Smirna Kulenović je konceptualna umjetnica, kustosica, istoričarka umjetnosti i aktivistica. Radi kao kustosica u sarajevskoj Galeriji savremene umjetnosti Brodac. U umjetničkim krugovima je najpoznatija po svome radu "Bosnian girl too" kojim je i domaćoj i svjetskoj javnosti uputila snažan protest protiv dugogodišnje viktimizacije žene iz BiH.
RSE: U Pozorištu mladih u Sarajevu upravo je snimljen svjetski poznati program BBC world servisa "The arts hour on tour". Riječ je o mjesečnoj emisiji o umjetnosti, koja istražuje savremenu kulturu u velikim gradovima širom svijeta. Među odabranim za snimanje ste i vi. Koliko je to bitno i za Vas i za glavni grad BiH, ali i generalno za kulturnu scenu u BiH?
Kulenović: Velika mi je čast što sam jedna od pozvanih za taj program BBC-a. Kontaktirali su nas već prije tri mjeseca. Cilj im je bio da prezentiraju Sarajevo kao jedan progresivan grad, u kom se kulturna scena razvija, u kome mladi umjetnici doprinose novom identitetu grada. Mislim da za cijeli naš grad i državu treba da bude ogromna čast što je BBC upravo odabrao ovaj trenutak i ovaj prostor da govori o jednoj puno boljoj budućnosti za sve nas.
RSE: Pored ovoga, već od 10. oktobra Vaši radovi su predstavljeni u Historijskom muzeju BiH, u okviru izložbe "Savremeni kontekst u oslikavanju socijalističkih slika". Kakve su te socijalističke slike?
Kulenović: Mi smo, kao umjetnici, bili pozvani da reagujemo na zbirku iz jugoslovenskog perioda u samom Muzeju. Ta zbirka je već godinama bila u depou, nije bila izložena. Tako je prvi put stvorena komunikacija između te prošlosti, tog socijalističkog nasljeđa, i sadašnjosti, jednog demokratskog, kapitalističkog sistema u kojem živimo.
Budući da pripadam novoj generaciji, koja se ne sjeća vremena socijalizma, već o njemu možemo samo čitati i gledati filmove, bilo mi je zanimljivo reagovati na portrete Josipa Broza Tita koji su bili izloženi u jednom ćošku. Njih je jako puno. Oni svi isto izgledaju i predstavljaju idealnu ideju odličnog predsjednika, kojeg su ljudi posmatrali za vrijeme Jugoslavije.
Performansom protiv fašizma
RSE: Na VIII Banja Luka Art festivalu ste izveli performans "Čista krv". Za one koji ne znaju, radi se o najvećem monumentalnom radu u javnom prostoru. Vi ste u banjalučkoj industrijskoj zoni Incel očistili dva kilometra ulice krvlju. Odakle takva ideja i šta je bio cilj?
Kulenović: Meni je bilo, prije svega, drago da sam pozvana u Banjaluku od lokalnih umjetnika i ekipe koja organizuje Banja Luka Art festival, budući da je i dalje jako rijetka saradnja na relaciji Sarajevo - Banja Luka.
Odlučila sam reagovati ne samo na sadašnjost. Nedavno se dogodila ekološku katastrofu u industrijskoj zoni Incel. Pored toga, tu je i problem migranata. Na prostoru grada Banja Luka je ilegalno pomagati migrantima. Prema njima se odnosi kao prema jednoj prljavoj krvi.
Budući da je to retorika fašizma protiv kojeg se borim, a referirajući i na samu prošlost, na brojne ratne zločine i zločince prema kojima se odnose u jednom velikom dijelu BiH kao da su to herojski činovi, željela sam adresirati i prošlost i sadašnjost u kontekstu tog fašističkog narativa čiste krvi. Time se svakih dvadeset godina želi istrijebiti jedna vrsta ljudi, da bi ta druga, čistija, živjela. To je bio jedan simbolički akt u kojem sam dva kilometra, na koljenima, "čistila" tu ulicu crvenom bojom, koja reprezentira krv.
