Apelanti najčešće dobivaju materijalnu zadovoljštinu (novac) kojim se opet najčešće pokrivaju njihovi sudski troškovi. Oni se obraćaju Evropskom sudu za ljudska prava najčešće nakon što iscrpe sve mogućnosti na domaćim sudovima, uključujući i apelacije ustavnim sudovima.
Evropski sud za ljudska prava je donio 1.300 presuda protiv Slovenije, 1.538 protiv Hrvatske, 757 protiv Srbije, 736 protiv Sjeverne Makedonije, čiji državljani su podnijeli daleko veći broj tužbi, te 144 presude protiv Crne Gore. Najviše presuda taj sud je donio protiv Turske njih 11.489, Rusije 7.345, te 6.061 presudu protiv Italije. Te zemlje ujedno su i rekorderi po broju neprovedenih presuda.
Facebook Forum