(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Ove sedmice dnevnik za RSE vodio je Eugen Jakovčić, medijski koordinator u Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću, bivši novinar i aktivist za ljudska prava.
Subota, 18. svibnja
Budim se s lošim predosjećajem. Dan je službene komemoracije u Bleiburgu, u organizaciji Počasnog bleiburškog voda, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i supokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine. Svi se mediji od ranog jutra slikom uživo javljaju iz Bleiburga. Marko mi savjetuje da ne pratim prijenos, ali zanima me razvoj situacije. Već se tjednima prenose reakcije iz Austrije, koja kao nikada do sada odašilje vrlo jasne poruke da je ustaškim dernecima na Loibaškom polju došao kraj.
Pridodamo li tomu i vikend prije izrečenu poruku pape Franje u vezi upitne kanonizacije kardinala Stepinca, svjedočimo kao nikada prije snažnom pritisku na Hrvatsku da se već jednom prestane veličati ustaška NDH. Žalosno je, ali ipak ohrabrujuće, da Vatikan i Austrija s teškim nasljeđem nacističke kolaboracije drže lekciju Hrvatskoj koja se kao niti jedno društvo u Europi olako odrekla svog antifašizma predvođenog komunistima, Titom i partizanima. Po završetku prijenosa komemoracije i pod vidnim šokom, gasim TV i portale. Uzimamo psa, zapadnoškotsku terijerku Veru i krećemo u ostatak subote. Vrijedi popiti kavu u Kinu Europi – dok još možemo.
Nedjelja, 19. svibnja
Po povratku iz jutarnje šetnje s Verom, još uvijek pod dojmom jučerašnje komemoracije, u ruke uzimam knjigu koja me okupira ovih dana, Snyderova „Krvava prostranstva“ (Fraktura, 2018.). Čitajući knjigu, ne mogu a da ne razmišljam o jučerašnjim događajima. Jasno je da nema spora da su osvetničke likvidacije zapovjednika i pripadnika ustaških, domobranskih, belogardejskih, četničkih postrojbi i članova njihovih obitelji za svaku osudu i da se treba pokazati pijetet prema ubijenima. No neprihvatljivo je što se u Bleiburgu već desetljećima prešutno odobrava i brani ideologija pod čijim je zastavama proveden Holokaust nad Židovima i genocid nad Srbima i Romima, kao i teške povrede ljudskih prava svih onih koji su percipirani kao neprijatelji NDH, među kojima su bili i brojni Hrvati.
Stradale na Bleiburgu treba komemorirati s mjerom i osjećajem, prvenstveno vodeći računa o drugima, ne upadajući o neodrživu tezu o sukobu dvaju totalitarizama, jer Jugoslavija nikada nije bila totalitarističko društvo. Ali mnogo opasniji problem od ustaškog znakovlja na Bleiburgu taj je što su tijekom devedesetih u javnom mnijenju dominirale najprimitivnije predrasuda koje su ušle u službene dokumente, udžbenike, i cijeli sustav. Ustaška ideologija nerijetko se smatrala obrambenom strategijom hrvatstva. HDZ i Franjo Tuđman ostavili su nam u naslijeđe jedan potpuno neosviješten odnos prema ustaštvu, i tako je sve do danas.
Ponedjeljak, 20. svibnja
Novi radni tjedan započinjem u Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću, gdje me se može pronaći gotovo svaki radni dan već posljednjih deset godina. Današnji je plan obaviti posljednje pripreme za sutrašnji odlazak na teren s kolegicom Božicom. Ići ćemo u Bogdanovce, selo pokraj Vukovara, gdje su u studenome 1991. počinjeni brojni zločini nad tamošnjim nesrpskim stanovništvom. U dogovoru s kolegama iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo cilj nam je upoznati obitelji devetero ubijenih civila s informacijama u vezi početka suđenja osumnjičeniku, Bošku Soldatoviću, koje uskoro kreće u Beogradu. Fond za humanitarno pravo jedna je od rijetkih organizacija koja, slično kao i Documenta u Hrvatskoj, prati sva suđenja za ratne zločine i zastupa obitelji žrtava u građanskim i kaznenim parnicama.
