Cijenjeni bh. fotograf Milomir Kovačević Strašni, jedan od laureata ovogodišnje Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, prirediće u petak (11. mart) u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine samostalnu izložbu fotografija pod nazivom "Djeca u ratu".
Brojne crno-bijele fotografije, načinjene gotovo u svakom dijelu glavnog bh. grada, svjedoče o sarajevskoj maloj raji koja u godinama rata 1992-1995. godine, svojom igrom i vrckavošću, vječito nasmijanih lica, prkose ratnim strahotama.
RSE: Zašto se dugo čekalo na izložbu ove tematike?
Strašni: Svakoj izložbi, pa i ovoj, treba vremena da sazri i da se pripremi, naravno, trebaju i određena finansijska sredstva. Ova izložba nije mala i jako mi je bitna. Bitno mi je da pričam o tim malim i velikim ljudima koji su taj rat preživjeli na svoj način, koji su budućnost ovog grada, i želio sam da dam neko priznanje ili omaž svim tim malim junacima koji su pregurali taj rat, vrlo često sa osmijehom i imali su, možda, više hrabrosti nego što se može naslutiti. Na žalost, dvije godine smo pokušavali da organizujemo izložbu, niko nije htio dati ni dinara, ali nismo mi ljudi od kukanja i čekali smo neko bolje vrijeme. U suštini, ovo je više sarajevska izložba jer su poznanici pomogli da je priredimo. Koliko god mi kukamo da je ovaj grad ovakav ili onakav, i dalje ima ljudi koji žele pomoći projekte koji nisu komercijalni.
RSE: Na više desetina fotografija možemo vidjeti slike djece koja se, da tako kažem, igraju rata, slike ranjene djece u bolnici, djece koja pomažu roditeljima...
Strašni: Pa, bilo je svega. Ima ih mnogih koji su u igri nastradali. Djeca su oponašala velike. Prije, dok smo bili mali, gledali smo filmove kauboja i Indijanaca, pa smo imitirali te naše heroje. Sada, djeci u ratu, heroji su neki Vikićevi borci, neki iz familije, neki komšije koji su bili u Armiji ili policiji. To su bili njihovi idoli.
RSE: Jesu li djeca imala razvijenu svijest da su u ratu, da je to opsadno stanje? Šta su govorila ako su uopšte htjela nešto prozboriti?
Strašni: Koliko smo svi znali gdje smo, šta smo, tako su i djeca znala. Nema potrebe da govorimo ništa. Šta će oni, mogu ostati u kući, zima, hladno je, mogu izaći vani. Dijete k'o dijete - mora izaći vani, mora se igrati. Pitanje je koliko su sa svojim "akreditacijama", pištoljima, igračkama, u toj svojoj dječijoj filozofiji pokušavali da imitiraju odrasle ili su, možda, mislili da će ih to zaštititi, da im ne može ništa biti. To su neka otvorena pitanja kojima bi se trebali malo stručniji baviti. Ali, bili su super kad se pojavi čovjek s fotoaparatom, uvijek radoznala djeca. Naravno da su bili svjesni gdje su, šta su, ali opet, dijete ne može da se ne igra.
RSE: Sutra, kada na izložbu budu došli ovi, sada odrasli heroji sa fotografija, možda povedu i svoju djecu. Koliko njihovoj djeci ove fotografije mogu otvoriti nove vidike na dešavanja iz perioda devedesetih godina?
Strašni: Sigurno da će otvoriti. Biće tu svega, a biće i gužvancija. Žao mi je što ih neću sve vidjeti, a volio bih ih vidjeti. Gledaću da ostanem u kontaktu sa svim tim koji se pojave na fotografijama. Mislim da su ti koji su preživjeli mnogo normalniji od ovih koji pričaju i prepričavaju neke priče – 'rek'o ovaj, rek'o onaj...'. Ovi su sve to doživjeli i mislim da imaju jedan drugi odnos, kao i Sarajlije koji su bili u ratu, imamo jedan drugi odnos prema svemu tome.
Maja Abdomerović o izložbi Milomira Kovačevića Strašnog
"Umjetnička galerija BiH je iz trećeg puta uspjela. Tri puta smo pokušavali da kandidujemo Strašnog za Šestoaprilsku nagradu i evo, ovaj put je to uspjelo. To smo uradili kada smo shvatili da taj čovjek nije dobio tu nagradu. Podrazumijevali smo da je Strašni već dobitnik Šestoaprilske nagrade, jer iskreno, ne znam koja osoba iz oblasti kulture je zaslužnija za ovaj grad od njega. U trenutku kada smo mi spoznali da on nije dobitnik Šestoaprilske nagrade, krenuli smo u proces upornog kandidiranja. Ove godine smo uspjeli, čak smo imali tu formalnu stavku zadovoljenu, imali smo Upravni odbor koji je na svojoj sjednici donio odluku jednoglasno, bez diskusije.
