Evropska unija i Ujedinjena Kraljevina mjesecima pregovaraju o novom trgovinskom sporazumu.
I dok pregovori o spornim pitanjima poput bankarstva napreduju, oni oko ribarstva su u zastoju. Pristalice izlaska UK-a iz EU-a ribarstvo vide kao simbol suvereniteta koji će sada biti vraćen njihovoj zemlji.
No, Britancima susjedne Francuska, Nizozemska ili Belgija - pa tako posredno i cijela Evropska unija - žele da njihovi brodovi imaju pristup britanskim vodama i kažu da je postizanje “poštenog dogovora” o ribarstvu preduvjet za sporazum o slobodnoj trgovini bez carina ili poreza na ostale robe.
Neovisna ili zajednička politika
UK je 31. januara 2020. napustio sada 27-članu EU, tri i pol godine nakon što je zemlja 23. juna 2016. s oko 52 posto glasova na referendumu izglasala prekid članstva dugog skoro pet desetljeća.
Prijelazno razdoblje započelo je 1. februara 2020. i traje do 31. decembra 2020.
U skladu sa Sporazumom o povlačenju, koji je postignut nakon također dugogodišnjih pregovora, to prijelazno razdoblje se, da je to zatraženo do 30. juna 2020., moglo produžiti na dodatne dvije godine.
UK i Evropska komisija slažu se da je cilj sporazuma slobodna trgovina bez ikakvih ograničenja na uvoz ili izvoz, odnosno nulte carine i nulte kvote.
Ono oko čega se ne slažu je to što Evropska komisija inzistira da politika nultih carina i nultih kvota zahtijeva da se UK obveže na “nulti damping”, ali i da se dogovore i u sporazum ugrade i pitanja ribarstva, britanskog financijskog sektora, sigurnosti te pitanje Sjeverne Irske i Republike Irske, kako je to Evropska komisija i naveli u direktivama za pregovore s UK-om.
- Kabinet britanskog premijera: Okončani trgovinski pregovori sa EU
- Britanski premijer: Sporazum sa EU do 15. oktobra, u suprotnom svako svojim putem
Velika Britanija željela bi da se ova pitanje riješe nizom zasebnih sporazuma koji pokrivaju ribarstvo, sigurnost i druga područja poput avijacije i nuklearne suradnje. Johnsonova vlada namjerava razviti “odvojene i neovisne politike” i u pitanjima kao što su imigracija, konkurencija, okoliš, socijalna politika i zaštita podataka, kako je to navela u svom pregovaračkom pristupu.
Bruxelles je proteklih sedmica optimistično, ali oprezno ažurirao informacije o pregovorima, tvrdeći da je postignut “bolji napredak” kako se bliže kraj godine i krajnji rok, ali dvije se strane još uvijek spore posebno oko ribolova.
Evropska komisija nastoji da dogovor o ribarstvu bude dio trgovinskog sporazuma, umjesto da bude odvojen, kao što je slučaj s aranžmanom koji Bruxelles ima s Norveškom. EU ima zajedničku politiku za ribarstvo koja omogućuje pristup ribarima iz bilo koje zemlje vodama druge članice EU-a do 22 kilometra (12 nautičkih milja) od njene obale.
Francuska, Danska, Nizozemska i još nekoliko članica EU-a ostvaruju 40 posto ulova ribe u britanskim vodama. UK bi bez dogovora o ovom pitanju, a prema Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravu mora, imao tzv. ekskluzivnu ekonomsku zonu koja bi se protezala maksimalno 200 kilometara od britanske obale ili do pola morskog puta prema drugoj zemlji ako je ta razdaljina manja od 200 kilometara.
Prema zajedničkoj ribarskoj politici EU-a, ribolovne kvote se raspodjeljuju između zemalja članica koje to dalje distribuiraju ribarima. Britanija nije imala ribarski kapacitet da iskoristi svoje kvote i oko polovice svoje kvote je (pro)davala stranim kompanijama. Prema podacima koje je objavio BBC, više od 60 posto britanske ribolovne kvote hvataju strani brodovi.
Ribarska industrija, naime, čini samo 0,05 do 0,12 posto BDP-a Ujedinjene Kraljevine u proteklih nekoliko decenija, što znači da je u fiskalnom smislu relativno nebitna. Prema britanskom Uredu za nacionalnu statistiku, ribolov je britanskom gospodarstvu 2018. donio 784 miliona funti ili oko 876 miliona eura. Za usporedbu, britanska industrija financijskih usluga vrijedila je 132 milijarde funti ili oko 174,53 milijarde eura.
