Kovačević: Imam dužnost prikazivati lijepu stranu Bosne

Nedim Dervišbegović

Ljudi koji dolaze u BiH samo pričaju o lošim stvarima. Ali mi, koji smo bili dole i koji smo odozdo, želimo ipak sebe da predstavimo na neki drugačiji način, da počnemo pričati o našim pravim vrijednostima, kaže u intervjuu za RSE čuveni bh. fotograf Milomir Kovačević Strašni, dobitnik mnogih priznanja.

Nadimak Strašni simbolično govori o njegovoj neustrašivosti kada je prije tačno 20 godina vjerno bilježio atmosferu neposredno uoči prvih slobodnih demokratskih izbora u Sarajevu 1990. godine.

RSE: Kojim povodom si u Pragu?

Kovačević: Ovdje sam povodom izložbe Noćni Pariz ili Svetlosti Pariza, koja se održava u okviru festivala San ljetnje noći, koji je organizovao Veso.

RSE: To je prvo predstavljanje te serije fotografija?

Kovačević: To je prvo zvanično predstavljanje same te izložbe, ali ovo je samo jedan njen dio. To je mnogo veća serija. U Parizu nisam našao adekvatan prostor za ovu izložbu. Tražili smo nešto šta bi ovdje moglo biti interesantno za sve i odlučili smo da to bude Noćni Pariz.

RSE: Poslije Praga, gdje će biti sljedeća izložba – u Sarajevu?

Kovačević: Za sada ne znam. U Sarajevu imamo malo previše projekata, pa ne stižemo. Sigurno će to biti negdje u Parizu, u nekoj ozbiljnijoj javnoj instituciji, sa velikim prostorima.

RSE: Ovo ljeto si vrlo zauzet. Putuješ u BiH i nazad. Bio si u Stolcu?

Kovačević: Cijeli juli sam stalno na putu. Bio sam u Stolcu. Imao sam izložbu o njihovom orkestru Limena glazba u okviru festivala Vrtovi Stolca, koju organizuje Francuski kulturni centar iz Sarajeva.

Prije dvije godine, kada sam imao izložbu Noćni Luvr, taj orkestar je svirao na otvorenju. Kroz priču sam saznao da taj orkestar slavi 80 godina postojanja ove godine i da je multietnički. Oni jako dobro sviraju i više su nego simpatični.

To je jedna od vrlo pozitivnih stvari što se tamo dešava. Za mene, kao fotografa, je i dužnost da pokazujem neke lijepe stvari jer uglavnom ljudi koji dolaze u Bosnu samo pričaju o lošim stvarima. Ali mi, koji smo bili dole i koji smo odozdo, želimo ipak sebe da predstavimo na neki drugačiji način, da počnemo pričati o našim pravim vrijednostima.

Slijedi nastavak "Strašnih izbora"

RSE: Sljedeća stanica je Tuzla?

Kovačević: Prvo je Pariz, pošto ćemo tamo imati istu izložbu iz Stolca, u galeriji koja se bavi samo socijalno-dokumentarnim temama. Prikazivaćemo i film koji smo sada dole snimili. To će biti 27. jula, a već u jutro, 28. jula, letim za Tuzlu, gdje je 29. u veče izložba mojih šahista. To su moji prvi poznanici iz Pariza, sa kojima sam se družio i igrao šah. Snimio sam ih i napravio seriju od 125 portreta.

RSE: A projekt Sarajlije i njihovi dragi predmeti?

Kovačević: To je nastavak. Završio sam je prije tri godine u Parizu. Sada nastavljam da radim u Evropi. Kada putujem u grad, u kojem ima dosta Sarajlija, od svakoga tražim da mi daju neki predmet, nešto što čuvaju, što ih najviše veže za prijašnji život sa Sarajevom, za porodice, za školu. Kroz te predmete i kroz te tekstove, svako može dobiti jednu drugu sliku o Sarajevu, ne samo ratna.

RSE: Prošlogodišnja izložba fotografija sa prvih izbora 1990. godine u BiH je postigla veliki uspjeh. Slikao si i skoro cijelo vrijeme rata. Da li možda slijedi nastavak te izložbe?

Kovačević: Nastavak slijedi. Sada sam bio u Sarajevu pa smo se počeli dogovarati. Na jesen bi trebao da ide nastavak te izložbe. Bili su prvi izbori. Poslije toga, dobili smo demokratiju, ali smo izgubili dosta stvari. Ljudi su već tada pomalo počeli protestovati jer su tadašnje nacionalne partije pokušale da uzmu kompletnu vlast i da kontrolišu sve, tako da je bilo socijalnih i ekonomskih protesta. Već su ljudi pomalo naslućivali šta se sprema i šta će biti. Bilo je dosta protesta ispred Skupštine i po gradu, ispred pozorišta, raznih skupova antiratnih i antivladinih. Izložba bi trebali biti u Umjetničkoj galeriji BiH.

Gledamo da napravimo neku tribinu, da se malo počne pričati, pošto smo ipak u sve te izbore i sve to ušli malo naivno. Ideja je da se napravi neka tribina o ulozi, dužnostima i obavezama građana. Kod nas se obično samo gleda šta je država dužna prema građanima, a niko ne priča o tome šta bi i oni trebali da učine da to što bolje funkcioniše.