Prema podacima UN-a 700.000 stanovnika Bosne i Hercegovine živi od dnevne potrošnje od 3 do 5 konvertibilnih maraka (1,5 do 2,5 evra), što se može smatrati ekstremnim siromaštvom. S druge strane, sredstva koja društvo izdvaja za finansiranje najugroženijih koji preživljavaju zahvaljujući javim kuhinjama nisu dovoljna. U to smo se uvjerili i u naselju Ljubija kraj Prijedora.
Otkako ne radi rudnik u Ljubiji većina stanovnika ove mjesne zajednice u gradu Prijedoru su postali socijalni slučajevi. Rijetki su oni koji rade, a i oni koji imaju neka primanja ne mogu da se prehrane.
Jedna od takvih je i šezdesetogodišnja Ljubica Komljenović koja je u javnu kuhinju došla moliti jedan obrok.
„Nemam ništa u kući, ni hrane, ni brašna. Ima tri četiri dana nisam ništa jela. Sad je malo neugodno reći da sam uzimala samo vodu pa je malo posolim, pa tako izdržim“, kaže Komljenović.
Javna kuhinja u Ljubiji trenutno ima 35 korisnika. Hrana se priprema u humanitarnom udruženju „Hljeb života“ u Prijedoru, koje ima još oko 120 korisnika.
Međutim, onih kojima je pomoć u hrani potrebna je mnogo više, kaže Kalorlina Vuruna, koordinator društvenog centra Ljubija, u okviru koga se nalazi i ova kuhinja.
„Ovi koji dolaze da me pitaju da li mogu dobiti obrok ovdje, a nisu upisani u spisak, moram ih poslati u mjesnu zajednicu u Ljubiji da se upišu. S tim da bi ako neko odustane, ili stekne neka primanja, oni mogli da se upišu u korisnike. Taj spisak se samo puni. Koliko znam sada ima između 120 i 150 onih koji su na čekanju“, kaže Vuruna.
Brigu o gladnima u Ljubiji uglavnom su do sada vodile nevladine organizacije.
Izjednačeni u neimaštini
Delegat Agencije lokalne demokratije Prijedor Dragan Došen objašnjava da zbog nedostatka sredstava svi koji su u potrebi ne mogu biti korisnici javne kuhinje.
„Mogu reći da smo do sada oko 20 osoba morali isključiti iz programa javne kuhinje, imajući u vidu da imaju neka mjesečna primanja. Praktično smo sveli korisnike na ljude bez bilo kakvih ili mizernih mjesečnih primanja. Mislim da bi oko 50 obroka dnevno bio mimimum za one najugroženije ljude u Ljubiji“, kaže Došen.
Jedina utjeha korisnicima javne kuhinje u Ljubiji može biti da su, bez obzira na nacionalnu pripadnost, izjednačeni u neimaštini.
Jedan od korisnika ove kuhinje je i povratnik 65 godišnji Husein Kahrimanović.
„Vratio sam se iz izbjeglištva. Sam sam. Civilna žrtva rata. Ranjen na radnoj obavezi kod Brčkog. Trajno invalid 30 posto. U Federaciji BiH su mi to priznali. Kad sam se vratio rekli su mi - ti nisi civilna žrtva rata. Primanja nikakvih. Zbog toga dolazim ovdje na ručak. Ručam i malo se podružim sa ljudima“, kaže Kahrimanović.
Pedesetšestogodišnji Nebojša Komlenac, izbjeglica iz Hrvatske, objašnjava zašto dolazi u javnu kuhinju.
„Kao logoraš iz Hrvatske imao sam invalidninu 120 konvertibilnih maraka (60 evra). Na reviziji sam dobio 48 maraka (24 evra). Drugih primanja nemam. A sa 48 maraka se ne može živjeti i zato sam korisnik javne kuhinje. Invalidnina mi je, smatram, nepravedno smanjena. Fali mi plućno krilo, a na drugostepenoj komisiji su ocijenili da mi je čitavo plućno krilo i prebacili me iz šeste u osmu kategoriju“, ističe Komlenac.
Javna kuhinja u Ljubiji do kraja 2015 godine radila je zahvaljujući pomoći dobrih ljudi iz italijanskog grada Trenta, kaže Došen.
„Iznos koji su izdvajali za 20 obroka je bio 11.000 evra godišnje, a pet obroka jefinansirao Lions club, takođe iz Trenta. Od početka ove godine ostao je taj privatni donator za pet obroka, a grad Prijedor zbog višegodišnjeg našeg insistiranja obećao je da će povećati izdvajanja sa 30.000 na 50.000 maraka (sa 15.000 na 25.000 evra) na godišnjem nivou za javne kuhinje. Znači ovdje u Ljubiji grad Prijedor od Nove godine finansira 25 obroka, pet obroka 'Ljeb života' i pet obroka privatni donatori iz Trenta", objašnjava Došen.
I dok sve više stanovnika BiH traži pomoć u javnim kihinjama, političari nastavljaju da kupuju nove luksuzne automobile. Tako je Predsjedništvo BiH krajem prošle godine za Audi A8 izdvojilo 171.000 konvertibilnih maraka (85.500 evra), što bi za rad javne kuhinje u Prijedoru bilo dovoljno za naredne tri godine.