Međutim, dok je ekonomski utjecaj ribarstva nizak, onaj politički je velik, posebno za Francusku. Zadržavanje nadzora Ujedinjene Kraljevine nad svojim obalnim vodama je jedno od glavnih pitanja za tzv. Brexit čistunce i svako hipotetsko popuštanje premijera Borisa Johnsona po ovom pitanju izaziva negodovanje članova i zastupnika njegove stranke. Od dogovora o ribarstvu ovisi i ionako niska podrška njegovoj stranci u Škotskoj, čiji su građani na referendumu 2016. većinom bili za ostanak u EU, kako je ocijenio list The Guardian.
Naime, u Engleskoj i Walesu, gdje je većina glasala za Brexit, strancima je (pro)dano više od polovice njihove ribolovne kvote. U Walesu, kojem je dodijeljen mali udio u britanskoj kvoti, ta je vrijednost čak 85 posto godišnje vrijednosti, a većinu drži jedna velika kompanija.
No, u Škotskoj, koja drži oko 60 posto britanske kvote, samo je četiri posto godišnje kvote u 2019. godini bilo u stranim rukama. U Sjevernoj Irskoj ta je brojka bila samo dva posto.
Ribarska politika također je jednako velika stvar s druge strane Kanala, s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom koji traži svaku podršku uoči izbora zakazanih za 2022. godinu. Macron izričito navodi da francuske ribarske porodice ne mogu biti žrtvovane zbog britanskog izlaska iz EU, kako je prenio Le Monde.
Dogovor o novim kvotama
Sporni dio je tzv. Klauzula o pregledu, odnosno pregovori i cjenkanje oko ribolovnih kvota u sljedećim godinama. Britanska strana se zalaže za reviziju kvota svake tri do pet godina dok Bruxelles zahtijeva da se revizija kvota radi svakih deset do petnaest godina.
Britanski dužnosnici smatraju da bi Norveška - država koja nije članica EU-a, ali jeste Evropske ekonomske zone i Šengena i koja svake godine pregovara s EU-om o ribolovnim kvotama - trebala biti model za dogovor o zajedničkim kvotama nakon Brexita.
Pariz je inzistirao na zadržavanju statusa quo, prema kojem ribolovni ulov 1970-ih čini osnovu današnjih kvota. Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje je čvrsto odlučno zamijeniti zajedničku EU ribarsku politiku sustavom “zonskog vezivanja” koja bi značila značajan porast kvota za britanske ribarske flote budući da one iz 1970-ih smatra nerealnim.
Trenutno je britanska ekonomska zona dio zajedničkih voda EU-a. Ujedinjeno Kraljevstvo prima fiksni udio na temelju toga koliko su njegovi ribari ulovili tokom referentnog razdoblja između 1973. i 1978.
Prema novom sistemu koji je predložila Velika Britanija, dvije strane dogovorile bi se koliki je postotak zajedničkih zaliha svake godine povezan sa svakom od njihovih evropskih ekonomskih zona. Kvote za ulov bile bi organizirane u skladu s tim postotkom. Ako se ne dogovore godišnje kvote, ribarske flote zemalja članica EU-a ostaju izvan britanskih voda.
Francuski, belgijski, nizozemski i irski ribari u Engleskom kanalu/La Manchu, Sjevernom i Irskom moru već su upozoreni da bi mogli izgubiti ribolovnu zonu u kojoj su hvatali ribu decenijama i da bi mogli biti ograničeni na uski pojas u svojim teritorijalnim vodama.
Međutim, ne radi se samo o tome gdje se riba može uloviti, već i o tome gdje se riba može prodati.
To je posebno važno jer se većina ribe koju su uhvatili britanski ribari izvozi, dok se većina ribe koja se jede u Velikoj Britaniji uvozi. Od sve izvezene ribe, otprilike tri četvrtine se prodaje unutar EU. Neki dijelovi britanske ribolovne industrije - poput ulova školjkaša - potpuno ovise o izvozu i propali bi kad bi se iznenada suočili s carinama ili porezima.
Velika Britanija tvrdi da pristup tržištima ne bi trebao imati nikakve veze s pristupom ribolovnim vodama.
No, EU vezu čini eksplicitnom. Bez dogovora o ribarstvu, inzistira Evropska komisija, neće biti posebnog pristupa jedinstvenom tržištu EU-a.
BBC navodi da će kompromis vjerojatno uključivati to da Ujedinjeno Kraljevstvo garantira određenu razinu pristupa brodovima iz zemalja članica EU-a koja je niža (ali ne toliko niža) od one koju imaju sada.
Sa svoje strane, EU će morati pristati na veću kvotu za Veliku Britaniju što znači da se, zapravo, ništa neće promijeniti.
