Piše: Ines Šaškor
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Kada je Kolinda Grabar-Kitarović izabrana za predsjednicu Republike Hrvatske početkom 2015. godine u ured je stigla ravno iz Bruxellesa, iz sjedišta NATO-a. Bila je pomoćnica glavnog tajnika. Proputinovski mediji u Rusiji dočekali su je kao još jednu NATO akviziciju koja će Rusiji pristupiti kao "neprijatelju broj jedan".
Tri i pol godine kasnije vodeći moskovski politički dnevnik Kommersant objavljuje intervju s hrvatskom predsjednicom.
"Rusija je velika država. Bez nje se ne mogu rješavati mnoga krizna žarišta po svijetu, poput Sirije", kazala je Grabar-Kitarović i najavila posjet ruskog predsjednika Hrvatskoj. Tekst je objavljen pod naslovom "Jedva čekamo Vladimira Putina".
Kada je kao prva zapadna šefica države čestitala Putinu ponovni izbor za predsjednika Rusije Kolinda Grabar-Kitarović pozvala ga je u Hrvatsku. Premijer Plenković bio je naglašeno rezerviran.
"To je nešto što morate pitati predsjednicu. Ona razvija dijalog s ruskim predsjednikom već neko vrijeme", odgovorio je novinarima na upit je li primjereno zvati ruskog predsjednika u trenutku kada EU pojačava sankcije.
U hrvatsko-ruskim odnosima bilježe se velike amplitude. Sve Vlade slijede opću euroatlantsku politiku prema Rusiji, a predsjednici iz nje povremeno iskaču. To zbunjuje mnoge promatrače.
Na mnogim važnim adresama čuju su se pitanja o stvarnoj vanjskopolitičkoj orijentaciji Hrvatske. Pridružuje li se i Hrvatska Mađarskoj, Sloveniji, Austriji, Italiji, evropskim zemljama koje sankcije prema Rusiji ne doživljavaju kao Sveto pismo?
I na nekim domaćim adresama, osobito privrednim, sve je više upita o svrsishodnosti sankcija prema Rusiji od kojih štete ima ponajviše hrvatsko gospodarstvo. Kriza s Agrokorom, gdje su ruske banke bili glavni vjerovnici, samo je ojačala ta pitanja.
Kolinda Grabar-Kitarović svoju poziciju gradi prije svega na činjenici da je izabrana na općim izborima i ima politički legitimitet, a zbog ustavnih ograničenja praktički nema ovlasti.
Kontradiktornost je ne zamara. Za realizaciju ionako ne odgovara.
Marljiva i ambiciozna, a ne osobito opterećena vlastitim intelektualnim limitima, objektivni hendikep svoga ustavnopravnog položaja odlučila je pretvoriti u prednost. Mandat joj obiluje inicijativama svih vrsta, od kojih su neke dobre i zrele, neke površne i nedorečene, a neke dubiozne i neostvarive. Kontradiktornost je ne zamara. Za realizaciju ionako ne odgovara. Državnu politiku vodi Vlada.
Tako je jednu godinu mandata potrošila na inicijativu "Tri mora" koja politički, gospodarski i sigurnosno povezuje Baltik, Poljsku i Srednju Evropu, sve do Rumunjske. Na inicijativu se nije dobro gledalo ni u Moskvi, niti u Berlinu. Briselski krugovi doživljavali su je kao cordon sanitaire prema Rusiji, ulog u obnovljeni hladni rat, trojanski konj nove američke administracije prema Evropskoj uniji.
Potom je predsjednica učinila zaokret i svu energiju okrenula prema poboljšanju odnosa s Rusijom i sljedeću godinu tome posvetila. Posjetila je Rusiju, pozvala Putina u Hrvatsku, na svjetskom nogometnom prvenstvu naglašeno se prijateljski s njim družila.
