Dvadestdvogodišnji Mijuško Zarubica za sebe kaže da je imao srećno djetinjstvo. Najranija sjećanja ga vode u grad koji je danas preko granice, i zove se Bileća, u dom njegovih, đeda i babe... A koja je to slika koju pamti?
Zarubica: Srećno djetinstvo u nesrećnom vremenu... gdje su odrasli ljudi oko mene uvijek živjeli u nekom strahu. Bio sam srećno dijete, igrao sam se loptom i trčao livadama. Prva asocijacija na to vrijeme je Bileća koja je bila jedan od epicentara izgnanstva i loših stvari se tamo dosta dešavalo tamo tokom rata. Tamo su živjeli moji đed i baba i danas žive. U njihovom komšiluku nalazila se jedna ograda crvena, koju su moja braća od tetke i moj brat mogli da preskoče, a ja nisam. A pored te crvene ograde je bila jedna mala crno bijela ograda koju sam mogao da preskočim jer je bila dovoljno mala za mene. Ako bih nekako gledao svoja prva sjećanja, možda bih izdvojio baš tu ogradu, pored koje sada kada prođem nije mi ni do koljena, pa sam možda malo i depriminiran time.
RSE: Koja je to ograda koju danas ne možete da preskočite?
Zarubica: Ne mogu da preskočim neke sopstvene ograde, neka svoja ograničenja.
RSE: Da li se vaša sadašnjost razlikuje od vašeg djetinjstva?
Zarubica: U potpunosti. Nema tih trenutaka toliko te dječije sreće, kad je čovjek srećan kao dijete. To može da se doživi i sa sedamdest pet ili osamdeset godina, a ne samo sa dvadeset i nekoliko – da se obraduje kao dijete. Mislim da to fali i meni, a i mnogima u mojoj generaciji.
RSE: Od košarke, njegove velike ljubavi, ga je u završnom razredu nikšićke Gimnazije odvojila ozbiljna povreda, i taj dječački san, da trenira košarku i da se njome profesionalno bavi u budućnosti, Mijuško nije ispunio. A o čemu je još mašatao kad je bio mali?
Zarubica: Maštao sam da igram košarku za KK "Partizan", da idem na utakmicu "Juventusa", jednog dana, u Torinu. Maštao sam da nekad u životu pjevam pred ljudima, što mi se i ostvarilo. Da proputujem dosta, da vidim... Maštam i dalje i tu se ništa nije promijenilo. Nadam se da će se promijeniti jer sada već počinje da zavisi i od mene.
RSE: Ovo što sada studirate – sportsko novinarstvo, da li je i to jedna želja iz djetinjstva?
Zarubica: Slušao sam radio prenos utakmice "Partizan"-"Crvena zvezda" i tada sam kao mali naučio da navijam za "Partizan".
RSE: Ono za "Zvezdu" se navija, "Partizan" se voli?
Zarubica: Da, tako je (smijeh). Tako kažu. I sjećam se tog derbija, bilo je 1:0 za "Partizan", pa 1:1... I neđe se igrao devedeseti minut, pa je komentator to vrlo fanatično prenosio, to sam godinama znao da citiram... Uglavnom, Čakar probija sa lijeve strane do Ćirića, dodao je loptu i on se izdrao iz sveg mozga: "Šansa, šansa, šansa, i goooollllll, 2:1." Tada sam odlučio da ću se nekada baviti sportom i imaću veze sa "Partizanom" ili ću biti sportski novinar.
RSE: Radili ste kako bi finansirali svoje studiranje. I danas radite, ali kod oca Svetomira, inženjera mašinstva, u porodičnoj proizvodnji aluminijumske bravarije. Koliko je u današnjem vremenu izazov biti častan u poslu, ali i u životu?
Zarubica: Važno je. Meni je važno zato što to vjerovatno donosi miran san, a da li donosi nešto drugo što je možda važnije u ovom vremenu od materijalizma, ne znam, ali meni je to tako.
RSE: Imate li neke frustracije?
Zarubica: Uz moje ograde sa početka priče, uz to, što nema neke perspektive u bilo kakvom mogućem poslu i zapošljavanju. Čitav taj odnos ljudi prema poslu.
RSE: A šta su životni ciljevi ovog 22-dvogodišnjeg mladića iz Nikšića koji voli tradicionalnu irsku muziku iako ne navija za FC "Seltik" i koji želi da bude "svoj gazda"?
Zarubica: Da nekad budem sportski novinar, da iz muzike ne izlazim i to možda više od svega navedenog i da imam porodicu i djecu...
RSE: Šta mislite da vam društvo u kojem sada živite nudi, i šta bi vi mogli ponuditi tom društvu da bi bilo bolje?
Zarubica: Zapravo nisam siguran da li želim da ponudim nešto društvu da bi bilo bolje, jer nama u ovoj državi i onim prostorima nije dobro, ali nije nam dobro jer smo sami krivi za to. Danas sve traje najviše pet minuta, sve je na jedan klik. Nešto se značajno desi i sljedeći klik je značajniji od toga. Užasava me takvo vrednovanje stvari, to je bukvalno dovelo do toga da ljudi postanu neemotivni i izopačeni.
RSE: O čemu maštate sada?
Zarubica: Maštam o jednom velikom dvorištu. Kuća ne mora uošte da mi bude velika, ali volio bih da imam veliko dvorište, zeleno... i jednu lijepu ogradu, par djece da trčkara po njemu da se igra loptom, a ne da igra "World of Warcraft". Mnogo bih više volio da se moje dijete igra loptom nego mišem.
RSE: Je li to "veliko dvorište" u Crnoj Gori?
Zarubica: Kao i većina mladih ljudi koji pričaju 'samo idi odavde' ja nemam taj problem. Volio bih da proputujem, ali ne to da mi bude neki prvenstveni cilj u životu – da odem odavde i da ne živim ovdje. Može to da bude Crna Gora, može to da bude i Nikšić, ali samo želim svoj mir i svoje dvorište.