Kolumnista Washington Posta Dejna (Dana) Milbank već u naslovu najnovije kolumne – u četvrtak, 21. jula – dramatično pokazuje bijes kojim je obilježena ovonedjeljna konvencija američke Republikanske stranke. Taj naslov glasi: „Podjela u Republikanskoj stranci: Ubiti Hillary ili je samo poslati u zatvor?“
Četverodnevni skup republikanaca, koji je trebalo da bude manifestacija ujedinjavanja stranke oko njenog kandidata za predsjednika Sjedinjenih Država na novembarskim izborima – milijardera Donalda Trampa (Trump) – protiče u znaku eskalirajuće zapaljive retorike u kojoj je Tramp u proteklih godinu dana pohoda na republikansku predsjedničku nominaciju pogazio sve norme očekivane „političke korektnosti“.
Vrijeđao je svoje stranačke rivale nazivajući ih „lažljivi Ted“ (Cruz) i „mali Marko“ (Rubio).
Povrijedio je osjećanja pripadnika manjinskih naroda opisujući meksičke imigrante kao „silovatelje i trgovce drogom“, prijeteći kako će podići zid na granici s Meksikom – koji će ta zemlja još i platiti – i kako će deportovati 11 miliona „nedokumentovanih imigranata“, najavio zabranu ulaska muslimana u Sjedinjene Države, rugao se fizičkim nedostacima reportera Njujork tajmsa.
Očekivanu predsjedničku kandidatkinju demokrata, u tom svom stilu koji posmatrači porede s ponašanjem nasilnika iz školskog dvorišta, oslovljava samo kao „korumpiranu Hillary“.
Nije onda začuđujuće što i cijela izborna konvencija te stranke protiče u znaku skandiranja „Zatvorite je!“ uz izjave više republikanskih predstavnika kako gospođa Clinton treba da bude „uhapšena, suđena i obješena“ a najtraženiji suvenir na konvenciji je majica na čijoj poleđini piše „Hillary za zatvor“.
Za nas sa iskustvom iz vremena zavođenja demokratije u našim podnebljima sa zastrašujućim poklicima „Hoćemo oružje“ i „Ubićemo-zaklaćemo ko sa nama neće“, atmosfera u kojoj američka Republikanska stranka kruniše Donalda Trampa kao svog predstavnika u ovogodišnjoj trci za Bijelu kuću neugodno je podsjećanje na okolnosti u kojima je ultranacionalizam prevladao u našim krajevima.
Ono po čemu se američko iskustvo u suočavanju i sa najdrastičnijim manifestacijama „trampizma“ ipak razlikuje od našeg je to što se vodeći nacionalni mediji u Sjedinjenim Državama ne stavljaju u službu prolaznih politika, bilo da se radi o onima na vlasti ili siledžijama koji tek osvajaju vlast. (Pogledajte kako, recimo, Washington Post u redakcijskom komentaru reaguje na ton republikanske konvencije: „Demokratije na zatvaraju svoje protivnike – Napadi s republikanske konvencije na gospođu Clinton su izvan realnosti“)
Posebna vrijednost američkog iskustva s izbornom demokratijom je to što se, u godini izborne kampanje, sve – pa i najradikalnije - ideje na javnoj sceni nađu pred kritičkim sudom kompetentne intelektualne javnosti. Ovih dana, opet u prijestolničkom vodećem dnevniku, profesor i bivši predsjednik Harvard Univerziteta Lorens Samers (Lawrence Summers) – koji je bio i Obamin ekonomski savjetnik – u analizi sadašnjeg trenda odbacivanja globalizma i propagiranja ekonomskog protekcionizma (primjeri: Brexit ili Trampova obećanja raskidanja trgovinskih sporazuma „štetnih za Ameriku“) nudi zanimljivu alternativu: odgovorno prigrljivanje nacionalizma. Samers, naravno, ne misli na nacionalizam u kojem se sukobljavaju narodi nego na razumijevanje da su demokratske vlasti odgovorne da prije svega rade za dobrobit vlastitih građana umjesto za neki „apstraktni koncept globalnog dobra“ pri čemu su ograničene njihove mogućnosti da nanose štetu interesima građana drugih zemalja.
Tramp je nedavno gotovo cijeli govor o svom ekonomskog svjetonazoru posvetio dokazivanju kako globalizacija predstavlja zlo.
„Naši političari su agresivno provodili politiku globalizacije – gurajući naše poslove, naše bogatstvo i naše fabrike u Meksiko i drugdje po svijetu,“ rekao je milijarder koji je bogatstvo stekao na trgovini nekretninama.
Ali, ako se dio javnosti i nađe u iskušenju da kao odgovor na „zla globalizacije“ prihvati ekonomski patriotizam u vidu protekcionizma, tu je opet uvaženi kolumnista Washington Posta – pisac Dejvid Ingašius (David Ignatius) – sa iskustvenom pričom o tome kako je kao mlad reporter kasnih sedamdesetih poslan u Pittsburgh da piše o tome kako strana konkurencija prijeti tamošnjoj industriji čelika: menadžeri i sindikati pitsburških željezara tvrdili su da ih ugrožava jeftino željezo koje Japanci i drugi ubacuju na američko tržište i tražili su zaštitu države u vidu povišenih uvoznih tarifa. Pisac kaže kako bi protekcionizam bio pogrešan odgovor jer bi cijena lošeg upravljanja, zaostale tehnologije i visokih troškova u proizvodnji željeza kroz više poreze i uvozne tarife bila ispostavljena cijeloj Americi.
Pitsburške željezare su propale, nastupile su godine krize i nezaposlenosti, ali je to područje u okretanju nauci – vrhunskim medicinskim ustanovama i univerzitetima – ostvarilo veći rast od prosječnog bilo u državi Pensilvaniji ili u Sjedinjenim Državama.
Pouka ove priče? Naizgled najlakša populistička rješenja – okrivljivanje i odbacivanje globalizacije, zaštita domaće proizvodnje, zatvaranje tržišta – pogodna su za izborne slogane i obećanja („Napravimo Ameriku ponovo velikom“), ona čak mogu i dobiti neke izbore, ali ne mogu biti zamjena za odgovorno liderstvo u traženju dugoročno održivih i prosperitetnih rješenja.
Kad bi se i dogodilo da ton i retorika s republikanske konvencije prevagnu nad odgovornom politikom u novembru, vodeći američki mediji moći će bar da kažu: 'Mi smo svoje uradili'.
Facebook Forum