RSE: Kako su posjetioci reagovali?
Kulenović: Bilo je jako zanimljivo. Čak me bilo i malo strah postaviti jedan takav rad u Banjaluci. Tih nekih četrdesetak ljudi koji su došli na sami performans, zaista pripadaju nekoj alternativnoj sceni. Bilo je mnogih koji su suosjećali i sa mojom patnjom kroz taj performans, pa su i plakali. Bilo je raznih komentara nakon samog performansa, koji su bili pozitivni. Na žalost, bilo je i jako puno prijetnji i negativnih, fašističkih poruka, koje sam primila nakon performansa, pa čak i nekih komentara koje su mi građani Banjaluke, uputili nakon samog performansa, koji su meni bili jako teški za čuti.
RSE: Možemo li znati o kakvim se komentarima radi ili to ne želite dijeliti?
Kulenović: Ne bih konkretno ulazila u detalje. Poruke su bile u smislu - otkuda sada meni pravo, kao osobi iz Sarajeva, da dolazim tu i govorim o ratnim zločinima. Otkuda meni uopšte pravo nazivati nekoga fašistom i tako dalje. Iako smo svjesni politike koja se vodi u BiH, imam i veliki dio ljudi koji bi ponovo voljeli da dođe do rata, do novih ubijanja. Neke poruke su bile i u tom nekom kontekstu da treba pobiti, ubiti, silovati i tako dalje. To mi je jedan od najtežih radova koje sam ikada uradila, baš zbog tih poruka koje sam primila poslije.
RSE: Vaš najpoznatiji rad većini u svijetu je "Bosnian girl 2". Radi se o plakatu na kom ste Vi u bijeloj potkošulji. Ljutito i odlučno gledate u objektiv fotoaparata, te pokazujete srednji prst na obje ruke. Pretpostavljam da takva vrsta odnosa o onome što mi živimo ovdje u BiH ne prolazi bez reakcija, kao što nije ni performans "Čista krv". Koliko je bitno da umjetnici na svoj način progovaraju o onome što tišti društvo u BiH?
Kulenović: Mislim da je najvažnije što kao umjetnici možemo raditi upravo to, bez obzira na to koliko treba da se bavimo i nekim formalnim i lijepim temama i umjetnosti. Kada razumijemo koncept i situaciju u kojoj se nalazi država u kojoj živimo i djelujemo, itekako imamo moć da mijenjamo stvari i da otvaramo nove teme, što je jedna od osnovnih motivacija mog rada "Bosnian girl 2".
U radu se ne referiram samo na BiH, već i na odnos EU i internacionalne zajednice generalno, prema ratnim zločinima i ratovima. Oni jako puno puta imaju mogućnost spriječiti nešto, zaustaviti. Oni to posmatraju, zauzmu neki pozitivni položaj i tek kada se sve završi, dolaze tu kao ljudi koji će nam govoriti o pravdi i odlučivati u naše ime, o tome šta jeste pravda.
Taj moj čin je bio upravo poticaj svima da uzmemo stvar u svoje ruke i da na jedan odlučan način pokažemo gdje su granice i našeg vlastitog tijela, odnosno nas kao žena i umjetnica u BiH. Pokazujem koliko toga razumijemo danas, nakon svih tih brojnih godina koje su prošle, nakon rata i koliko ne želimo da se takve stvari ponove.
RSE: Vi stvarate i zvan granica BiH. Dobitnica ste granta jedne portugalske fondacije koja podržava mlade umjetnike iz čitavog svijeta. Na Coventry Biennial of Contemporary Art, u Britaniji, izlagati ćete svoj zvukovni rad. Možete li nam pojasniti o čemu se konkretnije radi?
Kulenović: To je bijenale savremene umjetnosti. Ove godine imam sreću predstavljati BiH na njemu. Pozvana sam da izložim svoj zvučni rad. Taj rad sam počela kao seriju radova u kojima dotičem pitanje novih tehnologija u kreaciji same umjetnosti. Rad se bazira na jednom fizikalnom zakonu, na nivou samih ćelija, gdje ćelije razmjenjuju svoje materijale i same se razmnožavaju.
