Đorđe Tomić, politikolog iz Banja Luke, za 'Zašto?' objašnjava zbog čega Republika Srpska formira Ministarstvo za evropske integracije i međunarodne odnose, i da li se to kosi sa ustavnim ingerencijama države koja je nadležna za međunarodne odnose.
- Zajednički nastup
Republika Srpska, isto kao Federacija BiH i kantoni, do neke mjere ima određene zakonske i ustavne mogućnosti da provodi nekakve spoljnopolitičke aktivnosti, da djeluje u inostranstvu i da ulazi u različite odnose.
Osim toga, evropske integracije, ukupno, podrazumijevaju u velikoj mjeri i podstiču djelovanje i umrežavanje i podržavnih institucija i drugih nivoa vlasti osim strogo državnog.
To je dio suštine, zapravo, čitavog tog evropskog projekta.
Međutim, to je jedna strana problema, jedna strana ove priče.
Na drugoj strani je problem što godinama imamo projektovanu i svjesno održavanu klimu nepovjerenja između naroda i entiteta.
Milorad Dodik, koji godinama zasniva svoju politiku na pokazivanju da BiH ne može opstati kao država, sada ima problem da pokaže da su njegove namjere u ustavnim okvirima, da su zakonite i da su potpuno posvećene nakakvom modernom i višeslojnom funkionisanju BiH.
Bilo kakve aktivnosti koje izvodi ili Republika Srpska, Federacija BiH ili bilo koji kanton, ili čak i opštine i druge organizacije i institucije, moraju ne samo biti u skladu s Ustavom, već je prije svega neophodno radi stabilnosti i radi naše zajedničke dobrobiti da sve to bude zajedno uklopljeno u jednu širu spoljnu politiku BiH kao cjeline, u jednu zajedničku spoljnu politiku, u jednu zajedničku spoljnopolitičku poziciju.
E, tu nastaje onaj najveći ključni politički problem da mi nismo uspjeli da izgradimo do sada konsenzus za nekakve osnovne i vrlo primjenljive i jasne praktične konture te zajednička vanjske politike.
Imamo i nedavno usvojenu zajedničku strategiju, međutim ona ne može do detalja u praksi da pomogne da se riješi ovaj problem, da znamo zapravo na čemu se slažemo i na čemu se gradi zajednički nastup.
- Izazivanje nepovjerenja
Posebno je problem u tome što se ignoriše jedan veliki pojas zajedničkih interesa svih u BiH, i taj veliki krug zajedničko interesa mogao bi biti odlična osnova za uspostavljenje jedne spoljne politike koja bi bila koherentna i koja ne bi dovodila u pitanje bezbjednost bilo koga ili proizvodila strah, nezadovoljstvo i bojazan od budućnosti.
Ako godinama imamo projektovanu politiku izazivanja nepovjerenja i stalnog odbijanja da smo zaista u jednoj državi, koju valja graditi ovako složenu kakava jeste, onda je sad teško odjednom tražiti povjerenje i reći da je sve to u skladu sa Ustavom i da je svima samo na umu dobrobit.
To je problem što ovi svi potezi koji se rade možda mogu u nekim drugim okolnostima djelovati potpuno moderno i savremeno, u skladu sa Ustavom i u skladu sa tendencijama u svjetskoj politici, koja je složena i koja nije samo stvar država, naravno.
Ali, u ovim uslovima strateški građenog nepovjerenja kroz decenije, naravno da izaziva bojazan i probleme i na drugoj strani.
I tako je ne samo sa strane Republike Srpske, tako je i sa druge strane kada se koriste pozicije zajedničkih institucija da se propagiraju neki uži interesi.
Imali smo taj slučaj recimo u vrijeme ministra Zlatka Lagumdžije koji je kao šef diplomatije BiH znao da napravi neki istup koji nije u interesu svih građana BiH.
Ali u ovom slučaju, imamo jednu institucionalnu izgradnju koja u ovim okolnostima izaziva nepovjerenje zato što godinama nije napravljena osnova da kažemo, mi smo složena država koja funkcioniše na moderan način, ima svoje različite nivoe koji se mogu baviti spoljnopolitičkim djelatnostima, ulaziti u ugovore, sklapati nekakve kompakte, saradnje i tako dalje, a opet da to ne naruši čitav sistem.
Dakle, to je nešto što valja zaraditi, i što jedni kod drugih moramo u BiH zaraditi da bismo mogli da se relaksiramo i da kažemo nije izazov i nije problem.
- Pravljenje napetosti
Postoji ogromna razlika između spoljne politike na više nivoa, koja se kod nas silom prilika mora voditi, i paralelnih spoljnih politika koje se sukobljavaju i koje mogu predstavljati novi izvor konflikta.
Zavisi od ukupnog ostatka vođenja i države i političkog dijaloga i spremosti na kompromis i građenje konsenzusa hoćemo li otići u jednu ili drugu stranu.
Sada smo bliži, naravno, zahvaljujući toj projekciji višegodišnjoj, tom konceptu paralelnih spoljnih politika koje se isključuju međusobno, a to ne može nikome donijeti ovdje dobro.
Osim tog problema, mislim da je posebno pitanje koliko Republika Srpska ima resurse da ispuni ciljeve postavljene novim institucijama, s obziro da je i dosasadašnje funkcionisane predstavništava po svijetu pod znakom pitanja i njihovi kapaciteti ni do sada nisu u velikoj mjeri pokazali neku drastičnu promjenu, niti su u velikoj mjeri ta predstavništva opravdala sredstva koja su potrošila u dobrom dijelu slučajeva, niti smo u javnosti ikada vidjeli detaljne izvještaje, dobili neke jasnije povratne infomacije, da vidimo otprilike šta su nam do sada donijela predstavništa, pa šta bismo sada u odnosu na to dobili inovacijama.
Dakle, u takvom odsustvu političke odgovornosti, resursa i građenja povjerenja, institucionalne inovacije očigledno prave više napetosti nego što mogu zaista riješti probleme, uključujući i samu Repbliku Srspku, za koju se deklarativno načelno po svemu udeći, kako on kaže, bori Milorad Dodik.
Bilo bi to sve jako moderno kad bi to mogla biti Valonija, jer jednoj Valoniji nije problem da radi gomilu stvari i neće nikoga zaboliti glava, ili jedna Emilija Romanja može sasvim normalno da funkcioniše u Evropi kao subjekt.
Ali kad vi radite jednu stvar na jedan način 12 godina, i onda odjednom biste da budete najmoderniji, to malo ne ide, to je druga stvar.
