Dok se očekuje da će svjetska populacija nastaviti da raste, mnoge zemlje se suočavaju sa ozbiljnim demografskim padom zbog niskog nataliteta i velike stope emigracije što vodi do starenja i smanjenja ukupnog broja stanovnika.
Na listi 20 zemalja koje se suočavaju sa ‘kolapsom populacije’ nalaze se i Sjeverna Makedonija, Albanija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija – predviđanja su da će od 2020. do 2050. zabilježiti demografski pad od 10,9 posto za Sjevernu Makedoniju pa sve do 18,9 posto za Srbiju. Na dvadesetom mjestu ove liste se nalazi Italija a na prvom Bugarska kojoj se predviđa demografski pad od 22,5 posto.
Za Zašto? Radija Slobodna Evropa, novinar i politički analitičar, dopisnik londonskog The Economista, Tim Judah govori o "začaranom krugu" demografskog pada na Balkanu.
RSE: Zašto su države Balkana među top 20 zemalja suočenih sa “kolapsom populacije”?
Judah: Priča svake zemlje je različita. Ali kada se govori o zemljama Zapadnog Balkana manje-više se govori o istom kontekstu.
U osnovi ono što se događa u zemljama Zapadnog Balkana je nešto vrlo jedinstveno. To znači – simultano se vide simptomi bogatih zemalja, što znači da ljudi žive relativno duge živote, ali pokazuju se i simptomi siromašnih zemalja, što znači da ljudi emigriraju.
Međutim, istovremeno, kao i u bogatim zemljama, natalitet je u kolapsu. Zato imamo tu iznenadnu krizu. Ne samo Zapadni Balkan već i dio Centralne Evrope i Istočne Evrope, takođe. To je ono što se trenutno dešava.
Brojke padaju, ljudi odlaze...
RSE: Da li je novac osnovni motiv? Vi u svom tekstu (pod naslovom: Bye, Balkans: a Region in Critical Demographic Decline/Zbogom Balkane: region u kritičnom demografskom padu) navodite da je sam region postao selo u globalizovanom svijetu i da svako želi i može otići negdje drugdje – kao da je naslov Kunderinog romana Život je negdje drugdje postao životni moto…
Judah: Da, ljudi mogu da odu na druga mjesta. Ali zapravo, to da ljudi sa Balkana ili iz Istočne Evrope odlaze nije ništa novo. Razlika je u tome da su u prošlosti žene imale petoro djece ili sedmoro djece, a danas od tog velikog broja djece došlo se na bukvalno na nemanje djece.
Na primjer, u Bosni žene imaju 1,26 djece. Postotak prosječne stope nataliteta je 2,1. Postoji jedna kalkulacija koja uključuje 200 zemalja na svijetu a Bosna je, na primjer, na 190 mjestu od 200 zemalja.
Moldova, koju bih nazvao širim Balkanom, koja je sa druge strane Rumunije, bilježi još gore stanje – 199 mjestu od 200 mjesta.
U osnovi sve zemlje bivše Jugoslavije – sve osim Kosova – imaju nižu stopu nataliteta – na Kosovu je ona relativno visoka. Ali cijela regija ima generalno nisku stopu nataliteta.
Problem je u tome što će brojke padati ako ljudi odlaze i u isto vrijeme nemaju djecu.
Nije sve u novcu...
RSE: Naveli ste u tekstu primjer Poljske i Ukrajine – Poljaci su otvorili vrata Ukrajincima – koji su došli na mjesta ljudi koji su emigrirali iz Poljske…
Judah: Poljska jedno od nekolicine mjesta, koja je na taj način rješila nedostatak radne snage što je jedna od posljedica emigracije. Na sreću za Poljsku, tu je Ukrajina koja je u djelimičnom ratu, isto tako, mnogo je siromašnija od Poljske.
Poljaci su dugo vremena olakšavali Ukrajincima da dođu da rade. Sve zavisi i od doba godine jer postoji cirkulacija posla i potrebe za poslovima i radnicima. Ali gotovo u svakom trenutku je negdje milion Ukrajinaca u Poljskoj ako ne i više.
Razlika između Poljske ili Bosne ili Poljske i Albanije jeste to da ljudi žele da odu...
Razlika između Poljske ili Bosne ili Poljske i Albanije jeste to da ljudi žele da odu, i ima ljudi koji žele da odu da rade u Poljsku. Ali koliko je meni poznato nema baš mnogo ljudi koji žele da dođu i rade u Bosni ili Albaniji iz inostranstva.
RSE: Šta vlade mogu da urade po ovom pitanju i da li nešto poduzimaju?
Judah: Vlade ne rade mnogo ali takođe ne mogu baš puno ni da urade. Na primjer u Hrvatskoj ograničen broj ljudi može dobiti neke olakšice na stambene kredite kako bi se ohrabrili parovi da imaju djecu. U Srbiji imate socijalne dodatke za žene koje imaju djecu.
Nekoliko zemalja je uvelo određenu politiku, ali zaista to nikada neće biti dovoljno ili vrlo teško da će biti dovoljno.
Ako se vratimo na Istočnu Evropu, Poljska je dala veliku količinu novca siromašnijim porodicama kako bi ih ohrabrila da imaju djecu. Da li im je taj novac pomogao? Nema dokaza koji pokazuju da su ih ti novci ohrabrili da imaju više djece.
Čak i da ima više novca ostaje nejasno da li će se ovaj demografski problem promijeniti.
Čak i da ima više novca ostaje nejasno da li će se ovaj demografski problem promijeniti.
Drugo mjesto koje treba sagledati, koje pokazuje da nije sve u novcu, jeste Istočna Njemačka. Tamo nema nedostatka novca kao u zemljama Zapadnog Balkana. Čak i u Istočnoj Njemačkoj stanovništvo nastavlja da odlazi i trideset godina nakon 1989.
Prognoza i politika...
RSE: Kakve su onda prognoze u odnosu na demografsku situaciju?
Judah: Prognoze su da će sve zemlje nastaviti da gube stanovništvo. Da li to znači da će svi otići? Naravno da neće svi otići, ali zemlje će biti manje produktivne, demografski starije, mladi će nastaviti da odlaze, takve zemlje su manje produktivne, nema dovoljno posla, biće manje investicija.
Sve to postaje jedan začarani krug – nema dovoljno posla, nema dovoljno dobro plaćenog posla, mladi će nastaviti da odlaze, ljudi sa vještinama će takođe nastaviti da odlaze.
Ako se nešto ne promijeni, situacija ne izgleda dobro.
RSE: Migracije i demografske situacije su i političko pitanje – kakve su njihove direktne političke posljedice?
Judah: Direktne političke posljedice su potpuno bacanje potencijala ljudi. Bacanje jednog ljudskog potencijala koji bi se mogao iskoristiti kod kuće.
Trenutno, mnogi političari ne znaju šta da rade. Veoma su sretni što ljudi odlaze u inostranstvo jer nezaposlenost pada.
Ali kakva je tu dugoročna politika ako mladi ljudi, obučeni ljudi odu u inostranstvo - onda će očigledno zemlja postati siromašnija.
Facebook Forum