Po principu razmnožavanja ćelija sam i komponovala upravo tu zvučnu instalaciju koja je generativnog karaktera. Ona se uvijek mijenja, svaki put kada neko uđe u prostoriju. Rad je već otvoren i bit će dostupan publici Velike Britanije narednih mjesec dana.
Imala sam veliku čast izlagati u istom prostoru gdje i jedna velika grupa koja se zove Works by Art & Language. To jedna od osnovnih grupa u istoriji umjetnosti Velike Britanije, koja se bavi odnosom tehnologije, nauke i umjetnosti.
'Potrebno je da mladi što više putuju'
RSE: Vama su tek 24 godine. Pripremajući se za ovaj intervju, pročitala sam da ste ranije izjavili da je za Vas početna tačka stvaranja - frustracija. Rođeni ste 1994. godine u Sarajevu. Zbog čega frustracija?
Kulenović: Ta izjava se odnosila upravo na ovu seriju radova, sa kojima sam završila jedan period. Posljednji rad iz te serije je rad u Banjaluci "Čista krv". Serija istražuje upravo odrastanje u jednom post-ratnom društvu, koje je u vječnoj tranziciji. Sa jedne strane smo imali sreće, mi koji smo rođeni u ratu, da se ne sjećamo baš najbolje svih ratnih dešavanja.
Međutim, sa druge strane, imamo nesreću da smo rođeni u društvu u kojem konstantno postoji referiranje na ono što je postojalo prije, u smislu kako je sve prije bilo bolje, za vrijeme Jugoslavije, sada više niko nema ni para, ni zdravstveno osiguranje, nemamo dobro obrazovanje i tako dalje. Kroz samo odrastanje se u svima nama nakupila reakcija - zašto smo mi rođeni u ovakvom društvu, zašto baš sada, zašto se nismo rodili u nekoj drugoj državi i tako dalje.
Iz svega toga sam izvlačila ove posljednje dvije godine, inspiraciju za performanse kojima sam adresirala da mi, kao umjetnici, možemo tu frustraciju pretvoriti u kreativni čin.
Upravo ovim radom, koji je postavljen na bijenalu u Velikoj Britaniji, bavim se upotrebom umjetne inteligencije u stvaranju slike. Prelazim u jedan novi odnos prema umjetnosti, gdje, nakon te frustracije, ipak treba doći jedan novi izlaz iz svega. Trebamo ići dalje.
RSE: S obzirom na ulaganja koja ova država, odnosno predstavnici vlasti u ovoj državi, imaju spram kulture i umjetnosti, namjeravate li napustiti BiH?
Kulenović: Svakako je potrebno da mladi putuju što više i da se obrazuju vani, što i ja radim. Trenutno sam na jednom postdiplomskom studiju u Austriji, gdje zapravo izučavam upotrebu nove tehnologije za umjetnost.
Ne želim zauvijek napustiti BiH. Imam neki odnos i ljubav prema mjestu u kom sam rođena. Konstantno pokušavam da odlazim, da učim nešto novo i da se vraćam, da djelujem ovdje i da mijenjam stvarnost ovdje. Mislim da je nemoguće da umjetnici, koji žele da napreduju, budu tokom čitave godine u BiH. Situacija je takva da ovdje niti imamo fondove, niti podršku same države, nemamo ni muzej savremene umjetnosti. Mnogo se ne cijene ljudi koji se ne bave samo slikarstvom ili nekim tradicionalnim umjetničkim stvarima.
Ne vidim neki problem u odnosu društva BiH prema mojoj umjetnosti. Mislim da itekako ljude ovdje dotakne moderna umjetnost i razgovara se o njoj. Naravno, internacionalno, postoji mnogo veće tržište, mogućnosti instaliranja i izlaganja. Zaista želim ostati ovdje, u nekoj relaciji sa državom iz koje dolazim.
Facebook Forum