Rukovodi se, kaže, nacionalnim i općim interesima mira i stabilnosti. Prihvaća euroatlantsku politiku prema Rusiji, kritična je prema ruskom uplitanju u jugoistočnoj Evropi, "gdje Moskva pokušava koristiti svoj ekonomski utjecaj i moćni energetski sektor kako bi ograničila utjecaj EU-a i NATO-a u tom području".
Istodobno, drži da se Rusiju ne može držati u izolaciji.
"Želimo imati dijalog o zajedničkim prijetnjama našoj sigurnosti. Moramo raditi zajedno", izjavila je u Moskvi zapadnim novinarima i uoči summita u Helsinkiju pozvala Donalda Trumpa i Vladimira Putina da pokažu odgovornost za globalnu stabilnost i transatlantske odnose.
Prema vlastitim riječima Grabar-Kitarović, ruskim vlastima otvoreno prenosi opredjeljenje za širenje NATO-a na istok, uz uvjeravanje da Hrvatska neće niti jednog susjeda nagovarati na takvu odluku. Ona mora biti autonomna.
Šefica države je s Putinom razgovarala i o sudbini Agrokora. Ne zna se je li to utjecalo na povratak ruske strane za pregovarački stol s kojega su u početku otjerani, te u rješavanje krize i konačno postizanje nagodbe.
U svakom slučaju, američki fond, zaradivši golemi novac, nije imao ništa protiv. Grabar-Kitarović sada poziva ruske banke koje opet vode glavnu riječ, da ostanu u Agrokoru i dalje razvijaju firmu, okrećući je i prema velikom ruskom tržištu. Dogovor? Solo predstava predsjednice? Ne zna se.
U drugoj važnoj oblasti, energetici, u kojoj Rusija u regiji ima velike interese, predsjednica snažno zastupa izlazak Hrvatske iz ovisnosti o ruskom plinu. Izravno je podržala američku inicijativu o gradnji LNG terminala za ukapljeni plin na Krku i o tome razgovarala i s predsjednikom Trumpom. Projekt je krenuo, ali nailazi na velike teškoće, što zbog ekologije, ali još više zbog cijene. Taj je plin naprosto znatno skuplji i nema još dovoljno zainteresiranih kupaca.
Ne može se reći, kao što se neki pribojavaju, da Kolinda Grabar-Kitarović gura Hrvatsku prema Rusiji. Ona gradi osobne odnose sa svjetskim liderima, osobito onima s velikim izvršnim ovlastima, računajući valjda da se tako rješavaju važna pitanja.
Svrstavajući i sebe među svjetske državnike, putujući po svijetu mnogo više od šefova država slične veličine, izjašnjava se o svim svjetskim pitanjima. To samo po sebi nije sporno, veličina zemlje ne smije biti prepreka njezinoj samosvijesti i dostojanstvu, ali ideje i inicijative hrvatske predsjednice često su bez težine i bilo kakvog osmišljenog plana. Da i ne spominjemo Vladu s kojom se uopće ne konzultira.
Predsjednica se upravo vratila iz Afganistana. Tamošnjem je predsjedniku sugerirala kako riješiti problem s talibanima. Pozvati ih za stol, ali uz uvjete. U Kabulu se zauzela za rješavanje migrantske krize uklanjanjem uzroka – ratova, korupcije, siromaštva, neobrazovanosti.
Dvije godine ranije izrazila je razumijevanje za politiku žice Victora Orbana i upotrebu vojske protiv migranata. Ovog proljeća s turskim predsjednikom pokušala je dogovoriti promjene izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini, ali ju je Erdogan hladno odbio. Pozvala je Aleksandra Vučića u Hrvatsku u očito nepripremljeni posjet, tokom kojega je bila uzorni domaćin, ali nakon toga ništa se nije poboljšalo u odnosima Hrvatske i Srbije. Naprotiv.
Sve što radi hrvatska predsjednica investicija je u vlastitu političku budućnost. Zaigrala je na kartu populizma i "narodne princeze", osvojila svjetski internetski malograđanski puk tokom Nogometnog prvenstva i mirno čeka – iduće izbore.
Facebook Forum