Zapravo, Milomir Kovačević Strašni je ikona Sarajeva. Bojim se da će doći vrijeme, kako se stvari odvijaju, da više niko to neće znati, ili da to više nikom neće biti bitno, bez obzira što njegove fotografije svjedoče o više decenija života ovog grada i u ovom gradu.
Jako mi se dopalo što je Ahmed Burić neki dan napisao: "On je vlasnik naše prošlosti", i to Strašni ustvari jeste. Ova izložba će sad to i pokazati. Mi smo možda i zaboravili neke stvari, ali on je tu, kao podsjetnik, ne on, nego njegove fotografije koje će nas vratiti unazad, ne kako nas sada političari vraćaju, nego na jedan drugačiji način, u doba kad se cijenio život, kad se cijenila solidarnost, kad su se cijenile sve ove vrijednosti koje su danas potpuno zanemarene", kaže za RSE Maja Abdomerović, kustosica Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine.
Ne trebaju nama političari ni iko da nam kaže šta i kako je bilo. Mi znamo, ne trebaju nam manipulatori. Mi imamo sasvim drugi pogled, mi smo bili, znamo sve šta je bilo. Mi pričamo samo o zezanju, kakve smo gluposti radili, a ko nije bio tu, oni sa strane, pričaju i sad nama objašnjavaju da je to bilo opasno, da je bilo mrtvih, kao, mi to ne znamo. A eto, mi smo to preživjeli, i ova djeca su to preživjela, i ma kako da je bilo strašno, bilo je i dosta pozitivnih stvari.
Bilo je svega, možda najbolja prijateljstva, najbolji derneci. Kad s nekim podijeliš zadnji komad hljeba ili nečega što imaš, to se ne zaboravlja. S te strane, bilo je mnogo više solidarnosti nego danas, pomagali smo se, pazili smo se. Sve što je trebalo, sve se moglo naći. Danas sve imamo, ali – ne može se ništa naći. Tako mislim da i ova djeca znaju sve to i sve osjećaju i da će isto to prenositi i svojoj djeci.
S jedne strane, teška su bila vremena, međutim, u tim teškim vremenima ljudi su ostali ljudi, a ta djeca, bez obzira koliko su bila mala i mlada, bila su jako velika. Vi vidite na dosta fotografija da je to već sa pet-šest godina zreo čovjek, da je odrastao, da je on sve u životu iskusio, da ti njemu nemaš šta puno objašnjavati. Zna on dobro gdje je, šta je. Zna odakle puca, zna se on i skloniti, i ovo i ono, ali, s druge strane, dijete – mora on i izletiti negdje, dječački, negdje i naleti, i strada, ali je velika ta želja za životom, za igrom, za nečim lijepim, nekad je jača od straha, koji je bio svakodnevan.
Vrlo često su na fotografijama ti momenti, trenuci kada nema pucanja, kada se oni igraju. Drago mi je reći da je danas većina te djece sa fotografija uspjelo da prežive te strahote, danas su normalni ljudi i ambiciozni ljudi. Moja je želja da počnemo pričati o toj ratnoj generaciji.
RSE: Iskoristiću priliku da Vas pitam za Šestoaprilsku nagradu. Dan ranije je izašlo saopštenje – jedan ste od laureata tog priznanja. Ovo je treći put da Vas je kandidovala Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, treći put – treća sreća. Šta za Vas znači Šestoaprilska nagrada?
Strašni: Naravno da znači mnogo, pogotovo od svog grada, bez obzira na to šta se sve dešavalo tokom ovih godina i tokom rata. Presretan sam i drago mi je da se nađem u takvoj eliti ljudi iz kulture. Ponosam sam da je nekome ko je iz ovog grada, koji zna svaki ćošak, svaku fasadu, da je došla i ta nagrada u ruke.
Mogu se samo zahvaliti ljudima koji su me predložili, koji su me podržali, naravno, i Skupštini Grada, ljudima koji su to izglasali. I naravno, moja ljubav sa Sarajevom se ne zaustavlja ni sa nagradom niti sa ovom izložbom. Idemo dalje. To je nešto što je sastavni dio mog života i što će biti dok se bude moglo mrdati. Ostaće uvijek tako.
