Ovogodišnje službeno komemoriranje žrtava ustaškog logora Jasenovac bilo je otužno. Sadašnja se hrvatska vlast blamirala. Komemoraciju su bojkotirale udruge koje okupljaju najveći broj potomaka žrtava – srpske, židovske, kao i antifašističke organizacije. Organizirale su vlastite komemoracije u samom Jasenovcu i prosvjedne skupove u petnaestak hrvatskih gradova. Romski predstavnici bili su na državnim i paralelnim događanjima.
I umjesto da izvuku pouku i pokušaju popraviti štetu, vlasti su optužile organizacije koje okupljaju žrtve za manipulacije i politikanstvo.
Da nije blasfemično, bilo bi priglupo.
Predsjednik Sabora, Željko Reiner, na dan komemoracije ponavlja da ne vidi ništa sporno u vlastitoj ideji, iznesenoj u inauguralnom govoru u parlamentu, da se Hrvatski sabor preimenuje u Hrvatski državni sabor. Taj dom je taj naziv – jedini put u povijesti – imao u Pavelićevo vrijeme.
Ravnateljica spomen područja Jasenovac i osobna savjetnica predsjednice republike za holokaust, Nataša Jovičić, dopustila je, u društvu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića ekstremnoj desničarskoj udruzi da položi vijenac za žrtve jasenovačkog logora ''od 1941. do 1951.'' Kustos muzeja uzalud se pokušao suprotstaviti.
Tezu o ''komunističkom logoru'' koji je navodno djelovao na istom prostoru nakon rata pa sve do 1951. stara je revizionistička tvrdnja, bez utemeljenja na dokazima, i jedina joj je svrha relativizacija strahota Jasenovca. Taj sramotni vijenac položili su i autor knjige o ''komunističkom Jasenovcu'' i voditelj TV emisije koji je upozoravao majke da pripaze kad prolaze pored pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu u Zagrebu ''da ih svećenici ne zakolju''.
Revizionistički film Jakova Sedlara o Jasenovcu koji zastupa istu tezu pohvalio je ministar Hasanbegović, a osudila antifašistička javnost. Ogradila se i izraelska veleposlanica koja je prisustvovala premijeri. Ali je zato film već prikazan u okviru nastave vjeronauka u jednoj sisačkoj školi.
Cijeli prostor ove kolumne uzelo bi dalje nabrajanje ''incidenata'' koji se događaju protekla tri-četiri mjeseca i koji su bili izravni povod bojkotu. O marširanju desnice po Zagrebu s pokličem ''Za dom spremni'' i fašističkim ispadom prema predsjednici Vijeća za elektroničke medije, Srpkinji po nacionalnosti, u čemu je sudjelovao potpredsjednik Sabora i član vladajuće koalicije, Ivica Tepeš, već smo pisali. O stadionskom fašizmu kojega šefica države ne vidi i ne čuje, također.
Ali, zato svi u vlasti uporno tvrde da razloga za bojkot državne komemoracije u Jasenovcu nema i okrivljuju one koji na fašističke pojave ukazuju.
Što na to reći?
U cijelom ovom košmaru, da se poslužimo popularnom izrekom, ima jedna loša i jedna dobra vijest. Loša je – ova je vlast duboko zabrazdila prema rehabilitaciji ustaštva, a dobra – postaje joj neugodno. Jasenovac je prevršio mjeru.
Nova desna hrvatska Vlada u kojoj je HDZ najveća stranka nastupila je s jasnim i nedvosmislenim revizionističkim projektom.
Nova desna hrvatska Vlada u kojoj je HDZ najveća stranka nastupila je s jasnim i nedvosmislenim revizionističkim projektom. Njezin ministar kulture Zlatko Hasanbegović figurira kao svojevrsni ideološki komesar, što je u suvremenim demokracijama nepojmljivo. On povijesni revizionizam ima kao svoj program, ne krije ga, niti ga se srami. Ideološka mantra koju zastupa, zajedno sa svojim stranačkim šefom Tomislavom Karamarkom, ''osuđujemo sve zločine, mi smo protiv svih totalitarizama, Hrvatska nije sljednica nijednog zločinačkog režima'' u Jasenovcu naprosto ne drži vodu. Tamo se dogodio ustaški genocid. Država, odnosno nakarada koja se tako zvala, bila je genocidna.
Takve kvalifikacije preko usta nove hrvatske vladajuće elite ne prolaze. Zato Hasanbegović pravi verbalni faux pas i skače sam sebi u usta. Ako Hrvatska nije sljednica nijednog ''zločinačkog režima'' – a ona jest sljednica Jugoslavije i po vlastitom konstituensu i po odlukama međunarodne zajednice – onda ni taj režim nije bio ''zločinački'', što je inače temeljno Hasanbegovićevo polazište.
Vlast se zapetljala i postali su toga svjesni. Neposredno uoči komemoracije predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Orešković osudili su ustaške zločine i režim.
Predsjednica se pozvala i na antifašističko utemeljenje Hrvatske, što je razbjesnilo ekstremnu desnicu. Premijer se pozvao na kardinala Stepinca i njegovu kritiku Jasenovca. Zaboravio je i na hvalospjeve NDH, ali to ovaj put, budimo dobronamjerni, shvaćamo kao neobaviještenost kanadskog biznismena.
Vjerojatno je državni vrh bilo potaknuti na reakciju i s mnogih inozemnih adresa. I prvi potpredsjednik Vlade Karamarko najavljuje napuštanje ideološkog bojnog polja. To će ići malo teže, jer drugog supstrata njegova politika i nema.
Bilo kako bilo, vlast je u Jasenovcu dobila udarac. Važnije od možebitnih inozemnih pritisaka je unutarnja pobuna u Hrvatskoj. Kontra-komemoracije i prosvjedni skupovi imali su daleko veći odziv i, što je važnije, bile su bogatije sadržajem od iznuđene i otužne državne komemoracije.
Hrvatska koja je na njima progovorila ili sudjelovala je ona koja se nema čega sramiti.