Utorak, 21. svibnja
Budim se nešto ranije nego inače, skupljam Božicu u Dugom Selu i krećemo prema Bogdanovcima. Kolegica Božica i ja zajedno radimo već deset godina, ali nemamo prilike često ovako blisko surađivati i zajedno biti na terenu. Ona je Documentina istraživačica koja već godinama provodi istraživanje na dokumentiranju ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991. – 1995. s ciljem zaustavljanja političke i ideološke manipulacije žrtvama rata u RH stvaranjem dostupnog i provjerljivog poimeničnog popisa svih poginulih i nestalih. U Bogdanovcima smo cijeli dan, vrijeme provodimo s obiteljima devetero ubijenih civila albanske nacionalnosti. Svi su 70-ih s obiteljima s Kosova stigli u Slavoniju i katoličke su vjeroispovijesti.
Nakon početne nesigurnosti i bojazni, obitelji s nama razgovaraju s velikim povjerenjem. Nakon posjeta jednoj i prije posjeta drugoj obitelji, u središtu gotovo pustog sela nailazim na spomenik ubijenima civilima i braniteljima tijekom Domovinskog rata. Na njemu se nalaze i imena ubijenih u II. svjetskom ratu, „od strane partizana i četnika na križnim putevima, tijekom likvidacija bez suda“. Revizionisti ne prežu ni pred čim da bi rehabilitirali ustašku ideologiju. Ludilu revizionizma kao da nema kraja.
Srijeda, 22. svibnja
Kako sam znao da ću se kasno vratiti s terena, nisam planirao previše obaveza za danas. Sastajem se samo s Dragom Pilselom, novinarom i teologom. Dogovaramo strategiju i sljedeće korake u vezi realizacije dokumentarnog filma koji zajednički pripremamo vezano za turbulentnu prošlost njegove obitelji tijekom 20. stoljeća. Nakon što smo u travnju odradili dvotjedno snimanje u Argentini i Paragvaju, prateći put Adolfa Pilsela, Dragina oca, sad je pred nama pregled sirovog materijala, detaljna razrada scenarija i skupljanje sredstava. Drago je valjda jedini Hrvat koji se suočio s ustaškom prošlošću svoje obitelji. On javno godinama svjedoči detalje iz traumatične prošlosti vlastite obitelji, kao i osobne zablude tijekom odrastanja unutar ustaške emigracije u Argentini.
Četvrtak, 23. svibnja
Gdje god se okrenem, koji god portal ili medij otvorim, odsvuda iskaču EU izbori. Stranke, koalicije, liste, kandidati, ne mogu ih sve ni pojmiti. Od brojnih kampanja i PR skečeva, za oko mi je zapela tek manjinska lista SDSS-a, stranke Milorada Pupovca, sa svojom medijskom kampanjom, na ćirilici i latinici „Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?“ Na jednom od plakata spomenute liste za EU izbore, s likom Milorada Pupovca, u centru Zagreb, u blizini zgrade MUP-a, nepoznat netko je napisao „Zakolji srpsku djecu. Ubi Srbina“. I još je to gramatički neispravno „ubi“ ukrasio zlokobnim „U“, valjda da ne bude zabune. Slično se dogodilo u Rijeci, Splitu, Šibeniku, Sisku i drugim mjestima diljem Hrvatske. Očekivano i nimalo iznenađujuće, o tim su incidentima mediji objavili razmjerno šture informacije, a državni dužnosnici i institucije nisu javno reagirali.
Petak, 24. svibnja
Danas me očekuje još jedan užurban dan, uvertira u radni vikend. Nakon timskih sastanaka i planiranja u Documenti, bavim se posljednjim pripremama za Sarajevo, slijedi nam nastavak snimanja emisije unutar TV serijala „Vrijeme suodgovornosti“ u sklopu Inicijative za REKOM na Face TV-u. Gošća je Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo i kolegica s kojom surađujem već više od deset godina u zagovaranju REKOM-a, kao buduće regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriju nekadašnje SFRJ od 01.01.1991. do 31.12.2001. Njezin je osnovni zadatak da brojke zamijenimo imenima i da znamo kako su život izgubili civili, a kako pripadnici oružanih formacija tijekom ratnih sukoba.
Koalicija za REKOM u ovom trenutku uporno moli Vlade zemalja u regiji da se sve činjenice objedine i sistematiziraju te da REKOM nastavi posao na utvrđivanju činjenica prema jedinstvenoj metodologiji. Predvečer, Marko i Vera, po tko zna koji put, voze me na aerodrom; snimanje emisije i sastanak s Natašom očekuju me rano ujutro.
Facebook Forum