Žene u Crnoj Gori su, i pored dobrog zakonskog okvira, u politikama rodne ravnopravnosti, suočene sa diskriminacijom na tržištu rada i na svojim radnim mjestima. Predrasude i stereotipi o ženama - ne uzmiču jer ih potpomaže, smatraju ekspertkinje, sve lošiji ekonomski položaj žene ali i regresivan proces na crnogorskoj društvenoj sceni, kada je riječ o emancipaciji žene.
Položaj žene u crnogorskom patrijarhalnom društvu se mijenja, ali sporo i ne intenzitetom i na način kako to želi civilni ženski sektor, koji radi na promjenama svijesti o rodnoj ravnopravnosti već dvadeset godina. Predrasude, poput one da je ženi mjesto pored šporeta, duboko su ukorijenjene.
„Kada se govori o ženama, i dalje se govori samo kao o majkama, suprugama. Žena, kao biće u ovom društvu, još uvijek nije shvaćena kao individua koja ima svoje potrebe, obaveze i potrebu da se i javno aktivira. Posljednja dešavanja govore u prilog tome. Naime, zakoni koji se donose u jednom dijelu, afirmišu tradicionalnu ulogu žena, a u drugom dijelu uskraćuju osnovne nadoknade, i ženama u reproduktivnoj dobi i ženama na radnom mjestu. Politike prosto nisu konsolidovane, a u osnovi svega je taj tradicionalizam koji se izuzetno sporo mijenja“, smatra Maja Raičević, direktorica NVO Centar za ženska prava.
Na pitanje RSE ko generiše predrasude o ženama, muškarci ili žene, Raičević kaže: „To je prosto naša tradicija. Nisu ni žene izuzete od takvih stavova i shvatanja. Međutim, ne smijemo zaboraviti da su donosioci odluka u našoj zemlji uglavnom muškarci i da ipak od njih, u velikoj mjeri, zavisi kakve politike će Crna Gora implementirati. Donijet je nacionalni plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti i on nije loš. Ali, implementacija tog plana je uvijek problematična, prije svega kada govorimo o sredstvima koja se opredjeljuju za implementaciju. Ona su u potpunosti nedovoljna. Kada ozbiljna država želi nešto ozbiljno da mijenja, onda za to opredjeljuje i ozbiljna sredstva. Po budžetu možemo da vidimo da namjera ipak nije toliko ozbiljna, koliko bismo mi željeli da bude.“
Pripadnice srednje i starije generacije smatraju da su žene danas ravnopravnije u odnosu na prethodna vremena, ali napominju da je potrebno još vremena i napora da se svijest ljudi promijeni.
„Ove su mlađe malo pametnije, pa to drugačije rade nego što smo mi stariji radili. One danas ne daju na sebe, i neka ne daju. Treba da je tako. Samo što nisu ravnopravne prilikom zapošljavanja. Svako će prije zaposliti muškarca, nego ženu. Veća je plata muškarcu, nego ženi. Nismo još totalno ravnopravni, ali idemo putem toga. Pouzdajem se u mladu generaciju. I prilikom obrazovanja, sve žene žele da se unapređuju u svojoj struci i da jednostavno guraju karijeru“, navodi jedna starija Podgoričanka.
U priči o rodnoj ravnopravnosti važno mjesto zauzima ekonomski položaj žena u Crnoj Gori, u kojoj se godinama barata podatkom da su plate žena za 14 odsto niže od plata njihovih muških kolega.
Stručnjaci su saglasni da i dalje postoje takozvani stakleni plafoni, koji ne daju ženama da napreduju u karijeri i dođu do pozicija na kojima bi bile i bolje plaćene.
Zvanična statistika kaže da samo jedna od 132 žene u Vladi ima visoku poziciju u njoj. Muškarci brojčano daleko nadmašuju žene u obavljanju visokih dužnosti u zemlji i taj odnos je 70, naspram 30 procenata, iako mnogo više žena ima univerzitetske diplome.
Podaci ukazuju i na veoma diksriminatorske kriterijume prilikom zapošljavanja žena. Statistika pokazuje da žene teže nalaze posao i kad su visoko obrazovane. Među onima koji su završili fakultet, akademiju, visoku školu, magistrirali ili doktorirali, a nemaju posao, ima 10,4 odsto muškaraca i 18,6 odsto žena.
O ekonomsko-socijalnom, ali i političkom ambijentu u kome se žene u Crnoj Gori bore za svoje mjesto, govori Sanja Elezović, ekspertkinja za rodnu ravnopravnost.
„Danas su žene u Crnoj Gori, uglavnom zaposlene na mjestima koja imaju manju društvenu moć i donose niže zarade. Zašto su žene manje plaćenu u odnosu na muškarce, kada zauzimaju istu poziciju? To je jedan paradoks koji bi trebalo objasniti na slijedeći način. U pitanju je ukupna zarada na mjesečnom nivou, koju zaposlena osoba ostvaruje, ne samo kao platu, nego i kao honorare za članstvo u upravnim odborima, kao dnevnice za službena putovanja i tako dalje“, pojašnjava Elezović, te dodaje:
„Mnogo češće, u našim uslovima, muškarci idu na službena putovanja i bivaju članovi upravnih odbora, dobijaju neku zaradu mimo plate, a ulazi u ukupnu platu žene. Kada matematički pogledate zaradu na kraju godine, muškarca i žene koji obavljaju isti posao, vidite da je njena plata manja.“
I dok Podgoričanke srednjih godina smatraju da su žene u Crnoj Gori sve ravnopravnije sa muškarcima, studentkinje Ana i Milena ne misle tako, naprotiv. Svoje tvrdnje argumentuju i iskustvima iz porodice, gdje ni tokom odrastanja nisu ravnopravne sa braćom. Ana nam priča kako roditelji od nje očekuje da se dijela porodične imovine i nasljeđa odrekne u korist brata.
„Sinu sve, to jeste bratu. To je definitivno i to vidim kroz priču. Mada ja provučem da kao ne očekujem ništa, ali tata kaže da će to sve ostati bratu. Imam baš dosta muškog društva i vidim da kod njih preovladava mišljenje da kada krenu da se žene, trebaju neku koja će biti kod kuće i kuhati ručak. To su žene pustile i to je problem“, ističe Ana.
„Žene u Crnoj Gori nikad neće biti ravnopravne. Definitivno. Što se tiče našeg društva, nikada. Kada odete na razgovor za posao, prvo vas pitaju planirate li porodicu. Čak i za sezonske poslove, a kamoli nešto drugo. Ako ima trideset godina, misle, ona će se sada udati, pa će na trudničko, porodiljsko - bolje je da neki muškarac tu uskoči“, tvrdi Milena.
Položaj žene na crnogorskom tržištu rada, Maja Raičević ocjenjuje katastrofalnim.
„Mislim da imamo eksploataciju ženskog rada, da smo svi toga svjedoci. U velikoj mjeri je diskriminisana prilikom zapošljavanja. To su neke stvari koje se ne prijavljuju jer žene znaju, ukoliko prijave jednog poslodavca, biće im zatvorena vrata i kod drugog“, ocjenjuje Raičević.
Pored diskriminacije žene na tržištu rada, Sanja Elezović navodi da je i u preduzetništvu alarmantan položaj žena.
„Jako ih je malo u preduzetništvu. Prema podacima, ima ih svega devet posto, a ne postoje podaci o tome koliko žena je na čelu velikih preduzeća ili koliko ih je na čelu upravnih odbora velikih preduzeća. Žene su čak retke kao članice upravnih odbora u preduzećima koja donose veći profit“, zaključuje Elezović.
