U posljednjih pola godine u Nikšiću su zabilježena tri primjera humanosti i iza sva tri stoje – žene. Šta je motivisalo tri Nikšićanke da u vremenu za koje stručnjaci često kažu da je "dehumanizovano" postavljaju i podižu ljestvice humanosti i moralnih vrijednosti?
Nikšić, grad sa samo 72.000 stanovnika što predstavlja manje od 12 odsto ukupnog broja stanovnika Crne Gore, za posljednjih pola godine upisao je tri primjera humanosti.
Sve je iz grada pod Trebjesom krenulo od Tatjane Vukićević koja se u martu ove godine odlučila da svom 20 godina mlađem komšiji Nikoli Mijuškoviću (25) donira bubreg.
Za Radio Slobodna Evropa (RSE) Tatjana Vukićević priča da je od prvog trenutka i bez potrebnih medicinskih pretraga znala da će biti kompatibilan donor Nikoli, koji je vršnjak njene kćerke. Tatjana je znala i svjedočila kako je Nikola rastao, podizao se i nosio sa bolešću.
"Šta me je motivisalo? Srce. Kako ja kažem, mene srce vodi i ja srce pratim. Dugo poznajem tu familiju i bila sam u toku sa svim dešavanjima. Znala sam kroz kakve muke prolaze. Znala sam za sve Nikoline probleme i znala sam koliko je puta bio na granici života i smrti. I u trenutku kada smo saznali da do tada potencijalni donor iz Turske nije kompatibilan, kazala sam im da ne traže više i da ću da idem sa njima i da dam Nikoli bubreg. I sve će to da prođe kako valja, imala sam taj neki unutrašnji osjećaj", kaže Vukićević.
"Tako da sam to odavno nudila ali su oni odbijali. I eto, tad je bio taj trenutak kad sa ja ugrabila i nijesam im dala da razmišljaju. A i oni (porodica Mijušković) više nijesu imali kad da čekaju jer je to bio zadnji sekund i pristali su", dodaje ona.
Prema njenim riječima, i Nikola i ona se sjajno osjećaju.
"Svakodnevno ga gledam i divan je osjećaj. Milo mi je što sam to uradila jer je neprocjenjiv osjećaj kad čovjek u životu dobije šansu da uradi tako nešto, nešto što će mu dati za ostatak života neku pozitivnu energiju, da živi veselo i da se raduje životu, da se raduje zajedno i sa Nikolom i sa mojom familijom. Zdravo mi bili! To su moji motivi", iskreno će Tatjana Vukićević.
Samo pola godine kasnije, u avgustu 2018. godine, još jedna Nikšićanka odlučila je da do tada nepoznatom sugrađaninu 30-godišnjem Iliji Bulajiću donira bubreg. Njeno ime je Konstantina Maraš. Ona je žena i mlada majka, koja za sebe kaže da "želi još djece" i koja je jednog dana telefonom pozvala Iliju i kazala da mu želi da donira bubreg.
I dok je crnogorska javnost, zatečena još jednim humanim i plemenitim gestom, saznala da su sa klinike u Turskoj stigle potvrde da je Konstatina adekvatan donor, zatečen je bio i Ilija Bulajić.
"To je teško komentarisati. To je, zapravo, pravo čudo kad vas neko nepoznat pozove i kaže – dobićete bubreg. Kad vas neko pozove da vam kaže daće vam bubreg, to je teško opisati. To je pravo čudo, koje samo Bog može da pošalje. Taj osjećaj se ne može opisati, ni objasniti", ističe za RSE Ilija Bulajić kome predstoji transplantacija.
Treći primjer je poklon doktorke Slavke Čolaković. Ona je sugrađanki Rajki Dimitrijević koja je godinama hraniteljka djeci bez roditeljskog staranja, darovala kuću, kao priznanje za Rajkinu plemenitu misiju.
Rajka Dimitrijević je ispričala medijima da je bila zatečena odlukom sugrađanke koju "do momenta uručenja ključeva nikada nije vidjela".
Objasnila je da je, zahvaljujući tom poklonu, riješila stambeno pitanje za svoju porodicu i djecu te da joj je taj poklon dao "vjetar u jedra" da nastavi svoju misiju.
"Nikšić nije mala sredina nego velika sredina, značajna... sredina koja još brani vrijednosti humanizma i altruizma. To je altruizam koji nije iz 'komotne fotelje' gdje podržavamo nekoga ili nešto, nego je to i odgovornost za ono što podržavamo. I to, apsolutna odgovornost", pojašnjava za RSE profesor sociologije Ratko Božović.
To je istinski, ocjenjuje Božović, altruizam i empatija.
"To znači, spremni smo da shvatimo kolika je ljubav prema drugome i koja je, konačno, nekakva osjećajnost ili inteligencija ili moral u smislu da činimo drugome ono što bi bilo idealno da neko učini za nas. Zato i kažem da Nikšić u ovom trenutku nije mala sredina, nego velika po gestama i vrijednostima ljudske nesebičnosti i ja bih rekao moralnih vrijednosti", riječi su Božovića koji objašnjava zašto na ove slučajeve, koji su krenuli od Tatjane Vukićević, ne gleda kao na individualan čin.
"To je čin koji čini da se jedna sredina ili, konačno, jedna gesta uspostavlja kao vrijednost koju prihvataju i drugi. U tome vidim mnogo više od individualnog čina. Vidim to kao činjenje koje će, na neki način, uspostavljati ljestvicu vrijednosti koja je, nažalost, bila usahla i koja je negdje u ovim našim nevremenima bila gotovo izgubljena", zaključuje Božović.
Književnik i profiličar Milisav Popović, izražavajući divljenje, objašnjava da ga ne iznenađuje činjenica da su u sva tri slučaja u pitanju žene, kako kaže, heroine humanosti.
"Mislim da se radi o jednom nevjerovatnom činu koji se dešava baš u gradu koji u posljednje vrijeme doživljava jednu degradaciju u svakom smislu, a prije svega u tom etičko-moralnom i duhovnom. Tako da je ovo nevjerovatno jer je poruka i način na koji je to odrađeno baš neočekivano i za čovjeka koji pokušava da njeguje tuđu dušu i da uči da je požrtvovanost jedan od najboljih načina pokazivanja ljubavi prema sebi i prema drugima," kaže Popović i podsjeća da su i u književnosti prepoznati primjeri takvih žena na ovim prostorima.
'Ljudi zaboravljaju šta čini život'
Ovi primjeri svjedoče, kaže Popović, da se ne radi samo o legendarnim primjerima iz književnosti, nego o nečem što počiva u ženama sa ovog područja.
"I normalno je, jer najveći koncept tereta i životnog osjećaja i empatije imaju upravo žene. To je i kroz biheviorističke studije prikazano. Muškarci možda umiju na praskove da pokažu, kako se to kaže, veću prisebnost ali, dugoročno, žrtvovanje i počiva u ženskom srcu", ukazuje Popović.
A Tatjana Vukićević, žena koja je doniranjem bubrega spasila život svom komšiji, smatra da ljudi danas previše jure za novcem.
"Ljudi danas jure za bogatstvom i parama. Šta da im ja stvorim (potomcima) - 'kule i gradove'? Ko zna koja će to generacija sjutra potrošiti. Ovako sam im ostavila neko ime da mogu sjutra sa ponosom reći: 'Moja majka je Tatjana Vukićević ili moja baka je Tatjana Vukićević ili moja prabaka je bila Tatjana Vukićević', što je za jednu familiju veliko bogatstvo i nasljedstvo koje im ostavljam. Jer ljudi danas, jureći za tim bogatstvom, zaborave šta čini život. Život čine zdravlje, sreća porodice i sitnice u kojima naučite da se radujete, uživate i živite. Male stvari", kaže Tatjana Vukićević.
Facebook Forum